Kako je na početku naznačio Sveti Otac i ove srijede tema je otajstvo Velike subote. „To je dan vazmenog otajstva, kada je sve naizgled tiho i mirno, dok se zapravo ostvaruje nevidljivo djelo spasenja: Krist silazi nad pakao kako bi navještaj uskrsnuća donio svima koji su bili u tami i sjeni smrti.
Ovaj događaj, koji su nam prenijeli liturgija i tradicija, predstavlja najdublji i najradikalniji čin Božje ljubavi prema čovječanstvu. Naime, nije dovoljno reći ili vjerovati da je Isus umro za nas. Potrebno je priznati da nas je u vjernosti svoje ljubavi htio potražiti tamo gdje smo mi sami bili izgubljeni, tamo gdje može doprijeti samo snaga svjetla sposobnog prodrijeti u područje tame.
Podzemlje, u biblijskom smislu, nije toliko mjesto koliko egzistencijalno stanje: stanje u kojem je život izgubio snagu i u kojem vladaju bol, usamljenost, krivnja i odvojenost od Boga i drugih. Krist do nas dolazi i u tom ponoru, prelazi prag vrata tog kraljevstva tame. On ulazi, tako reći, u samu kuću smrti, da je isprazni, da oslobodi njezine stanovnike, uzimajući ih jednog po jednog za ruku. To je poniznost Boga koji se ne zaustavlja pred našim grijehom, koji se ne boji čovjekova konačnog odbacivanja“, posvijestio je poglavar Katoličke Crkve, prenosi IKA.

„Apostol Petar, u kratkom odlomku iz svoje Prve poslanice koji smo čuli, govori nam da je Isus, oživljen u Duhu Svetom, otišao donijeti navještaj spasenja 'i duhovima u tamnici'. To je jedna od najdirljivijih slika, razrađena ne u kanonskim evanđeljima, već u apokrifnom tekstu koji se zove Nikodemovo evanđelje. Prema toj predaji, Sin Božji ušao je u najgušću tamu kako bi dopro i do najmanjeg od svoje braće i sestara, kako bi i tamo donio svoje svjetlo. U tom činu sadržana je sva snaga i nježnost vazmenog navještaja: smrt nikada nije posljednja riječ.
Predragi, taj Kristov silazak ne odnosi se samo na prošlost, već dotiče i život svakoga od nas. Podzemlje nije samo stanje onih koji su umrli, već i onih koji proživljavaju smrt zbog zla i grijeha. To je također svakodnevni pakao samoće, srama, napuštenosti i muke življenja. Krist ulazi u sve te mračne stvarnosti da nam posvjedoči Očevu ljubav. Ne da bi osudio, već da bi oslobodio. Ne da bi optužio, već da bi spasio. Čini to tiho, nenametljivo, poput nekoga tko ulazi u bolničku sobu da pruži utjehu i pomoć“, kazao je papa Leon XIV., dodavši kako su crkveni oci, u tekstovima izvanredne ljepote, opisali taj trenutak kao susret između Krista i Adama, kao kako susret koji je slika svih mogućih susreta između Boga i čovjeka (…).

Napomenuo je kako je na istočnim ikonama s motivom uskrsnuća, Krist prikazan kako razbija vrata podzemlja i, pružajući ruke, hvata Adama i Evu za zapešća. Ne spašava samo samog sebe, ne vraća se u život sam, već sa sobom povlači cijelo čovječanstvo (…) Velika subota je, dakle, dan u kojem nebo posjećuje zemlju u njezinu najdubljem kutku (…) silazak za Boga nije poraz, već ispunjenje njegove ljubavi. Nije neuspjeh, već put kojim pokazuje da nijedno mjesto nije predaleko, nijedno srce prezatvoreno, nijedan grob prečvrsto zapečaćen za njegovu ljubav (…) Velika subota je tihi zagrljaj kojim Krist prikazuje sve stvoreno Ocu kako bi ga ponovno postavio u njegov plan spasenja“, naglasio je papa Prevost.

Nakon kateheze podsjetio je kako se bliži listopad – mjesec posebno posvećen svetoj krunici. „Zato pozivam sve da, svaki dan u mjesecu koji je pred nama, mole krunicu za mir, osobno, u svojoj obitelji i svojoj zajednici (…) Na poseban način 11. listopada u 18 sati molit ćemo je zajedno na Trgu Sv. Petra, tijekom bdijenja Jubileja marijanske duhovnosti, spominjući se ujedno obljetnice otvorenja Drugog vatikanskog koncila“, poručio je.                         

J.P., KT