(2 Sam 5,1-3; Kol 1,12-20; Lk 23,35-43)

NEDJELJA KRISTA KRALJA C

Isus Krist je Kralj svega stvorenoga


Svetkovina Krista, Kralja svega stvorenoga, u Katoličkoj Crkvi slavi se od 1925. godine. Vrijeme je to kada su na Zapadu promijenjeni oblici autokratskih u demokratska državna uređenja. Nestankom zemaljskih, Crkva upozorava na nepromjenjivost nebeskog kraljevstva.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Zvonko Martić

Uvod u pokajnički čin

Molitva za dolazak kraljevstva Božjega sastavni je dio Očenaša kojim zazivamo Božju vladavinu nad općom i pojedinačnom ljudskom poviješću. Kraljevstvo Božje obuhvaća i stvoreni svijet kojemu je Isus Krist Kralj. Kraljevstvo je to gdje vladaju zakoni ljubavi prema Bogu i bližnjemu kako ih je svijetu objavio sam Isus Kralj. Prihvaćati ove zakone, znači usvojiti i uskladiti vlastite postupke prema onomu što je činio Isus jer to Bog traži od nas, kako bi ljudsko srce i sav svijet živjeli u ljubavi i miru. Dopuštajući Bogu da nas vodi, odričemo se oholosti, zavisti, mržnje i svoje postupke promatramo prema onomu što se sviđa Bogu kako bi On zavladao našim srcem i cijelim svijetom. Božja nazočnost uklanja zlo i grijeh u svijetu i u čovjeku. U nama su mnogi tragovi zla i grijeha koji nas sputavaju u pristupu Bogu i bližnjemu. Sami se ne možemo osloboditi niti zlim postupcima pobijediti vlastitu zloću. Zlo se dokida dobrotom i ljubavlju – to je put našega Kralja, put vjere kojim je On prošao i pokazao nam stazu spasenja tako što ćemo ne samo oprostiti nego i opravdati nanesenu uvredu i nepravdu, moleći za one koji su nam to učinili jer „ne znaju što čine”. Činimo li tako, oslobađamo se svakog suda priznajući samo sud svoga Kralja, Isusa Krista. Zato i ističemo da On, ne samo da je milosrdan praštajući, nego je i milostiv opravdavajući. Vjerujući da nas čeka oproštenje kako i mi opraštamo bližnjemu, molimo da naše neznanje, slabosti, strasti što nam razdiru i zamagljuju dušu i krute duh, milostivo opravda naš Kralj jer ni mi uvijek ne znamo što činimo. Opraštajući i sebi, molimo i za druge da mogu oprostiti bez zadrške, nego poput Kralja koji i prašta i opravdava.

Svetkovina Krista Kralja zaokružuje crkvenu liturgijsku godinu i izriče vjeru Crkve u Kristov ponovni dolazak i uspostavu Božjega kraljevstva, kao duhovne i nadnaravne stvarnosti koja ostaje stalna unatoč promjenama u zemaljskim odnosima. Iako su kraljevi izgubili političku moć, još uvijek se na njih gleda, ne samo na starom Istoku nego i na našem suvremenom Zapadu, kao na veoma važne čimbenike političke i društvene stvarnosti. Koliko se kraljevski rod izdizao iznad običnih smrtnika, govori i sama izreka da je to „plava krv”, kao da im u venama teče neka druga životna materija. Dok se mijenjaju titule upravitelja, ostaje stalna ljudska želja za vladanjem i uspostavom poretka prema vlastitim željama.

Titula i želja za vlašću

Ipak, iako su prestala postojati kraljevstva i titule kralja, kod mnogih moćnika nije nestala želja za vlašću i nastojanje da se bude iznad drugih namećući im vlastitu volju i praveći ih svojim slugama kroz zakone i uredbe prilagođene uskom krugu vladajućih struktura. Ozakonjene nepravde donijele su svijetu mnogo zla. Zemaljski kraljevi ulaze u rat da povećaju svoju moć, prikupe plijen umnažajući bogatstvo i poraze drugoga kako bi osigurali mir sebi i svojima tjerajući poražene da im budu robovi i sluge. Osiguravanje mira i blagostanja kod zemaljskih vladara, najčešće je izvojevano ratom i nasiljem kojim su podčinili pojedince i narode. Za razliku od njih, Kralj nebeski dolazi služeći čovjeku, oslobađajući ga od moći Zloga, zavodljivosti svijeta i slabosti tijela, duše i duha. Zato je Isus drugačiji od svih kraljeva jer njegovo je kraljevstvo drukčije, kao što su i simboli njegove vladavine drugačiji od zemaljskih kraljeva.

Drugačiji Kralj i kraljevstvo

Krist je sve učinio novo i preokrenuo ljudske pojmove o Bogu i ljudskoj slobodi. Međutim, ljudi svoje vrijednosne ideale prenose u osobu kralja kako bi mogli imati pred sobom jak uzor koji jamči sigurnost i pokazuje se snažnijim od svojih podanika. Ne samo da to ljudi rade kralju, nego imaju istu potrebu i želju da njihove političke i vjerske vođe žive moralnije i pravednije od prosječnih građana i donesu ili osiguraju slobodu. Ideal slobode Židova Isusova vremena bio je političko oslobođenje od rimske vlasti. Razočarani jer Isus odbija biti politički kralj i bježi kada ga požele zakraljiti, odbacuju ga i kao vjerskog uzora i učitelja. Ljudska razočaranost snažan je poticaj mržnji i osveti. Kada ljudi osjete da su jači od onoga tko je, prema njihovu mišljenju, morao ispuniti njihove želje, okreću se u najgore protivnike i neprijatelje. Zato će se Isusovi sunarodnjaci odreći i prava na svoga kralja i odlučiti da nemaju kralja „doli rimskog cara” (usp. Iv 19,15). Odbijajući volju svojih sunarodnjaka postati zemaljskim kraljem, dat će im povoda i da mu se izruguju tražeći da pokaže svoju moć kada se nalazi u podčinjenom položaju.

Isusovi „simboli”

Među čudesne tajne Božjega djelovanja i objave, ulazi i otkrivanje njegova plana kroz neočekivane ljudske postupke. Dok se ljudi izruguju i misle da ponižavaju patnika, za njega svjedoči Bog i običnoj stvari daje neobično značenje. Kristu Kralju biti će dani simboli vlasti. Iako različiti od uobičajenih, oni su znakovi kraljevske moći. Kada su predali kralja, onda će oni koji ga razapinju dati kraljevske insignije: plašt, krunu, žezlo i prijestolje. Kraljevski plašt na njegova ramena prebacili su vojnici i grimizno platno prekrilo je rane od bičevanja. Izmučenoga i ostavljenog izruguju mu se vojnici i daju mu žezlo: trsku. Krhka i suha trska kao žezlo nema čvrstoću pred snagom ljudske zloće, ali jest simbol Božje moći slabo učiniti jakim. Kruna, jedan od znakova kraljeve vlasti, ispletena je od trnja i pribijena na glavu Bogočovjeku. Stavljanje trnja ljudske zloće, okrunilo je najsvetije čelo. Poruge poput prigibanja koljena, nazivanja kraljem židovskim i krunjenje, kulminira postavljanjem natpisa na vrhu prijestolja – na križu, Isus je Kralj. Svečano ustoličenje i zauzimanje prijestolja križa, židovski i Kralj svega stvorenoga, Isus Krist, preuzima ispunjavajući volju Očevu i spašavajući svijet. Kralj, drvo na kojemu je pribijen, od znaka sramote preobražava u drvo spasenja. Pomazani Kralj je kralj bez obzira kakvo mu je prijestolje. Križ upotpunjuje sliku drugačijeg kralja i pokazuje da se njegovo kraljevstvo prepoznaje u svjetlu uskrsnuća čija se sjena odražava na križu. Prepoznati Kralja u slavi može samo onaj tko ga prepozna u patnji križa.

Prepoznaješ li svojega Kralja?

Priču koju navodim svojedobno sam čuo u kazivanju jednog propovjednika. Ona, kao i sve priče, počinje da je „jednog dana, jedan kralj” pošao u lov. Tragajući za plijenom u dubokoj i gustoj šumi, zatekne ga oluja i kralj se odjednom odvoji i nađe sam. Lutajući šumom i ne nalazeći puta, pao je mrak, dok je kralj pokušavao pronaći put do dvora. Međutim, cijelu noć lutao je šumom, promrzao i gladan, već na kraju snaga u ranu zoru, sav mokar i iscrpljen, ugledao je neko seosko gospodarstvo. Pokucao je na vrata i, kako nitko nije odgovarao, gladan, promrzao, uplašen i očajan, kralj je otvorio vrata jer nisu bila zaključana. Kralj uđe. Dok je pokušao pronaći nešto za jesti, pred njim se pojavi seljak i zaviče na nj: „Ti, drski lopove, došao si od mene krasti! Izlazi ili ću na te pustiti pse.” Kralj je govorio da se izgubio i od lutanja šumom poderao svoju odjeću. Molio je seljaka da mu da samo malo hrane. U svoju obranu izvuče i posljednji argument govoreći da je on kralj. Seljaka je to više razbjesnjelo, jer je mislio da mu se taj prosjak ruga i ljutito opsuje i udari kralja u lice. Kralj pobjegne iz kuće, a seljak zabravi vrata za njim. Bježeći kroz selo neki slučajni prolaznik pomogao je kralju doći do palače.

Tri dana poslije kralj je dao pozvati seljaka u kraljevsku palaču. Seljak je razmišljao o razlozima zbog kojih ga kralj poziva. Kako je imao lijepu kćer, mislio je da je možda želi uzeti za sluškinju. Mislio je seljak da je možda kralj želi uzeti i za ženu svojemu sinu. Kralj ga je primio u velikoj dvorani pred mnogim velikašima. Kako je sada kralj bio obučen u svečano ruho, na glavi je nosio krunu, u ruci držao žezlo i sjedio na zlatnom prijestolju, sjaj oko njega sprječavao je seljaka da prepozna „lopova” iz svoje kuće. Kralj je upitao seljaka: „Prepoznaješ li me?” Kada je seljak prepoznao kraljev glas i otkrio da je riječ o „lopovu”, od straha je umro na licu mjesta.

I nas će naš Kralj upitati prepoznajemo li ga kada se s njim susretnemo licem u lice. Glas je to koji sada odzvanja u patnjama naših najbližih, a mi u njima ne prepoznajemo Isusa koji trpi.

Oči raskajanog grješnika

Kralja spasitelja prepoznaju samo raskajani grješnici, znajući da ih samo On može spasiti. Mogu biti u istoj situaciji, ali svi ne vidi i ne moraju isto vidjeti. To pokazuju dvojica razbojnika: jedan ustrajava u svojim stavovima i pridružuje se onima što se rugaju raspetima, dok se drugi kaje i moli za spasenje i ulazak u kraljevstvo Božje. On je prepoznao Kralja.

Kralj se naš danas krije u liku radnika koji ne dobivaju zarađenu plaću. Zaogrnut je suzama onih koji rade, a njihovi poslodavci proširuju svoje dvorove, vozne parkove i kupuju jahte. Kralj se krije u liku izbjeglica i kršćana koje ubijaju samo jer vjeruju u Kralja kraljeva i Gospodara gospodara. Sakriven je Kralj u siromasima zbog patnji pred zatvorenim srcima jalovih ideologa što svoje tlapnje nude umjesto hrane gladnima i žednima. Prolazi sakriven Kralj u starima i bolesnima koje zaboravljaju njihovi najbliži. Izrugan zbog želje za slobodnim i odgovornim čovjekom, prolazi kraj nas Kralj u liku onih koji se bore za pravedniji svijet od začeća do smrti, dok „slobodoumni” opravdavaju postupke civilizacijskim dosezima. Kralj prolazi, ali ostaje s nama i čeka upozoravajući da će opet doći, pitajući nas što smo učinili onima u čijem je liku On prošao pokraj nas.

Isuse, Kralju svega stvorenoga, kada ti dođemo i stanemo pred Tebe, milosrdan nam budi za to što smo loše učinili i milostiv budi za sve naše propuste kada Te nismo prepoznali. Otvori nam oči da ne gledamo u kakvom nam liku dolaziš, nego da uvijek držimo na pameti da svaki čovjek kojega nam šalješ na put jesi Ti sam koji živiš i kraljuješ u vijeke vijekova. Amen.