Piše: Mirko Šimić

Eh, mediji... Koliko smo se puta usudili ustvrditi i naglas reći da su za sve krivi mediji ili pak da su ovi mediji ovakvi, a oni onakvi, a ni jedni niti drugi onakvi kakvi bi trebali biti (po našem sudu, našoj subjektivnoj prosudbi). Medijskim djelatnicima čestitamo njihov dan i pozivamo ih na daljnju odgovornost koju su prihvatili baveći se ovim društveno odgovornim poslom koji za cilj treba imati točnu i istinitu informaciju. Svjesni smo da, nažalost, to moramo naglasiti jer velik dio medija u svijetu u kojemu živimo i pripadamo, odnosno u ovom našem europskom okružju, ima svoje nalogodavce kojima nije cilj istinoljubivost i čovjekoljubivost, nego promidžba prije svega nekih vlastitih interesnih sfera, a onda i određenih zakulisnih i manipulativnih smicalica pojedincima, skupinama ili čak narodima. S druge strane imamo i odgovorne ljude u medijima koji prenose istinske životne vrijednosti koje svoj temelj imaju u Bogu Stvoritelju i koji često zbog toga trpe ili bivaju odbačeni jer se uopće drznu govoriti o onomu što današnjem društvu nije milozvučno. Kršćanski mediji stoga trebaju najodgovornije prenositi istinu o Isusu Kristu, istinu o onomu koji nas je pozvao učiniti sve ljude njegovim učenicima. Relativizacijom te istine ili prihvaćenjem društvenog habitusa sinkretizacije svega vidljivoga u nekakav zajednički etos koji će kao takav biti prihvatljiv svima, a iskustvo nam govori da je to utopistički podvig, upadamo u zamku izbjegavanja svoje odgovornosti prema Kristu čime neizbježno postajemo dio bezlične mase nespremne posvjedočiti da smo Kristovi i da smo time preuzeli neke obveze koje nam jamče ono što tek trebamo iskusiti u vječnosti.

Vjernost i vjerodostojnost

Često se događa da upravo one koji odgovorno djeluju i upozoravaju na određene društvene i vjerske devijacije želimo ušutkati, odnosno smatramo da oni nemaju što reći o određenim temama ili općenito o životu. KnjigaBrojeva, iz čijeg 11. poglavlja imamo odlomak za današnje prvo čitanje, udara upravo na ustaljenost izričitog i ekskluzivnog prava na istinu, ovoga puta prava na karizmu. O čemu je riječ? Ukratko rečeno, pred nas se stavlja nalog da ne smijemo svojatati snagu Duha Svetoga i umisliti si da su samo nama pridržani njegovi darovi iz kojih proizlaze različite karizme. Inače, ova knjiga Staroga zavjeta nosi svoje ime po popisu naroda Hebreja iz vremena kada su boravili u Sinajskoj pustinji. Temelj knjige je Božja vjernost Savezu kao i nezadovoljstvo naroda zbog teškoća koje su imali na svome pustinjskom hodu ka slobodi. S jedne strane, imamo dakle Boga koji ostaje vjeran svome obećanju, a s druge strane imamo narod koji olako zaboravlja preuzete obveze vjernosti zbog čega dolazi do mrmljanja i nezadovoljstva, ali i neizvjesnosti te nesigurnosti kada se govori o budućnosti, odnosno o ulasku u Obećanu zemlju. Upravo im se taj ulazak činio dalekim i upitnim što je izazivalo zebnje i sumnje u Božju vjernost bez da su uviđali da su oni ti koji su se odrekli vjernosti Savezu. Današnji odlomak stavlja pred nas jednu životnu epizodu Mojsijevu iz koje je vidljivo da je on, kao predvodnik naroda, počeo osjećati da će mu biti teško samomu nositi „teret naroda“ te je svoju brigu odlučio podijeliti sa 70 uglednih starješina. Poziva ih stoga u svoj šator te im daje do znanja da po Božjoj volji trebaju surađivati s njime i pomoći mu kako bi narod mogao uspješno ući u zemlju obećanja. Sam Bog koji na sve nazočne šalje neizrecivu energiju svoga Duha omogućava toj skupini prorokovati i širiti njegovu riječ. Ono što je ključno u ovom događaju je izostanak dvojice koja su bila na popisu, ali koji također primaju istu karizmu Duha Božjega. To je dojavljeno Mojsiju od koga se zatražilo da ih ušutka. Mojsijev odgovor je jednostavan i pun Božjeg Duha: „O, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha.“

Može li bez zavisti?

Mojsijev nasljednik Jošua bijaše uvjeren da je doveden u pitanje Mojsijev autoritet, stoga i traži da Mojsije ušutka onu dvojicu. Je li na djelu bilo samo uvjerenje ili određena bojazan ili pak zavist da Duha Božjega mogu posjedovati i oni kojima mi to ne bismo dopustili? Mojsijev odgovor je odgovor čovjeka koji doista posjeduje tog istog Duha i kod kojeg nema ni trunke zavisti jer i drugi smiju iskusiti Božju dobrotu. Mojsije ne svojata Boga, ne želi biti jedini koji uživa u Božjim darovima, štoviše on tog istog Duha zaziva na sve vjernike, na sve ljude. Vele da zavist ima dvostruko ružno lice: žalosno i veselo. Zavidnik je žalostan kad vidi da bližnjemu ide dobro. Ljuti se kad vidi bližnjega da uspijeva u svome radu i zvanju, zavidi njegovoj sreći. Nezadovoljan je i ogorčen na svoju sudbinu. Zavist izjeda čovjeka, a Sveto pismo kaže da zavist i srdžba skraćuju dane života (Izr 30,26). Iz zavisti jednostavno proizlaze zli plodovi i ona dovodi do drugih zala. Zavist čini čovjeka uskogrudnim, sebičnim, podlim, čangrizavim. Ona je uzrokom i mnogih ljudskih nepravdi, laži, krivih sudova, ogovaranja i klevetanja. Stoga i Knjiga Mudrosti (2,24) veli: „Po zavisti đavla smrt je došla na svijet, i koji njemu pripadaju, oponašaju ga.“ Uz to što zavist često dovodi do srdžbe, mržnje, svađe i ugnjetavanja, često biva i uzročnikom mnogih umorstava. Najpoznatiji primjer žive zavisti je Kajin koji je nije mogao nadvladati, nego ju je nosio u svome srcu i rasplamsavao žestoku mržnju koja dovodi do bratoubojstva. Isto su učinili i farizeji i učeni svećenici koji su iz zavisti ubili Božjeg Sina, štoviše ne mogavši podnijeti da narod hrli za Isusom, dodatno mu se izruguju. Potrebno je stoga, poput Mojsija, zaviriti u svoju savjest i vidjeti da nije možda opterećena zavišću koja se može i potajno uvući u naše srce. Radujemo li se tuđem uspjehu i žalosti li nas tuđi neuspjeh? Ako su odgovori negativni, imamo jako puno posla. Zasučimo rukave i radujmo se s Kristom svakom uspjehu njegovih i naših.

Tko je s nama, nije protiv nas

Nadovezujući se na starozavjetno čitanje, stižemo do ulomka iz Evanđelja po Marku, odnosno iscjepkanih fragmenata punih životne mudrosti iz devetog poglavlja. Već je postalo i poslovično ustaljeno citiranje Isusovih riječi koje nam evanđelist Marko prenese: „Tko nije protiv nas, za nas je.“ Potrebno je uočiti da se Isus nalazi na putu za Jeruzalem i budući da mu je preostalo još malo vremena, ubrzava s poukom učenika. Tri su segmenta koja se danas stavljaju pred nas. Slično kao i u prvom čitanju imamo prigovor Isusovih učenika da je „jedan u njegovo ime izgonio zloduhe“. Očito je ovo za Isusove učenike bilo skandalozno, nedopustivo, a sve to opet iz razloga jer su mislili da su oni ti koji imaju monopol na takve čine. Isus im pak odgovara da im ne brane jer je svjestan da se u njegovo ime ne mogu činiti velika djela, a da mu ne ostanu vjerni. Ono što je ovdje problematično jest crta, granica između „nas“ i „njih“. Tko je zapravo Isusov, a tko ne? Isus će na konačnom sudu mnoge prepoznati kao svoje, iako oni to možda nisu očekivali i dati im zasluženu nagradu. Međutim, hoće li oni koji to očekuju, s obzirom da se priznaju njegovim, dobiti istu tu nagradu ili će čuti Isusove riječi: „Gladan bijah, a ne dadoste mi jesti?“ Ono što se od nas traži jest da prepoznamo dobro i podržavamo ga. Drugi segment je produljenje Isusove poruke na učenike gdje traži da prime iskazivanje dobrote od svakog čovjeka. U tom smislu on će uračunati u pravednost svakom onom simpatizeru njegovih učenika ukoliko ih napoji samo čašom hladne vode, a da i ne pođe za njima. Treći element koji nam je danas i te kako važan, a proizlazi iz evanđelja je pitanje sablazni. Isus je ovdje rezolutan, štoviše radikalan. Zašto? Budući da je sablazan zlo djelo koje drugoga navodi na zlo ili priječi u vršenju dobra, Isus ne želi biti neodređen. Potpuno je na strani dobra, a to znači odbacivanje svega što priječi činiti dobro, ruke, noge, oka... ukoliko vode u propast. Isus od sablazni želi sačuvati prije svega one najmanje, a prema današnjem evanđelju, želi ih zaštititi i od svojih učenika, tj. traži od svojih učenika da paze da njihov način ponašanja ne bude drugima povodom učiniti zlo djelo. Štoviše, upozorenje se odnosi i na to da ne budu zaprekom dolaska do Isusa, što se također može dogoditi.

Anonimni kršćani i anonimni ateisti

Isus je, dopustivši svima onima koji nisu protiv njega, odnosno onima koji su za njega, pokazao božansku širinu koju prenosi na nas ljude jer nije želio osnovati nikakvu sektašku Crkvu punu fundamentalista ili fanatika. On, istina, poziva na radikalno nasljedovanje, ali ne na fanatičnu izbezumljenost. Stoga su svi oni koji se ravnaju po dobrom glasu savjesti, iako formalno ne pripadaju vidljivoj zajednici Crkve, anonimni kršćani, dok su oni koji po svim propisima pripadaju toj istoj Crkvi, a ne čine dobro, anonimni ateisti. Upravo anonimni ateisti često bivaju zaprekom drugima jer sami ne drže do onoga što naučavaju pa žele zapriječiti put onima koji bi se htjeli približiti Kristu. Ovo je vrlo aktualno upozorenje svakom pripadniku Kristove Crkve da ustraje biti njegovim, ali i da svojim činima usmjerava druge ka Kristu. Stoga činiti dobro narodu, radikalan je poziv svakom članu Crkve koji se ne treba bojati drugoga i nepoznatoga, koji u Kristovo ime čini veličanstvena djela.