Kako je na početku papa Franjo posvijestio – molitva je dah vjere, to je njezin najvlastitiji izraz. „Ona je poput krika koji izbija iz srca onih koji vjeruju i uzdaju se u Boga. Sjetimo se Bartimeja iz Evanđelja. Meni je, moram vam to priznati, njegov lik najsimpatičniji od svih. Bio je slijep, sjedeći je prosio kraj ceste na periferiji svog grada, Jerihona. On nije bezimen, ima lice i ime: Bartimej, to jest 'Timejev sin'. Jednog dana je dočuo da će Isus prolaziti tuda. Jerihon je naime bio raskrižje kojim su neprekidno prolazili hodočasnici i trgovci. Tada Bartimej počinje vrebati priliku: učinit će sve što je u njegovoj moći da susretne Isusa. I mnogi su drugi činili isto: sjetimo se Zakeja, koji se popeo na stablo. Mnogi su željeli vidjeti i Isusa, pa i on. Tako ovaj čovjek ulazi u Evanđelja poput glasa koji viče iz petnih žila (...) Isus sluša njegov vapaj. Bartimejeva molitva dotiče njegovo srce, srce Božje i otvaraju mu se vrata spasenja“, podsjetio je poglavar Katoličke Crkve, prenosi IKA.

Nastavlja kako Isus naređuje da ga pozovu. „On skače na noge i oni koji su mu prije govorili da šuti sada ga vode Učitelju. Isus razgovara s njim, traži od njega da kaže što želi – to je važno – i tada se vapaj pretvara u zamolbu: 'Gospodine, da progledam'. Isus mu kaže: 'Idite, vjera te tvoja spasila'. Priznaje tom siromašnom, nemoćnom, prezrenom čovjeku svu snagu njegove vjere, koja privlači Božje milosrđe i snagu (...) Vjera, vidjeli smo to kod Bartimeja, je krik; nevjera je zatomljivanje toga krika. To je stav ljudi koji su ga ušutkivali: oni nisu ljudi vjere, ali on jest. Gušenje tog krika je svojevrsna 'zavjera šutnje'. Vjera je protest protiv bolnog stanja kojem ne možemo dokučiti razlog; nevjera je ograničavati se na to da podnosimo stanje na koje smo se navikli. Vjera je nada da ćemo biti spašeni; nevjera je naviknuti se na zlo koje nas tlači i ustrajati u tome“, naglasio je Papa.

„Draga braćo i sestre, započinjemo ovaj niz kateheza Bartimejevim krikom, jer možda je u liku poput njegova sve već upisano (...) U čovjekovu srcu prebiva molitveni glas koji nadjačava svaki drugi suprotni argument. Svi imamo taj glas u sebi. Glas koji dolazi spontano, po ničijoj zapovijedi, glas koji postavlja pitanja o smislu našeg ovozemaljskog putovanja, posebno kad smo u tami (...) No, nisu li možda te riječi utkane u sav stvoreni svijet? Sve zaziva i moli da otajstvo milosrđa pronađe svoje konačno ispunjenje. Ne mole samo kršćani: oni dijele molitveni vapaj sa svim muškarcima i ženama. Ali taj horizont se može još više proširiti: Pavao kaže da sve stvorenje 'zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima'. Umjetnici često postaju tumačima tog tihog krika stvorenja, koji tišti grudi svakog stvorenja i javlja se nadasve u čovjekovom srcu, jer je čovjek 'prosjak Božji' (usp. KKC, 2559). Lijepe li definicije čovjeka: 'prosjak Božji'“, zaključio je papa.

Na kraju je kazao kako je povodom 1. svibnja primio više poruka koje se odnose na svijet rada i njegove probleme. „Posebno me pogodilo pismo poljoprivrednih radnika, među kojima ima mnoga doseljenika, koji rade na poljima u Italiji. Mnogo puta ih se, nažalost, grubo iskorištava. Istina je da su krizom pogođeni svi, ali uvijek se mora poštovati dostojanstvo ljudi. Zato prihvaćam apel ovih radnika i svih izrabljivanih radnika i pozivam da se ovu krizu pretvori u priliku da se u središte stavi dostojanstvo osobe i dostojanstvo rada“, pozvao je papa Bergoglio, te podsjetio kako će se u petak 8. svibnja, iz Svetišta u Pompejima vinut k nebu snažna molitva Prošnja Gospi od krunice. „Pozivam sve da se duhovno pridruže tom pučkom činu vjere i pobožnosti, da Gospodin po zagovoru Presvete Djevice podari milost i mir Crkvi i čitavome svijetu“, završio je Sveti Otac.

J.P., KT