(Iz 35,4-7a; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37)

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

Otvorimo uši i srce na pouku


Početak je nove školske godine, početak novih briga i novih radosti, kako za đake i studente, tako i za prosvjetne djelatnike i roditelje. Biti učitelj, uzvišen je to i plemenit poziv, koliko god se to nekom možda danas i ne čini.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Na početku ovoga euharistijskog slavlja upućujem pozdrav svima sa željom da svi otvorimo svoja srca i svoje uši i čujemo Riječ Božju; da otvorimo svoje usne te hvalimo i slavimo Boga. Kako ćemo otvoriti uši, oči i srca? Zaključana vrata mogu otvoriti ključem, a kako to ide kod čovjeka da se otvori Bogu i njegovoj Riječi? Što nam je potrebno da budemo otvoreni za Boga? Razmislimo o tome! Isus je ozdravio gluhoga mucavca i pomogao mu da čuje i govori. On je to učinio dodirom i riječju „Effata!?“– „Otvori se!“ Dopustimo mu i mi da nas dodirne i nad nama izgovori svoju spasonosnu Riječ. Nije to nikakva čarolija, nego milost koja nam se u određenom trenutku pruža. Iskoristimo taj trenutak Božje „slabosti“ prema nama!

Iako se prosvjetni djelatnici susreću s mnogim problemima u ostvarenju povjerenog im zadatka, bilo da su slabo plaćeni za tako veliku odgovornost koju nose na sebi, bilo da su žrtve društvenopolitičke stvarnosti sustava u kojem žive i rade, ipak oni svojim radom daju glavni doprinos budućnosti i naroda i društva. Istina, svjesni smo pojedinačnih zastranjenja koja mogu nastati u ovom zvanju, ali to ne kvari onaj opći dojam poštovanja koji bismo trebali imati u susretu s učiteljem. Učitelj prenosi znanje na mladi naraštaj. On odgaja našu djecu da rastu u mudrosti i znanju, da mladi čovjek koji ulazi u školu i rastući uz obitelj i svoje učitelje, iz nje iziđe kao izgrađen čovjek u punom ostvarenju svoga čovještva, kao čovječan čovjek, čovjek otvoren za Boga, za društvo i sredinu u kojoj živi.

Lijepe školske uspomene

Dragi školarci, koliko se god vama sada činilo da vas stariji, posebno vaši roditelji i učitelji, gnjave želeći vam usaditi određene vrijednosti i osposobiti vas znanjem i sposobnostima za samostalan život, dok vi morate raditi, učiti, čitati, pamtiti i pokazati sve što ste naučili, ipak je to put koji morate proći i kojega ćete se kasnije rado sjećati. Stariji se uglavnom rado sjećaju svojih školskih dana, s nostalgijom prepričavaju zgode i nezgode iz školskih klupa. Zato vam mogu reći da nije ni nama odraslima bilo lakše kad smo išli u školu. Jer nitko se nije rodio sa završenom svjedodžbom, nego smo svi isto tako morali raditi, učiti, otvoriti uši da čujemo, oči da promatramo, pamet da shvaćamo i srce da upijamo vrijednosti života. Svi smo se mi morali znojiti te smo osjećali određeni strah pred ispitima. Tako će i vama biti potrebno da otvorite uši i slušate ono što trebate uraditi da biste školsku godinu i svoje školovanje priveli kraju. Posebno trebate biti zahvalni ako vam je Bog dao zdravlje da možete gledati, slušati i govoriti, i pamet da možete lakše stjecati znanje i razvijati sposobnosti. Jer nam je poznato da među nama ima naše braće i sestara koji nisu obdareni svim tim sjetilima pa kroz život moraju prolaziti s tegobama određenog hendikepa. Oni zaslužuju naše poštovanje zato što se u svom razvoju moraju truditi više od drugih kako bi postigli uspjeh. Za njih to često znači da moraju živjeti u posebnim ustanovama gdje više vremena provode udaljeni od svojih obitelji i roditeljske skrbi. To je velika cijena koju plaćaju da bi postigli obrazovanje i životnu samostalnost. Zato zaslužuju naše divljenje kada unatoč svojim poteškoćama uspijevaju vlastitim trudom, uz pomoć učitelja i roditelja, postići izvrsne rezultate kojima nekada premašuju uspjehe svojih vršnjaka. To oni osjećaju kao blagoslov svoga života jer imaju veliku volju i želju da stalno nastoje postići više. Ako imamo to pred očima, onda možemo zamisliti kako se osjećao i onaj čovjek koga je Isus ozdravio od njegove gluhoće i govorne mane, kada je osjetio taj posebni blagoslov koji je u jednom trenutku nakon susreta s Isusom sišao na njega.

Gluhoća

Roditelji često znaju reći svome djetetu: „Zar si gluh?“ Obično to kažu kada dijete ne sluša, nego na njihov zov ostane nepomično zato što se u međuvremenu zanijelo igricama na mobitelu ili buljeći u televizor. Neki možda i čuju, pa kažu: „Sad ću!“ Ali ono što su čuli nije doprlo do njihove svijesti, pa brzo zaborave da im je nešto rečeno.

Šutnjom često završavaju i bračne prepirke gdje nakon nesporazuma jedno obično zašuti, a onaj koji priča odjednom shvati kako čuje samo jeku svoga glasa. U tom trenu zastane pa onda bespomoćno poviče partneru: „Zašto šutiš? Hajde, reci nešto! Zar si zanijemio?!“

Ne čini nas samo tjelesna gluhoća ili nijemost slabima i bespomoćnima. Često mi patimo i jedni pored drugih, posebno kada nas netko ignorira ili jednostavno prestane razgovarati s nama. Takvo se nešto događa i u našem odnosu prema Bogu.

Kad ne slušamo Boga...

Kada je Bog stvarao svijet i čovjeka u svijetu, biblijsko izvješće kaže da je sve to bilo veoma dobro. Ali sve je bilo dobro dok je čovjek slušao Boga. Nesreća se počela događati onoga trena kada čovjek nije htio više slušati Boga ni prihvaćati Božju Riječ. On se počeo toliko udaljavati od Boga, pa je s vremenom postao nesposoban za slušanje. Jednostavno je oglušio. A kako više nije čuo, pomislio je da je i sam Bog zanijemio. Simbol takva stanja je onaj gluhonijemi čovjek nad kojim Isus izgovara spasonosnu riječ: „Effata!“ – „Otvori se!“

I u kršćanskoj zajednici može doći do stanja da pored zdravih ušiju i jezika postanemo i gluhi i nijemi. Uočavamo među nama nekakve bazične zajednice kao vjerničke jezgre koje se ponekad znaju zatvoriti u sebe i bave se same sobom, te se pritom polako udaljuju od onih rubnih (površnih) kršćana koje rijetko viđaju na svojim molitvenim susretima i euharistijskim slavljima. Valjda misle kako su dovoljni sami sebi, pa bi i Isusa privatizirali. A Isus je obilazio krajevima Judeje, Samarije, područjima dekapolskim da potraži izgubljene i da im pruži utjehu. Kakvoga mi Isusa želimo? Možda čudotvorca kojemu ćemo pljeskati? Ili Krista koji je rezerviran samo za određenu elitu, koji govori samo našim teološkim jezikom i koji potvrđuje naš oblik razmišljanja? Ili Isusa koji će prenositi ljudima tek one osnove vjere, a koji se neće zadržavati ni kod čega što je ljudsko? Ili možda Krista koji zaobilazi križ nerazumijevanja i odbijanja ljudi?

Isusov zaobilazni put

Čuli smo kako Isus brani ljudima da pričaju o čudesima ozdravljenja. To je zapravo opomena nama da njegovu osobu i njegovo poslanje ne shvaćamo površno. Isusov je otkupiteljski put u načelu onaj zaobilazni. On se vraća „iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske“ (Mk 7,31). Tako je mogao stići do mnogih, potražiti izgubljene, pružiti im utjehu i navijestiti Radosnu vijest. Na takav put priprema i svoje učenike. I oni trebaju znati što ih čeka i što im je činiti. To je i put Crkve i svih nas u crkvenoj zajednici. Svaki od nas ima konkretan zadatak, a nije kompliciran, nego sasvim jednostavan, onako kako ga je shvatio kao mladić i Sluga Božji Petar Barbarić, da je svakodnevno vršenje svojih dužnosti najsigurniji put u nebo.

Vjera i ugled osobe

Apostol Jakov u svojoj poslanici donosi plastičan primjer krivoga odnosa u kršćanskoj zajednici: Dok se na vašim sastancima pojavi neki čovjek sa zlatnim prstenjem i u sjajnoj odjeći, odmah netko skače i trudi se da ga odvede na takozvano počasno mjesto. A u isto vrijeme dođe netko u otrcanoj, prljavoj odjeći, njega zaobilazite u svakom obliku; on može ostati po strani.

Stvarno je praktičan teolog ovaj apostol Jakov. U njegovoj poslanici nećemo naći neke velike teološke riječi, ali zato čitav niz korisnih savjeta, životnih pravila, koji su nam i te kako potrebni. Za Jakova, kao kršćanina prve generacije, veoma je važno da naglasi kako trebamo ispravno postupati. On govori o onoj vidljivoj strani vjere, o onomu što nam preostaje od nauka. Jer što koristi čovjeku ako se sa svojim mislima uzdiže do nebesa, ako njegova čežnja ne nađe mjesto svoga ostvarenja na zemlji. Jakov se ne odriče nauka, naprotiv on ga želi vidjeti konkretno ostvarena u životu: „Držite vjeru podalje od ugleda osobe!“

Evo ni dvije tisuće godina nakon ovoga što kao opomenu napisa Jakov ništa nije izgubljeno od aktualnosti te opomene. Dok se kod nas danas govori u Crkvi o diskriminaciji žene, temi o kojoj Jakov u ono vrijeme još nije raspravljao (a vjerojatno je tada nije ni bilo?), on upućuje na jednu drugu diskriminaciju u Crkvi. Za njega je nespojivo s vjerom i nezamislivo da u Crkvi postoje razlike na temelju ekonomskog stanja njezinih članova; da se časti i poštuje ekonomski uspjeh, ili nešto slično, a siromasi, oni koji nemaju uspjeha, nemaju nikakvu ulogu. Čini se kako siromasi nigdje nisu subjekt, osobe, nego samo objekt i žrtve (ne samo kod nas, nego i u društvima s blagostanjem).

Jakov govori na poseban način o ispravnom slušanju Božje Riječi: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe… A koji se ogleda u savršenom zakonu slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušatelj nego djelotvoran izvršitelj, blažen će biti u svem djelovanju svome“ (1,22.25). Ovdje je jasno istaknuto kako su slušanje i djelovanje međusobno povezani.

Novi kućni red

Biblijska nam poruka govori o pravednosti i miru koje Bog želi jednako za sve ljude. Bog je jamstvo uspostave pravde i mira. U kući Božjoj, ne samo da je nastao novi kućni red ili poredak sjedenja za stolom, nego su nastale i nove odredbe međusobnog susretanja i postupanja. To je jezgra kršćanskog nauka, to je srce našega življenja.

Želim nam svima, ne samo učenicima na početku nove školske godine, nego svima nama koji smo stalno u školi evanđelja, da stalno budemo otvoreni za slušanje Božje Riječi i pripravni za vršenje Božje volje, da skladno slavimo Boga i uočavamo njegovu prisutnost u onoj braći i sestrama s kojima se on posebno poistovjećuje.

Molitva vjernika:

Kao zajednica Kristovih vjernika okupili smo se na ovo euharistijsko slavlje, te smo zahvalni za poruku koju smo čuli o Isusu da je „dobro sve učinio“. Svjesni da ipak živimo u svijetu u kojemu nije sve dobro i zbog čega mnogi ljudi trpe patnju i bol, upravimo svoju molitvu svome nebeskom Ocu:

  1. Otvori, Gospodine, um i srce ljudi i svojom milošću stvori u njima mjesta za vjeru u Tebe, molimo Te.
  2. Otvori, Gospodine, naša sjetila i našu nutrinu da u sebi osjetimo Tvoju prisutnost i odgovorimo Tvome pozivu. Posebno Te danas molimo za sve prosvjetne djelatnike, za učenike i njihove roditelje, da kao vjerni sluge svi izvrše svoj zadatak koji si im povjerio, molimo Te.
  3. Otvori, Gospodine, uši mnogih članova naše Crkve kako bi mogli razumjeti mnoga pitanja ljudi koji Te traže i odgovoriti na njihove potrebe, molimo Te.
  4. Otvori, Gospodine, usne svima kršćanima koji se diče Tvojim imenom da nađu prave riječi kojima će hvaliti Tebe zbog silnih djela Tvojih, molimo Te.
  5. Otvori nam, Gospodine, oči i proširi pogled da se ne povlačimo u sebe kada osjetimo da s Tvojim evanđeljem nismo dobrodošli u određenim društvenim previranjima, nego nam podari snage da se u konkretnim životnim situacijama zalažemo za dobro i pružimo pomoć svima onima kojima je ona potrebna, molimo Te.

Svemogući vječni Bože, otvori nas Tvome Duhu koji oživljava i snagu daje kako bismo u svakom trenu mogli svjedočiti za Tebe i Tvoja djela. To Te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.