(Sef 3,14-18a; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18)

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA C

Radost zajedništva


Došašće je u osnovi vrijeme pokore. Na to nas upućuje i boja liturgijskog ruha koja je kao i u vrijeme korizme ljubičasta. U vremenu došašća aktualan je odlazak u pustinju vlastite nutrine.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Dominik Kristijan Gerbic

Tamo, uz „samoodreku“ kroz obraćenje i obnovu, provodimo vrijeme pripravljajući u vlastitoj duši put Gospodinu. Unatoč tomu, značajka misnih čitanja Treće nedjelje jest poziv na radost. Kao nekom zabunom, čini se prekinutim ovo pokorničko vrijeme, a njegova boja zamijenjena radosnijom, slavljeničkom nijansom, ružičastom bojom. Pa ipak, poziv na radost nije odijeljen od zrelog preispitivanja samih sebe i svojih nedostataka.

Dan izbavljenja

U prvom čitanju prorok Sefanija najavljuje dan kada će vjerne Bog pohoditi i donijeti im izbavljenje od osude zbog grijeha, izbavljenje od neprijatelja, od bilo kojeg zla. Nestat će tad svi razlozi za strah. Ali, mi ne trebamo čekati kao Židovi, s pogledom upravljenim ka budućnosti, na ispunjenje ovog proroštva. Ono je ostvareno u našem naraštaju jer Isus je Bog s nama. Ovo je taj dan o kojemu govori Sefanija, u kojemu nas Gospodin oslobađa od svih zala, daruje nam radost izbavljenja, radost življenja i zajedništva s Njim. U ovom danu, dok se još Gospodin može naći, ne odgađajmo zazvati Ime Njegovo i moliti za obraćenje, duhovnu snagu i čvrstoću.

Zapovijed radosti

Pravi izvor radosti jest u Božjoj blizini koja oslobađa i spašava. Zna to sv. Pavao kad pred nas stavlja radost kao zapovijed. No, može li ona biti zapovijed? „Uđi u radost Gospodara svoga“, nagrada je vječnog života sluzi za ustrajno življenje istinskih vrjednota. Ovo „uđi u radost“ jest zapovijed. Sve što je vrijedno može se zapovjediti, može biti razlog zahtijevanja. Radost nije osjećaj kakva često priželjkujemo, zato nas i čudi njezina povezanost sa zapovijedi. Radost katolika ne podliježe uvjetima izvana, ne mogu je zakriliti nikakve teškoće. Sve one istječu iz svijeta čije obličje prolazi i odnosa koji njime ravnaju, dok je radost nutarnji život Gospodina. Ona nadilazi obični sentiment, nije večernji provod, ostvarenje želje, tjelesna ljepota, boravak u prirodi, ljeto na moru, grijeh… Ona je krjepost, povezana s drugim vrjednotama, i ukoliko ih dosljedno živimo, donosi trajan mir i uravnoteženost razuma i emocija. Ukorijenjena je u Gospodinu koji je njezin jedini jamac, stoga nam ju nitko ne može oduzeti. Problem nastaje kada umjesto s Bogom, radost poistovjećujemo s ljudima ili stvarima.

Božja blizina kao izvor radosti postavlja zahtjeve po kojima do nje dolazimo. Radost nikada ne stoji sama ili izvan Boga i nemoguće ju je posjedovati pasivno. Ući u radost moguće je samo aktivnom, djelatnom zauzetošću koja najprije znači pročišćenje vlastitih želja, krivih strasti i čina, a onda, posljedično, i odnosa s drugima. Ti odnosi moraju imati temelje u ljubavi i pravednosti.

Uvjeti posjedovanja radosti

Što sv. Pavao u današnjem drugom čitanju stavlja pred nas kao preduvjete trajnog posjedovanja radosti? Stavlja blagost prema svim ljudima, svjesnost Božje blizine, očitovanje molbi Bogu molitvom uz zahvaljivanje. Kao i ljubav, radost se ostvaruje „izlaženjem“ iz okrenutosti prema sebi i motrenja vlastitih nedostataka ili pak prednosti, i služenjem drugima. Ako to uspijemo, napustili smo zidine vlastite sputanosti i zabrinutosti, i oslobođeni smo negativne usmjerenosti na stvorene stvari. Nakon toga, ruke su nam „slobodne od košare“ i možemo preuzeti nagradu, rasterećenje od briga, odmor od duhovnih napora, slobodu i mir Kristov.

„Gospodine, što mi je činiti?“

Sv. Ivan Krstitelj poziva nas na pokajanje kojim možemo ozdraviti odnose u obitelji, župi, samostanu, poslu. Ispravan odnos prema svakom čovjeku, tj. ispravna ljubav prema svemu stvorenom vodi nas sigurnim putem prema Bogu. Važno je ono što činimo jer tako pokazujemo tko smo, gdje nam je usidrena volja i kakvo je naše htijenje. Kada okupljeni puk pita sv. Ivana što im je činiti, on od njih zahtijeva dijeljenje vlastitih dobara s drugima. Zajedništvo s drugima ostvareno u samoposjedovanju, tj. nerazmjerno mnogo više imamo nego što smo dali, nije pravo zajedništvo. Takvo „zajedništvo“ gradimo kada dajemo od svog suviška. Također, nije pravo zajedništvo samo u oskudijevanju poradi drugih. Zajedništvo, a potom i sloboda, milosrđe i ljubav, je u tome da znamo i obilovati i oskudijevati s drugima. Krist Isus je poradi nas oskudijevao uzevši smrtno tijelo, trpeći život poniznog sluge Božjega. On i obiluje, proslavljen, zasluživši nam milost punine blaženoga života u raju – „Od punine Njegove svi mi primismo, i to milost na milost.“

Ali ne zadržava se sv. Ivan samo na govoru o dijeljenju dobara. Ljudima iz različitih profesija ukazuje na ono što još mogu učiniti da bi ispunili volju Božju. Svatko u svom pozivu ima dovoljno prostora činiti pravicu i tako se usavršavati u ljubavi prema bližnjemu, pazeći da se ne zanemari pravednost pod izlikom tobožnje ljubavi.

Duhovni skretničari

Postoji jedno zanimanje na kolodvorima s mehaničkim osiguranjem skretnica. Željeznički radnik ručno postavlja skretnice usmjerujući tako vlakove na prave kolosijeke. Ovo odgovorno zanimanje zahtijeva uravnoteženu i odgovornu osobu jer životi mnogih ovise o njoj. Da bismo mogli ispuniti zahtjeve, osobito zahtjeve ljubavi, u svojoj profesiji, moramo postati, po uzoru na sv. Ivana Krstitelja, dobri duhovni skretničari. Tako ćemo jedni druge usmjeravati prema Bogu, a onima koji Ga još ne poznaju bit ćemo siguran smjerokaz.

Kao katolici, zazivamo ostvarenje Božjeg kraljevstva i zahvaljujemo na dobročinstvima. Tako se krećemo u području Božje volje dopuštajući vodstvo Njegovoj providnosti. Odatle dolazi i naša radost koja je očita drugima. Neka ovoga Došašća naša radost uistinu bude kao grad na gori. Time ćemo reći drugima da je Bog ovdje, među nama, i da ga poznajemo.