(Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37)

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU B

Ljudska veličina po mjeri Isusovoj


Isus je na putu s Gore preobraženja i poučava svoje učenike (Petra, Jakova i Ivana) koje muče razna pitanja: pitanje uskrsnuća od mrtvih i pitanje o Iliji (usp. Mk 9,9-13).

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Nikica Vujica

Uvod u pokajnički čin

Na početku svake sv. mise imamo pokajnički čin. To je čin u kojem vjernik u svoj poniznosti priznaje svoje grijehe da bi mogao dostojno proslaviti sveta otajstva. I u ovom pokajničkom činu čovjek može pokazati svoju istinsku veličinu. Čovjek u svakodnevnom kalu zemaljskoga života ima iskrivljenu sliku o Bogu, o sebi, a onda i o svojoj veličini. U Bibliji stoji zapisano kako naš učitelj Isus poučava svoje učenike koji raspravljaju o temi „Tko je to najveći.“ Veličina nije u tome da je čovjek fizički velik, jak i moćan među ljudima, nego je u tome da je čovjek blag i ponizan, dobar i svet. I upravo je to logika razmišljanja koja čovjeku daje životni smisao i ispunjenje njegovih stremljenja. To je logika razmišljanja Kraljevstva nebeskoga. Zbog toga skrušena srca, u sabranosti, blagosti, poniznosti, dobroti i ljubavi ispovjedimo Bogu svoje grijehe koje smo učinili mišlju, riječju, djelom i propustom.

I kada su stigli k ostalim učenicima, opazili su mnoštvo naroda oko njih. Raspravljali su o ozdravljanju sina jednog čovjeka iz mnoštva, sina kojega je opsjeo nijemi duh, a kojeg učenici nisu uspjeli ozdraviti. Isus ga na čudesan način ozdravlja (usp. Mk 9,14-29). A po povratku kući Isus opet poučava svoje učenike, i kada su ga pitali kako to da ga oni nisu mogli ozdraviti, on im odgovara: „Ova se vrsta može istjerati samo molitvom i postom“ (Mk 9,29).

A potom su krenuli kroz Galileju put Kafarnauma. Isus ne želi da itko sazna za njihov put jer je htio biti samo sa svojim učenicima. I to s razlogom. I dalje ih je poučavao: „Sin Čovječji bit će predan u ruke ljudima, i oni će ga ubiti; a on će uskrsnuti tri dana poslije svoje smrti“ (Mk 9,31b). Ovdje Isus drugi put govori o smrti i uskrsnuću, a prvi put je to bilo nakon Petrova priznanja Isusova mesijanstva (Mk 8,31-32). Učenici nisu razumjeli Isusovo poučavanje, ali će razumjeti kasnije.

Tko je najveći?

„I kada su stigli u Kafarnaum, u kuću, Isus je upitao svoje učenike: 'O čemu ste putem raspravljali?' A oni su šutjeli, jer su putem raspravljali međusobno o tome tko je najveći“ (Mk 9,33b-34). Njihova rasprava bila je slična svim raspravama među ljudima, uopće. Jer ljudi razmišljaju svojom logikom i njih zanima ono: biti velik, biti jak, biti moćan. To su ideali koji se postavljaju pred čovjeka već u djetinjstvu, čim progovori i čim se može sporazumijevati sa starijima. Kad dijete neće jesti, onda mu stariji govore kako mora jesti da bi postao velik, jak i moćan. Zanimljivo je kako tada dijete posluša savjet starijih jer želi biti veliko, jako i moćno. Ne želi toliko postati dobro jer se o dobroti djeci rijetko i govori, osim kad ga se želi kazniti, što nije bilo dobro. Ova želja za veličinom, usađena u djetinjstvu, ne pušta čovjeka sve do smrti. To potiče u čovjeku natjecateljski duh prema sumnjivim vrijednostima. Ukoliko su roditelji svojoj djeci postavljali veličinu i jačinu kao jedini ideal, onda u kući nikad nije bilo mira, nego je vječno vladala tučnjava i otimačina, i uvijek su stariji terorizirali mlađe i nejače.

Djeca su, dakle, od malena naučila da je snaga mišića odlučujuća u životu, pa kad su odrasla, postala su “sposobna za život”, ali ne i za ljubav i dobrotu jer im to nikad nije ni bio ideal. Tako se u društvu stvaraju negativci i razbijači, sposobni za otimanje i razaranje, ali ne i za građenje i suživot s drugima. Takvi su u stanju stvoriti pakao, ne samo u tuđoj, nego i u svojoj kući.

Evo, Isusove učenike u raspravi o tome “tko je najveći” zanima upravo ova “ljudska veličina”. Zbog toga im Isus, u svom poučavanju, pokazuje gdje je zapravo prava veličina; da je to u dobroti, u blagosti, u poniznosti, u služenju i u ljubavi. To im pokazuje sljedećim primjerom: „Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima! Zatim uze malo dijete, postavi ga među njih te ga zagrli i reče im: Tko primi radi mene jedno od ovakvih malenih, mene prima. A tko mene primi, ne prima toliko mene, nego više onoga koji je mene poslao” (Mk 9,35b-37). Upravo je to logika razmišljanja koja čovjeku daje smisao i ispunjenje. To je logika razmišljanja Kraljevstva nebeskoga.

Blagost i poniznost

Prava je, dakle, veličina i u blagosti i u poniznosti. Ali što su to blagost i poniznost? U odgovoru nam pomaže naš učitelj Isus koji učenike i nas pozivom poučava: „Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29a). Isus ne želi da čovjek bude srdit i da se oholi, a to u životu i nije teško biti, nego želi da čovjek bude najveći u blagosti i poniznosti, što je zaista teško ostvariti. Biti najveći u blagosti i poniznosti, a ne u srditosti i oholosti.

Isus je blagost unio i u blaženstva: „Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju!“ (Mt 5,5). Nitko to ne bi očekivao, da će blagi, odnosno krotki, posjedovati zemlju. A čovjek bi u svom mudrovanju, u logici ljudskog razmišljanja, očekivao da baštine zemlju samo veliki, jaki, moćni, srditi i oholi ljudi. Neki su duhovni učitelji govorili da u duhovnom životu nije najvažnija askeza, nego je najvažnija blagost; da nije najvažnije puno postiti, nego je mnogo važnije, zapravo najvažnije biti blag čovjek. Mojsije je u Bibliji pohvaljen ne toliko zbog velikih djela koja je izveo, a bilo ih je mnogo, nego najviše zbog toga što je bio blag, toliko blag da od njega nije bilo blažeg čovjeka. Tako stoji zapisano: „Mojsije je bio čovjek veoma blag, blaži od svih ljudi na zemlji“ (Br 12,3).

Kaže se da je blagost izvor spoznaje Isusa Krista. Blagost najprije čisti dušu, a zatim je puni spoznajom, najvećom i najpotrebnijom, spoznajom Isusa Krista. Blagost je uvjet za kontemplaciju, za duhovni život. Nijedna druga krjepost ne pruža toliko mudrosti kao blagost. Blag je čovjek, nadalje, privlačan mnogima. On neće ništa osvajati silom, nego ljubavlju. Blag je čovjek zapravo velik čovjek.

Nadalje, čitamo u Bibliji: „Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost“ (1 Pt 5,5). Često se u Svetom pismu ponavlja da se Bogu oholost ne sviđa, da ju osuđuje, a sviđa mu se poniznost koju hvali, preporučuje i traži. Poniznost nije kompleks manje vrijednosti, nije ni nepovjerenje u sebe. Poniznost je priznanje iskustvene istine da nismo savršeni jer znamo da nitko od ljudi, bez posebne Božje milosti, nije toliko savršen. Poniznost izaziva divljenje i ljubav. Ponizan čovjek ne gubi nikada nade jer zna da ono što on ne može učiniti, može učiniti Bog. U Bibliji se često i mnogo piše o poniznosti. Tako u Starom zavjetu o poniznosti stoji napisano: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi, da nađeš milost u Gospoda. Jer veliko je milosrđe Božje, i poniznima otkriva tajnu svoju“ (Sir 3,17-19). A u Novom zavjetu zapisane su ove Isusove riječi: „Jer svaki koji se uzvisi, bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen“ (Lk 14,11).

Isusovo poučavanje čovjek treba pravilno shvatiti. On od čovjeka ne traži lažnu poniznost koja može biti izraz taštine i krivih mišljenja o sebi; on ne traži od njega da u sebi utrne osjećaj vrijednosti, da sebe smatra nesposobnim za bilo kakav rad u zajednici. Isus traži da čovjek sebe objektivno ocjenjuje, da obuzda svoje skrivene strasti za biti velik, jak, moćan, biti najveći i na vlasti. Isus čovjeka želi poučiti da služi u ljubavi i u tome je sva veličina i mudrost življenja. A upravo je ovo odgovor na pitanje tko je najveći?

Molitva vjernika

Pomolimo se Ocu nebeskom koji će čuti naše zazivanje i uslišiti nas.

1. Za Crkvu: da joj Isus Krist uvijek bude učitelj i kamen temeljac na kojem će temeljiti svoje djelovanje, molimo Te.

2. Za sve kršćane: da se ne boje biti velikima u služenju Bogu i bližnjima, molimo Te.

3. Za sve nas: da nastojimo gajiti u sebi kršćanske i ljudske vrline, molimo Te.

4. Za roditelje: da Bogu zahvaljuju za potomstvo i da kršćanski odgoje svoju djecu, gdje je najveći onaj tko je dobar, blag, ponizan i koji ljubi Boga i bližnjega, molimo Te.

5. Za naše pokojne: otkrij im svoje milosno lice i privuci ih k sebi, molimo Te.

Usliši, Oče nebeski, naše molitve i daj da Tvojoj djeci ne ponestane očinskih darova. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen!