(Iz 53,10-11; Heb 4,14-16; Mk 10,35-45 ili 10,42-45)

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU B

Evanđelje kao oblik života


Jednom su Isusa dvojica njegovih učenika, braća Jakov i Ivan, zamolili da im dadne nešto neobično. Zaželjeli su da mu u njegovoj slavi sjednu jedan zdesna, drugi slijeva.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Nikica Vujica

Uvod u pokajnički čin

I danas nas Isus poučava istinskim vrijednostima. Onaj koji želi biti najveći i prvi među nama, neka bude poslužiteljem i slugom jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Krist nas poziva da uzmemo svoj križ (patnju i kal svakodnevnog življenja) i da pođemo za njim. Pomirimo se s tim da ćemo u životu nositi svoj križ, a Isus zna za nas i pomoći će nam. Stoga, budimo skromni i ponizni jer takve nas Isus rado prihvaća.

Danas je i Misijska nedjelja. Sva je Crkva misionarska, i svi kršćani trebaju biti u poslanju Isusa Krista. Ono što je Isus propovijedao mora se i dalje propovijedati sve dok bude teklo ovoga vremena. To je propovijedanje zadatak svakog kršćanina, posebno onih koje Isus zove da mu budu učenicima, da riječju i djelom propovijedaju i navješćuju kraljevstvo Božje, Radosnu vijest svemu stvorenju.

Vjerovali su da će Isus jednom biti slavan, da će vladati kao kralj, a oni su u svojoj mašti zamišljali da budu prvi do njega. Isus im govori da su naivni i da ne znaju što traže jer skup je ulazak u kraljevstvo Božje. Morat će slično kao i On popiti čašu bola, a to znači podnijeti muku koja ih čeka. Ovdje im Isus daje ozbiljnu poduku o ljudskoj veličini i veli im: „Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,43-45).

Kršćanin, dakle, iz današnjeg evanđelja može naučiti dvije važne pouke: jedna je o patnji ili o križu, a druga je o poniznosti.

Patnja i poniznost

Svaki se kršćanin mora pomiriti s tim da će u njegovu kršćanskom životu (u kalu svakodnevnog življenja) uvijek biti patnje ili križeva. Isus je to predvidio i rekao: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan“ (Mt 10,38). Zašto križ? Križ označava patnju i borbu koju kršćanin svaki dan ima u sebi i u svijetu. Jednostavno čovjek u životu ima mnogo patnje i neprijatelja. Zato Isus govori da čovjek mora svaki dan nositi svoj križ, a taj križ ipak nije strašan jer ga ublažava prijateljstvo s Bogom.

Ovdje bih vam htio preporučiti jednu vježbu koja je nekoć bila veoma raširena i uobičajena, a sad polako ide u zaborav. To je vježba svakidašnjeg ispitivanja savjesti. Uvečer, prije nego ćeš zaspati, dok ti još kroz glavu prolaze sjećanja na prošli dan, ispitaj svoju savjest: ako si danas nešto pogriješio, pokaj se za to i odluči se potruditi da se to više ne ponovi. Ako ispit savjesti revno budeš činio, postat ćeš mnogo jači u borbi protiv napasti kako su patnja ili križ besmisleni.

Isus čovjeku daje i uputu o poniznosti. Dovoljno se sjetiti onoga što piše u Bibliji, da se Bog oholima protivi, a poniznima daruje svoju milost (usp. 1 Pt 5,5b). Nema se čovjek, dakle, čime ponositi pred Bogom. Sveti Ivan evanđelist kaže da je svaki čovjek grješnik pred Bogom i tko kaže da nije grješnik, vara samoga sebe i istine nema u njemu (usp. 1 Iv 1,8).

Razumljivo je, ne griješe svi u svemu. Svaki čovjek ima jednu, dvije ili tri napasti koje ga muče i u njima lako pogriješi, ali čovjek ne mora u svemu pogriješiti da bi bio grješnik. Ipak je kod nas ljudi izrazita sklonost prema oholosti. Čitamo kako Bog u Bibliji govori: „Čovjeka oholih očiju i srca naduta ja ne podnosim“ (Ps 105,5). A malo prije toga: „Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti“ (Ps 51,19b).

Kršćanin se mora naučiti i s tim se pomiriti, da će u životu nositi neki križ; da Isus zna za to i da će pomoći. Mora se kršćanin naučiti i na to da bude skroman i ponizan jer takve Isus rado prihvaća, a ne umišljene i nadute ljude.

Misijski dan

Sada vas želim podsjetiti na nešto veoma važno čega se danas sjeća sva Crkva, a to su misije. Čitamo u evanđelju kako jednom Isus ide, a tada se okrene i opazi da ga slijede dva čovjeka. Bili su to Andrija i Ivan, učenici Ivana Krstitelja. Isus ih tada upita: „Što tražite?“ Bez duljeg objašnjavanja rekli su mu jednostavno: „Učitelju, gdje stanuješ?“ On odgovara vrlo jednostavno i kratko, na stvar, veli im: „Dođite i vidite.“ I ostali su kod njega taj dan i postali njegovi učenici; bili su to prvi Isusovi učenici. Uskoro će pristizati i drugi, a Isus će od njih odabrati dvanaestoricu koji će se zvati apostolima i kojima će povjeriti poseban zadatak. (usp. Iv 1,35-42)

Kakav zadatak povjerava Isus svojim učenicima? Trebaju ići i propovijedati Radosnu vijest da se približilo kraljevstvo Božje (usp. Mt 10,7). Isus im ne obećava velik i brz uspjeh, nego kaže da će imati mnogo neprijatelja. To im slikovito objašnjava: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“ (Mt 10,16). Druga je poteškoća što će ih biti malo. Isus opet slikovito govori da ih čeka mnogo posla: „Žetva je velika, a radnika je malo. Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.“ Ovdje je govor o Božjoj žetvi, zato treba moliti Boga da pošalje radnika u svoju žetvu, a to su Isusovi učenici, posebno apostoli. Malo zatim, po povratku sa zadatka, nakon nekog vremena, učenici su bili puni hvale. Rekli su da su im se i zlodusi pokoravali kad bi spomenuli Isusovo ime. Onda im je On rekao: „Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vam imena zapisana na nebesima“ (usp. Lk 10,1-12;17-20).

Učenike je, dakle, izabrao Bog, da oni žive u zajednici s Bogom i sudjeluju u njegovu životu. Zato Isusove učenike nazivamo: sinovi mira, ili sinovi kraljevstva, ili sinovi svjetla, ili sinovi uskrsnuća. Sav je Božji program spašavanja sadržan u tim pojmovima. Spasenje dolazi od Boga, a to znači da su ljudska imena zapisana kod Boga i da su svi ljudi pozvani na spasenje.

Nastavak poslanja Kristova

Sva je Crkva misionarska i svi kršćani trebaju biti u poslanju Isusa Krista. Ono što je Isus propovijedao mora se i dalje propovijedati sve dok bude teklo ovoga vremena. To je zadatak svakog kršćanina, posebno onih koje Isus zove da mu budu učenicima, da riječju i djelom propovijedaju i navješćuju kraljevstvo Božje, Radosnu vijest svemu stvorenju.

Za svetog Pavla sasvim je razumljivo da je svaki kršćanin nositelj duha, a to znači da i za njega važi poslanje svjedočiti i propovijedati Radosnu vijest. Naravno, ne mora svaki kršćanin ići po svijetu i navješćivati evanđelje. Njegovo je misionarsko poslanje moguće ograničeno na krug njegove obitelji, na radno mjesto, na okolinu ili susjede. On je pozvan u tom krugu svjedočiti Radosnu vijest svojim životom. Ali on bi o Radosnoj vijesti trebao i govoriti, i to riječima. Sveti Petar poručuje da kršćani moraju odgovoriti onima koji ih pitaju za njihovu vjeru (usp. 1 Pt 3,15). Kršćanin, dakle, mora govoriti o onome što ga nosi i pokreće. Vjeri je potrebno i govorno priznanje kao što je ribi potrebna voda. Ali, govoriti o vjeri teško je, ne samo običnom vjerniku, nego i Bogu posvećenim osobama. Zbog toga, ako kršćanin želi nastaviti Kristovo poslanje, onda je apsolutno nužno poći od Radosne vijesti, evanđelja, kao temelja njegova svakidašnjega života. Važno je slušati i poslušati ono što od nas traži Isus na početku svog javnog djelovanja: „Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko“ (Mt 4,17b). U tom kontekstu potrebno je da se u kršćaninu nastani evanđelje. Ne, evanđelje kao izričaj neke doktrine ili morala, još manje neke ideologije, nego evanđelje prihvaćeno kao oblik života, i prenošeno prije životom, a onda i riječima.

I danas po svijetu ima mnogo ljudi (muškaraca i žena), osobito mladih, koji žele upoznati Isusa, Radosnu vijest, evanđelje. Na nama je, kršćanima, pokazati im Isusa svojim evanđeoskim življenjem, i ne trebamo se plašiti. Anđeo je rekao Mariji da se ne plaši jer je našla milost kod Boga (usp. Lk 1,30). Isus, također, od nas traži da nadvladamo strah koji se rađa u nama kad računamo samo sa svojim silama i mogućnostima. Kad se jednom oslobodimo straha, imat ćemo smjelosti poći novim putovima, još neutrtim, još nejasnim, još neugodnim, jer uzdajući se u Gospodina, kod kojega smo našli milost, bit ćemo sigurni da je u njemu i s njime sve moguće.

Molitva vjernika

Poučeni Božjom riječi i povezani međusobno bratskom ljubavlju, iznesimo pred nebeskog Oca svoje potrebe i želje.

1. Svemogući Bože, Ti si poslao na svijet svoga Sina da bude učiteljem života svim ljudima: daj da ga kao učitelja prihvate ljudi našega vremena i našega mjesta, molimo Te.

2. Gospodine Isuse, pozivaš nas da i danas uzmemo svoj križ i da idemo za Tobom: daj da se hrabro suočimo sa svim nevoljama ovoga vremena i dadnemo svjedočanstvo svoje vjernosti, molimo Te.

3. Gospodine, Crkva Tvoja traži nove putove da navijesti evanđelje čovjeku našega vremena: daj da vjerovjesnici ostanu vjerni evanđeoskoj istini, molimo Te.

4. Gospodine, u svijetu imamo puno misija i misionara: daj da u svom nesebičnom naviještanju evanđelja osjete potporu i pomoć svoje kršćanske braće, molimo Te.

5. Gospodine, mnogi su u misijama stradali mučeničkom smrću: daj da prolivena krv tolikih mučenika misionara i misionarki bude sjeme novih kršćana u misijskim zemljama, molimo Te.

Usliši, Gospodine, molbe svoga naroda i pošalji propovjednike evanđelja da bez straha svemu svijetu navješćuju spasenje. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.