(Jr 31,31-34; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33)

PETA KORIZMENA NEDJELJA B

Samo Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, ima riječi života vječnoga


Pretposljednja korizmena nedjelja, već nas polako uvodi u zbilju onoga na što smo se pripremali: spomen-slavlje muke i smrti Gospodinove, ali i u proslavu Njegova slavnog uskrsnuća.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Niko Šošić

 

Uvod u pokajnički čin

Pretposljednja korizmena nedjelja, već nas polako uvodi u zbilju onoga na što smo se pripremali: spomen-slavlje muke i smrti Gospodinove, ali i u proslavu Njegova slavnog uskrsnuća. Što je s korizmenim programom kojeg smo prihvatili na početku korizme? Je li sve ostalo samo na oduševljenju i obećanju ili možemo računati i na plodove na osobnoj, obiteljskoj, župnoj razini? Nikako ne smijemo zaboraviti niti zapustiti valjanu i skrušenu svetu ispovijed.

Sklopit ću novi Savez i grijeha se više neću spominjati.

To su riječi iz današnjega, prvog ili starozavjetnog čitanja, koje smo zajedno slušali i, nadam se, razumjeli. Nakon Saveza s Noom, Abrahamom i sinajskoga – koji će ostati trajno valjan i obvezatan, ne samo za izraelski narod nego i za sve ostale – Bog najavljuje novi, konačni, sveobuhvatni. Sinajski Savez nešto više od šest stoljeća prožimao je život i važne događaje, dobre i loše, Njegova izabranog naroda. Bog je pokazivao svoju strpljivost, izražavao spremnost na oproštenje, ali narod je zaglibio u nevjeru. Umjesto Jahve počeo je slaviti i častiti druga božanstva, oskvrnuo je Hram, prezirao Njegove proroke, nije poštivao Njegove zapovijedi, podijelili su se u dva tabora, presahnule su žrtve i molitve. Na pomolu je bila katastrofa, narod je pokoren, opljačkan i odveden u babilonsko sužanjstvo, a njegove svetinje uništene i profanirane.

Dvojica Božjih ljudi, Jeremija i Ezekiel – učitelj i učenik – svjedoci su i kroničari tih strašnih i ponižavajućih događaja. Nabukodonozor je poštedio proroka Jeremiju i ostavio ga u Jeruzalemu, a Ezekiel je odveden s ostalima. Dva različita svijeta, dvije različite sudbine, ali njihova poruka, proroštvo, knjige koje nose njihova imena, nevjerojatno su slične i podudarne. I jedan i drugi, ne samo da najavljuju nego i pojašnjavaju novi Savez između Boga i ljudi.

Prorok Jeremija, veliki patnik i stradalnik, svojim je nastupima, tvrdnjama i stavovima izazvao bijes i prijetnje na kraljevskom dvoru, a ubrzo progon, zlostavljanja i zatvor. Ni u takvim danima nije očajavao niti klonuo, čvrsto je vjerovao svom Bogu. U Božjoj riječi, svjetlu i milosti, u nadi protiv svake nade, nazirao je novu, bolju i sretniju budućnost za svoj narod i za cjelokupno čovječanstvo. Riječi što smo ih slušali spadaju među najveća obećanja zabilježena u Svetom pismu.

„Evo dolaze dani – riječ je Gospodnja – kad ću s domom Izraelovim i domom Judinim sklopiti novi Savez“ (31,31), Savez koji se više neće moći razvrgnuti i nadomjestiti nekim drugim. Taj Savez spasenja – zaživio je u svojoj punini i snazi – u Isusu Kristu. Otac je – u svom naumu da spasi ljudski rod – našao najpouzdanijeg saveznika u svom Sinu i u Njemu je začet, rođen i ovjekovječen taj novi Savez. Svoj će Zakon staviti u Njegovu dušu, i upisati ga u Njegovo srce – da bismo i mi – s Njim, po Njemu i u Njemu to isto zavrijedili i zadobili.

„I bit ću Bog njihov, a oni narod moj“ (31,33). Ali prije toga Bog čovječje srce mora očistiti od zla, grijeha, korova, požuda. Neizrecivi je to dar Njegove milosti i dobrohotnosti, kad nam po proroku Jeremiji poručuje, „jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati“ (31,34).

Primjer iz života

Gledala je, bespomoćno, kako joj muče, ponižavaju i ubijaju supruga, nakon 2. svjetskog rata. Bio je to prizor kojeg nikada nije mogla zaboraviti. Bila je u poodmakloj trudnoći, nosila je sina pod svojim srcem. Taj zločin nije ostavio traga samo na toj mladoj ženi, nego još više na nerođenom djetetu. Dijete se rodilo živo, ali ne i zdravo. Oštećenja su bila brojna i velika, posljedice ljudskog bezumlja strašne. Nije mogao ići u školu, nije nikada radio u nekom poduzeću, nije bio sposoban za brak, majka mu je bila jedina učiteljica, savjetnica, skrbnica.

U četrdesetoj godini života umro je na tragičan način.

Izlazeći iz groblja, prišao sam toj majci patnici, pružio joj drhtavu ruku i uputio joj, sav zbunjen i smeten, nekoliko riječi utjehe.

„Hvala dragom Bogu na svemu. Majka sam i nije mi, moj velečasni, lako. Uvjerena sam da naš Bog zna što radi, i moramo Mu dopustiti da radi svoj posao. Znam da je moj sin otišao u Očev zagrljaj, a taj Otac naš nebeski sigurno je znao da će ga majka lakše odžalovati i u miru otpočinuti nego da ga ostavlja tuđoj brizi i ljubavi.“

„Odakle joj samo tolika vjera i snaga, u tako krhkom tijelu?“, pitao sam se često.

Riječi s kamenih ploča bit će urezane ili uklesane u čovječje srce, u Njegovu nutrinu i dušu, u njegovu svijest i savjest, jer se Božja istina nastanjuje u nutrini bića ljudskoga ili kako kaže sv. Augustin „in interiore homine habitat veritas“. Stoga se novi Savez, Božji Zakon, ne može i ne smije živjeti površno, izvanjski, odglumljeno. Takav Božji stav traži i očekuje od nas kršćana velikodušan i jasan odgovor, iako je Bog svoj novi Savez ponudio svima, dakle i poganima, jer i oni „pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim“ (Rim 2,15).

Evo što nam, ukratko, o toj temi kaže Katekizam katoličke Crkve: „Po prorocima Bog svoj Narod oblikuje u nadi spasenja, u iščekivanju novoga i vječnoga saveza, koji će, namijenjen svim ljudima, biti upisan u srcima. Proroci navješćuju korjenito otkupljenje Božjega naroda, očišćenje od svih njegovih nevjera, spasenje koje će obuhvatiti sve narode“ (br. 64).

Divne su i utješne riječi proroka Ezekiela: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe“ (Ez 36,26-27). Apostol Pavao njegov tekst primjenjuje na zajednicu u Korintu, kad piše svojim kršćanima: „Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim; znaju ga i čitaju svi ljudi. Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima“ (2 Kor 3,3).

Dolaskom Isusa sve poprima drugačiji smisao

Iako još i danas, kad je riječ o Poslanici Hebrejima, ima dosta nedoumica i rasprava među bibličarima o njezinom piscu, mjestu i vremenu nastanka, ovaj kasno nastali novozavjetni spis ima za cilj, u vremenu nesigurnosti i progonstva, umora i mlakosti, prodrmati i ohrabriti kršćane – dok prolaze kroz brojne nevolje – da čvrsto vjeruju i hrabro žive istine koje su prihvatili po svom obraćenju i krštenju, pod vodstvom Krista koji nadilazi sve kojima je Njegov Otac povjeravao neku službu ili zadaću. Jer samo Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, kralj svemira i veći od anđela, ima riječi života vječnoga, on je „Put, Istina i Život“.

Prva kršćanska Crkva bila je siromašna, uz to što je bila i progonjena, čak i zatirana. U početku su još odlazili u Hram, često su se okupljali po sinagogama, a najčešće po kućama imućnijih kršćana. Većina Židova, koji su bili prihvatili kršćanstvo, žalila je za prošlim vremenima, jer Crkva nema Hrama, hodočašća, žrtava, višednevnih svečanosti, slavlja... To stoji, ali sve to pripada prošlosti, jer pojavkom Isusa Krista, jedinog Velikog svećenika koji je ne samo žrtva nego i posrednik između Boga i ljudi, tvrdi pisac knjige Hebrejima, sve poprima drugačiji smisao, novi put i neupitnu budućnost..

Isus je, nema dvojbe, često, rado, predano i iskreno molio. On je najveći učitelj molitve, molio je sam, molio je s drugima u Hramu i po sinagogama. Na pitanje odakle Isus crpi snagu za svoj život i za svoje djelovanje, ispravan odgovor je: iz molitve. Na petnaestak mjesta u knjigama Novoga zavjeta spominje se Isusova molitva. Nisu to naučene fraze, nije to monolog, nije to nešto što se treba odraditi. Današnje kratko čitanje pokušava nam, barem djelomično, dočarati način ili još točnije rečeno začin Njegove molitve: „Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti“ (5,7-8). Kako su mlake, bezizražajne i jadne naše molitve, usporedimo li ih s Njegovima! I stoga nas ne smije iznenaditi tvrdnja pisma Poslanice: „… i bi uslišan zbog svoje predanosti“.

Iako je Sin, nije ga mogla mimoići patnja, poslušan do smrti na križu, svojom žrtvom i predanjem ostvaruje savršenstvo, kako bi svima koji idu za Njim i koji Ga slušaju postao „začetnikom vječnoga spasenja“

Odlučimo sami hoćemo li prionuti uz Krista

Čini se da je nakon uskrišenja Lazarova u narodu naglo poraslo zanimanje i oduševljenje za Isusa, čak i kod stranaca. Svoj strah i zabrinutost zbog te činjenice pokazuju i sami farizeji koji govore: „Eno, svijet ode za Njim!“ (12,19). Nakon te rečenice slijedi tekst današnjeg Ivanova evanđelja koji opet završava Isusovom tvrdnjom „A ja kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi“ (12,32). Upravo te dvije rečenice okvir su današnjeg evanđelja i ključ za čitanje i razumijevanje cjelokupnog teksta.

Svi gGa traže i trče za Njim, došli i neki Grci da vide Isusa, čak su se i neki apostoli zauzeli i angažirali, ali nema više vremena – došao je Njegov čas – On zna da najprije mora biti uzdignut na križ. Sve je upitno i neizvjesno ukoliko „pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo“ (12,24). Znatiželjni i oduševljeni došli su da Ga vide, da čuju Njegovu riječ, da budu svjedoci nekoga čuda, da mu se dive i da mu plješću, da Ga promatraju u slavi kao na gori Tabor, a On govori da će im se očitovati na križu.

O Bože, nedokučivi su Tvoji putovi i zbunjujuća Tvoja logika! Nama, malim ljudima i smrtnicima, koji to smatramo porazom i kapitulacijom, Tvoj Sin i naš Spasitelj poručuje; „Došao je čas da se proslavi Sin čovječji“ (12,23).

Nema uzmaka, nema povratka natrag. Kako će moliti Oca, da Ga izbavi iz „ovoga časa“, iako je duboko potresen u duši, ako je upravo zbog tog svoga časa i došao? Nije to običan čas, u tom času svrgava se i iz povijesti izbacuje knez ovoga svijeta, Isus u tom času ili činu ispunja svoje zemaljsko poslanje, dovršava i učvršćuje djelo zbog kojega se je utjelovio, na scenu stupa Kraljevstvo nebesko. To je ta „punina vremena“ (Gal 4,4), čas kad Isus ulazi u muku i smrt – cijena je to previsoka! – jer to je zalog životnog cilja i smisla, da bi nama odškrinuo vrata spasenja.

Upravo taj čas, i onaj radosni koji će uslijediti, središnji je trenutak povijesti svijeta. Kozmičke su sile na djelu, drama je to i sukob između svjetla i tmina, između laži i istine, između života i smrti, ljubavi i mržnje. Odlučimo, sestro i brate, hoćemo li čvrsto prionuti uz Krista ili ćemo se, ne daj Bože, prikloniti osuđenim i poraženim silama!

Molitva vjernika

Rekao si da bez Tebe ne možemo ništa učiniti. Pozivaš nas da Te na putu do pobjede i proslave pratimo i na postajama muke, razapinjanja i umiranja.

  1. Iskorijeni iz našeg srca sve što može smetati upisu novoga Zakona u njega, molimo Te!
  2. Trajno nas podupiri u nošenju osobnoga, crkvenoga i nacionalnoga križa, molimo Te!
  3. Potakni sve pastire Crkve da sve ljude, osobito mlade, oduševljavaju za Tebe, molimo Te!
  4. Utješi sve bolesnike, stradalnike, beskućnike i umiruće, molimo Te!
  5. Blagoslovi sve kojima si povjerio službu naviještanja i služenja u Crkvi, molimo Te!
  6. Izgovori riječ dobrodošlice svima od kojih smo se s ovoga svijeta oprostili, molimo Te!

Primi, Gospodine, našu zahvalnost, vjernost i spremnost, ali i naše osobne i zajedničke molitve koje upućujemo Tvojim raširenim rukama na križu i probodenom srcu, koje je gorjelo za Boga i za čovjeka. Amen.