Ona, kako je objasnio Sveti Otac, dovodi do samog Božjeg srca, koji uvijek oprašta sa samilošću i nježnošću. „Bog uvijek oprašta, mi smo ti koji se umorimo od traženja oprosta, ali On uvijek oprašta. Govori nam da je Bog Otac, koji ne samo da nas iznova prima u svoj zagrljaj, nego se raduje i slavi zbog svojega djeteta, koje se vratilo kući nakon što je potratio sve svoje imanje. Mi smo taj sin, i dirljivo je misliti na to koliko nas Otac uvijek voli i čeka. Ali u istoj prispodobi je i stariji sin, koji zapada u krizu pred tim Ocem. I koji i nas same može dovesti u krizu. U nama se, naime, krije i ovaj stariji sin i, barem djelomično, u napasti smo dati mu za pravo i složiti se s njim: uvijek je vršio svoju dužnost, nije otišao od kuće, pa je ogorčen kad vidi oca kako ponovno prima u zagrljaj njegova brata koji se loše ponašao (…) U odnosu s Ocem on sve temelji na čistom vršenju zapovijedi, na osjećaju dužnosti. To također može biti naš problem, naš problem između nas i Boga: izgubiti iz vida da je on Otac i živjeti distanciranu religiju, sačinjenu od zabrana i dužnosti. A posljedica te odalečenosti je krutost prema bližnjemu, kojega se više ne doživljava kao brata“, upozorio je papa Franjo.

Naglasio je kako u prispodobi stariji sin ne kaže Ocu „moj brat“, nego „sin tvoj“, kao da kaže: „on nije moj brat“. „I na kraju upravo on sam riskira da ostane izvan kuće (...) – 'ne htjede ući'. Jer je u njoj bio onaj drugi. Vidjevši to, Otac izlazi van (...) Nastoji mu pomoći shvatiti da je za njega svako dijete sav njego život. Roditelji to dobro znaju, vrlo su blizu onome što Bog osjeća prema svojoj djeci. Lijepo je ono što otac kaže u jednom romanu: 'Kad sam postao otac, shvatio sam Boga' (H. de Balzac, Il padre Goriot – Otac Goriot, Milano 2004., 112). Na ovom mjestu u prispodobi, Otac otvara svoje srce najstarijem sinu i iznosi mu dvije potrebe, koje nisu zapovijedi, nego potrebe srca: 'No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!' (r. 32). Pogledajmo imamo li i mi dvije Očeve potrebe u srcu: slaviti i veseliti se (...) Oni koji su pogriješili često osjećaju da ih njihovo vlastito srce prekorava; distanca, ravnodušnost i oštre riječi ne pomažu. Zato ih, prema Ocu, treba toplo prihvatiti, što će ih potaknuti da učine daljnji korak (...) A mi, činimo li mi tako? (...) Koliko samo dobra može učiniti otvoreno srce, istinsko slušanje, širok osmijeh; slaviti, a ne da se osoba osjeća neugodno“, posvijestio je poglavar Katoličke Crkve, prenosi IKA.

„Zatim, prema Ocu, moramo se radovati. Tko ima srce 'na valnoj duljini' s Bogom, kad vidi da se neka osoba kaje, ma koliko ozbiljne njezine pogreške bile, raduje se zbog toga. Ne ostaje nepokolebljivo na njezinim pogreškama, ne upire prstom u zlo, nego se raduje dobru, jer dobro drugoga je i moje dobro! A mi, znamo li mi gledati tako na stvari?“, zapitao je papa Bergoglio ispričavši prigodnu priču, nakon koje je zazvao Blaženu Djevicu Mariju da nas nauči primati Božje milosrđe, kako bi ono postalo svjetlo u kojem trebamo gledati našeg bližnjega.

Nakon Angelusa, napomenuoje kako je prošlo više od mjesec dana od početka invazije na Ukrajinu, te je ponovio svoj apel: „Dosta, neka se to zaustavi, neka utihnu oružja, neka se ozbiljno poradi na miru! Molimo se i dalje neumorno Kraljici mira, kojoj smo posvetili čovječanstvo, posebno Rusiju i Ukrajinu, uz veliko i intenzivno sudjelovanje, na čemu vam svima zahvaljujem“.

J.P., KT