(1 Kr 19,4-8; Ef 4,30-5,2; Iv 6,41-51)

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

Kruh za život čovjeka i svijeta


Vrijeme je godišnjih odmora. U ovim ljetnim mjesecima po našim cestama susrećemo vozila suvremenih nomada koji traže mjesta za odmor u lijepom prirodnom okružju i ugodnim susretima.

Foto: Pixabay.com

Foto: Pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin:

U svojim razgovorima znamo jedni drugima reći kako je životni vijek putovanje ovom dolinom suza. To je slika iskustva velikog broja stanovnika ovog planeta. Život osjećamo kao stalno putovanje, što brže i što dalje, uvijek u stresu, da koji put od tolikog napora jedva uspijevamo uloviti dah, pa gubimo ritam, često padamo od umora ili pod teretom života. Netko će od nas reći kako ga ne umara tempo života, nego daljina puta jer ne vidi cilj pred sobom, zato gubi snagu i ne može dalje. Kako nam dobro dođe odmor, korisno vrijeme da čovjek malo odahne i umornom rukom obriše znojem orošeno čelo, da skupi snagu koja će ga podići.

Za nas kršćane Isus je onaj koji nam snagu daje, hrani nas i podiže: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta“ (Iv 6,51). On je snaga koju crpimo za nastavak putovanja prema cilju.

Mnogi će naši ljudi koji su pošli u svijet, bilo da su tražili posao ili mirno podneblje za život svoje obitelji, doći ovih dana u domovinu, kao na bistri izvor da se malo napiju života u uspomenama na prošle dane i drage ljude. Neki od njih neće više na kućnom pragu zateći one koji su ostali u rodnoj kući jer su se preselili u vječnu domovinu dok im zemni ostatci počivaju u rodnom tlu. Netko će poći na odmor da potraži ugodnost i zabavu, a pitanje je hoće li kada se vrati kući, biti siguran da je i našao ono što je tražio. Naravno, svi će govoriti kako su išli na odmor da se malo saberu, smire, skupe snage, odmore umorno tijelo, relaksiraju se kako bi se po povratku kući mogli vratiti svom poslu i uobičajenom načinu života.

Doista, čovjeku su korisni takvi odmori bez obzira gdje ih provodio, bilo negdje blizu kakva planinskog izvora ili na selu, ili pak na putovanjima gdje će upoznati nove ljude i druge kulture, te se tom spoznajom obogatiti i okoristiti.

Ilijina špilja

Tko od nas krene na put da potraži duševni mir i doživi susret s Bogom, izvorom sve snage i utjehe, on će se morati kao i prorok Ilija vratiti preporođen i blagoslovljen, pa makar prethodno i bio na rubu snage i prošao pustinju i prašumu. Putovanje proroka Ilije do Božje gore Horeba nije bilo zamišljeno kao putovanje na odmor, nego je započelo zapravo bijegom od osvete goropadne kraljice Izabele. Možda je to bio prorokov bijeg i od sebe, kako bi se na kraju pronašao u susretu s Bogom. Njegov bijeg u pustinju i susret s Božjim glasnikom ljekovito je djelovao na proroka, vratio mu životnu snagu i samopouzdanje, pa je okrijepljen tom hranom mogao iz pustinje započeti ono drugo i dugo putovanje koje se zapravo pretvara u hodočašće prema mjestu susreta s Bogom i povratka na izvor vjere. „Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba“ (1 Kr 19,18).

Dok je bio u pustinji, Ilija se osjećao kao da je na izmaku snaga, proživljavao posljedice umora, tjeskobu i očaj da je poželio umrijeti. Slično je iskustvo proživljavao izabrani narod s Mojsijem dok su lutali Sinajskom pustinjom. Muka i tjeskoba iskustvo su tame u srcu i u svijesti čovjeka vjernika. Ovakvo mistično iskustvo mrkle noći mora proći svaki prorok i svaki svetac jer upravo tada najbolje osjeti Božju prisutnost, iskustvo Božje blizine jer ga Bog u takvom stanju ne napušta, nego mu prilazi. Bog u ovakvoj noći svojim prorocima uvijek šalje svoga glasnika, anđela koji donosi duhovnu utjehu i tjelesnu okrjepu.

Kada je Ilija stigao do Božje gore, ušao je u neku špilju i prenoćio u njoj. Pećina postaje mjesto regresije, povratka duševne malaksalosti i boli, ali ona u isto vrijeme postaje i mjesto sigurnosti. Čovjeku je doista koji put potrebna ovakva špilja koja će ga primiti, špilja kao majčinsko krilo iz kojega se rađa novi život ili kao noć iz koje se rađa novi dan. Tamo gdje čovjek osjeti veliku nemoć, tjeskobu i muku, oslobađa se i prostor za Božju blizinu. To je, zapravo, neka tajanstvena sila u kojoj smo oduvijek nastanjeni, a da to nismo ni znali. Je li ovaj ulazak u špilju zapravo ulazak u vlastitu nutrinu, koji čovjek mora napraviti da bi došao sebi i da bi postao dostupan Bogu?! Bog ga već pronalazi i započinje razgovor s njime: „Što ćeš ovdje Ilija?“ Dva puta isto pitanje, uznemirujuće, ali milosno Božje pitanje. Kada te Bog imenom prozove i upita, on ne traži samo informaciju, nego želi da ga ovo Božje pitanje dovede u takvo stanje da shvati što se s njim događa i da bi nakon toga došao sebi. Sjetimo se Božjih pitanja: „Adame, gdje si?“ (usp. Post 3,9). „Kajine, gdje ti je brat Abel?“ (usp. Post 4,9). „Šimune, imam ti nešto reći“ (usp. Lk 7,40).

U blizini bespomoćne ljubavi

Trebaju li čovjeku ponekad takve špilje da bi ga sustiglo ovo pitanje: „Što ćeš ti ovdje?“ Pitanje je probudilo Iliju, zato može samo kroz stisnute zube izustiti ispravan odgovor: „Da dođem sebi!“ Život se budi u proroku novom snagom. On još nejasno, ali ipak s određenom čvrstinom, dva puta izbacuje pritužbu i optužbu: „Revnovao sam veoma gorljivo.“ Tako govori, a riječi ponovno oživljavaju ovo revnovanje u njemu. Preko Ilijinih usta, iako još nejasno, ali ipak uočljivo, prelazi pritužba i optužba: „Ostao sam sām“ (i ovo ponavlja dva puta) kao da je s Ilijinim neuspjehom i Božje djelo došlo kraju! Ali Ilija ipak vidi duboku povezanost svoje sudbine s pozivom njegova naroda. Nije prozvana Izabela kao uzrok njegova jada, nego otpad naroda. Blizina Horeba, gdje je počeo savez s Bogom, sili ga na spoznaju te povezanosti.

Kada Ilija iznosi pred Bogom svoju sudbinu, tada doživljava ono što pjeva Psalam 119,26: „Kazivao sam ti svoje putove i ti si me uslišio.“ Uslišanje se događa u jednom neočekivanom obliku, obliku objave Božjega bitka, te ta objava postaje proroku pravom okrjepom. „Gospodin upravo prolazi!“ Gospodinov prolaz, znak spasenja kao nekoć u Egiptu. Sud i spasenje!

Ilija je ponovno primljen u školu, u jedan nečuven proces učenja. On mora učiti tko je Bog i kako Bog postupa. Ilija mora učiti „blagi zakon“ Boga, zakonodavca. On doživljava Božju tišinu. Boga koji odbacuje nasilje, koji ide nemoćan: „Glas šutnje koja se prostire“ (Martin Buber). Bog je svemoguć. On je i Bog čiji glas može čupati hrastove (Ps 29). On se kao vatra pokazao Mojsiju na ovoj gori: „Slava Gospodnja na vrhuncu brda bijaše očima Izraelaca kao vatra koja sažiže“ (Izl 24,17). Međutim, Bog je odlučio da njegova svemoć postane bespomoćnom ljubavlju. U tom smislu ni Iliji nije bilo naloženo da tutnji propovijedanjem suda, ni da gorljivo podjaruje ljude protiv zastupnika stranih religija, niti da proklinje Božje neprijatelje, nego ustrajna služba i molitva u tišini Bogu za njegov narod, moleća borba za duše pripadnika svoga naroda i svoje vjere, te uvjerljivi primjer života u zajedništvu s Bogom. „Bog može grmjeti i bučati, ali kad se sagiba čovjeku koji u pustinji čeka na njega, onda to čini nježno“, kaže srednjovjekovni mistik Johannes Tauler.

U tišini, a ne u grmljavini, potresu, doživljava se Bog. „Ilija tada zakri lice plaštem“, svojim proročkim plaštem! Taj je plašt veliki teret strahopoštovanja i spoznaje. On je okrijepljen. Da, i to se događa: Blizina bespomoćne ljubavi postaje čovjeku okrjepa. Prepuštanje Bogu postaje njegova unutarnja snaga! On je preobražen. Postaje novi. Sada može oživjeti potaknut vlastitom nutrinom, i krenuti! Poslanje započinje iznova. „Idi!“, kaže mu Bog. U slomu vlastita ega, u priznanju krajnje slabosti, Ilija doživljava dar novoga početka; on pronalazi Božju utjehu. Na kraju će Ilija, osvrćući se na ono što je doživio, spoznati ono što se u jednoj divnoj rečenici knjige Ponovljenog zakona kaže: „U pustinji, gdje te Gospodin, Bog tvoj, cijeloga puta što ste ga prevalili dok ste stigli do ovoga mjesta, nosio kao što čovjek nosi svoga sinčića“ (Pnz 1,1).

Isusovi znakovi

Kao što je Ilija naišao na otpor kod svoga naroda, tako je i Isus doživio iskustvo nevjerice i odbacivanja: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: 'Sišao sam s neba?'“ (Iv 6,42). Isus proživljava istu proročku sudbinu. Njegov govor da ga je Otac poslao da njegovo ime objavi ljudima, dovest će ga na križ, mjesto gdje će uzviknuti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Kao Ilija, i Isus je novi Mojsije: „Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre“ (Iv 6,49-50). Prema očekivanjima ranog židovstva, u danima Mesije trebala su se događati čudesa koja su se događala u vrijeme Izlaska. Isus svojim djelovanjem nadilazi ova čudesa, te time pokazuje da je veći od Mojsija. Njihovi su očevi unatoč čudesnoj mani u pustinji pomrli, a svi oni koji blaguju kruh koji Isus daje, koji vjeruju njemu i njegovoj riječi, koji pod euharistijskim prilikama kruha i vina susretnu raspetog Gospodina, ali koji je uskrsnuo te je izbavljen od smrti, naći će život u zajedništvu s Bogom, život vječni. Jer „kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta" (Iv 6,51).

Neka nas sve prati Božji blagoslov, a onima koji su otputovali na odmor, ugodno vrijeme i sretan povratak doma!

Molitva vjernika

Okupljeni kao zajednica Kristovih vjernika oko njegova euharistijskog stola, s čežnjom srcu za sigurnošću i mirom, njemu upravljamo svoje molitve:

  1. Za sve koji u Tvojoj Crkvi vrše određenu službu, za biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i zauzete navjestitelje Tvoje Radosne vijesti, posebno za one koji su u toj službi izloženi progonima i nasilju: Daj im snage da ne klonu duhom i ostanu postojani svjedoci evanđelja u svijetu, molimo Te.
  2. Za sve koji osjećaju nesigurnost ili su na izmaku snage, za one koji su u svojim problemima ostali sami jer nemaju nikoga da im pruži ruku, ponudi utjehu ili savjet: Pošalji im ljude ispunjene Tvojim Duhom koji će im pomoći da opet stanu na svoje noge, molimo Te.
  3. Za sve one koji su stradali u prometu, bilo da su sami povrijeđeni ili su na taj način izgubili dragu osobu: Neka ih Tvoj Duh nadahne mudrošću da prihvate život i istinu da nas Ti sve držiš u svojoj ruci, molimo Te.
  4. Za sve one koji su podlegli zavodljivostima opojnih sredstava, alkohola i droge, za sve žrtve nasilja i prostitucije: Izbavi ih od zla i oslobodi okova ropstva, molimo Te.
  5. Za nas same koji proživljavamo svoje vlastite probleme na poslu, u školi ili obitelji: Ne ostavljaj nas same i prati nas svojim blagoslovom, molimo Te.

Gospodine Isuse Kriste, uzeo si ljudsko tijelo i postao čovjekom da bi bio nama u svemu jednak osim u grijehu, prati nas na našem životnom putu i usliši naše molitve. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.