(Jr 31,7-9; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52)

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU B

Ne gledaj ljudskim očima


Čovjek od davnina teži biti na vrhu, visoko iznad svih, pa i iznad samoga sebe. Jasno vidimo svojim očima da se on više ne zadovoljava usponima na najviše ovozemaljske planinske masive gdje mnogi ostave i svoje živote potaknuti željom, čežnjom, ali i strašću za osvajanjem vrhova...

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Mirko Šimić

Uvod u pokajnički čin

Svi mi u svome životu u nekom trenutku budemo tjelesno bolesni i trpimo od uzroka koji dovode do stanja patnje. Danas slušamo u svetim čitanjima o Božjim obećanjima, ali i o ozdravljenju slijepog bolesnika. Naše tjelesne bolesti medicina može liječiti ili barem suzbijati patnju koja ide uz njih. Duhovne bolesti su često ožiljci koji dugo ostaju na našoj duši i koje medicinska dostignuća ne mogu otkloniti. Otklonitelj takvih ožiljaka je jedino Bog koji nam danas nudi ozdravljenje naše duhovne sljepoće. Dopustimo Bogu iscjelitelju da nam otvori oči našeg srca kako bismo bili spremni služiti drugima u nevolji i na taj način upotpuniti smisao svog ovozemaljskog postojanja.

Nekima se divimo i dajemo im potporu, za druge smatramo da su naivci koji riskiraju život radi vlastite promocije i egoističnih nagona. Nerijetko su ove strasti povezane i s potrebom biti slavan i priznat u društvenom okružju koje takve dosege rado vidi kao civilizacijski napredak. Danas čovječanstvo, zahvaljujući sofisticiranim tehnologijama i najmodernijim tehničkim pomagalima, odlazi daleko u visine i bespuća te stiže do vrlo udaljenih planeta i pokušava pronaći tragove koji bi svjedočili o postojanju života. Ono što je nekoć bilo nemoguće, danas djeluje tako realistično, jednostavno i dohvatljivo. Istraživanja svijeta, planeta i života oko nas nisu po sebi zla, štoviše ona i trebaju služiti čovječanstvu kojemu je zemlja na kojoj živi dana u ostavštinu koju treba ljubomorno čuvati i paziti kao što bi to činio svojim vlastitim očima.

Gledati Božjim očima

Ono što je zbunjujuće u našem uzdizanju u tzv. visine je isključivanje Božje prisutnosti u svijetu. Čovjek bi, istina, želio „Božje oči“ koje ne želi nazvati tim imenom, ali samo kao neku svoju vlastitost koja bi mu poslužila na putu postizanja cilja. Osjetimo to i u aktualnom trenutku migrantske i izbjegličke krize. Ne možemo ne vidjeti Europu (nekoć ponosnu i kršćansku) na izdisaju koja je već odavno zanijekala svoje kršćanske korijene i koja ne mari za Boga, Stvoritelja svega onoga što vidimo. Strahovi i neizvjesnosti pak radi učmale životne sigurnosti prema novim izazovima bacaju život u strepnju pred budućnosti. Ono što žalosti jest da se unatoč svim promjenama ne događa i promjena srca koja traži Božji zahvat u ljudski život i traženje istine na način kako je Bog objavljuje. Je li moguće da se čovječanstvo na našem kontinentu zadovoljava nebitnim pitanjima za životnu egzistenciju, recimo otprilike koliko krastav smije biti krastavac, a da nema odgovora na temeljne izazove ljudskog društva kao što su ubijanje ljudi (masovnim naoružanjem ili abortusom potpuno je svejedno) ili sprječavanje siromaštva čiji svjetski dan upravo u listopadu obilježavamo? Čini se da je zadatak brige za dobro čovječanstva prepušten pojedincima entuzijastima koji oduševljavaju svojim činima, ali sami teško mogu nešto promijeniti. Ne počnemo li uskoro u zjenice oka svoga ugrađivati vid Stvoriteljev, bit ćemo krivci i suodgovorni za pogibeljno stanje u kojemu ćemo se svi naći bez iznimke.

Kriza nevjere

Živeći u suvremenom svijetu, postajemo tako svjedoci mnogovrsnih kriza i problema koji nas muče i ne daju spokoja. Jedan je od takvih gorućih problema i dalje, unatoč svim govorima o miru, utrka u naoružanju. Nažalost, sasvim je legitimno postalo da zemlje visokih demokratskih dosega legalno prodaju oružje i strjeljivo proizvedeno u vlastitim industrijama smrti koje će biti uporabljeno u drugim zemljama. Prodajući taj smrtni prah te zemlje, tzv. učiteljice demokracije, na temelju svog hipokrizijskog ponašanja, izravno postaju ubojice ljudi. Još je jedan gorući problem na kojeg je upozorio i papa Franjo, a to je pitanje očuvanja životnog prostora, odnosno ekološke svijesti svakog pojedinca. Poplave, požari te enormna onečišćenja pojedinih životnih sredina prouzročeni su izravnim čovjekovim uplitanjem, odnosno njegovom nebrigom za prirodu koju nam Bog Stvoritelj daje kako bismo širili životnu radost. Uz sve spomenuto i dalje ostaje napetost između bogatog Sjevera i siromašnog Juga. Također, osim kriza koje bi bilo moguće nadići kada bi se uložio određeni napor radi dobra čovječanstva, ključna je kriza nade koju prati kriza nevjere. Iako smo naviknuti na izričaj kriza vjere koji je po sebi netočan, moramo prihvatiti činjenicu da je na djelu ipak bezboštvo planetarnih razmjera. Ono proizlazi iz osjećaja čovjekove nadmoći i premoći nad svime što dovodi do spoznaje da Bog ljudima više ne treba, te iz osjećaja nemoći koji rezultira zaključkom da čovjeku više ni Bog ne može pomoći. Zapravo možemo li sebi priznati da dobivamo dojam kao da je i naš Bog odsutan, kao da šuti, kao da ga ne zanima što se s nama događa... Zbog toga ne znamo je li naša nevjera kriva beznađu ili je beznađe razlog naše nevjere.

Ne očajavati u nesreći

Prorok Jeremija bijaše od onih proroka čiji je zadatak bio iznimno težak i nimalo ugodan. Unatoč najcrnjim navještajima Božjih kazni koje su se očitovale u prirodnim katastrofama, ratnim pohodima i razaranjima, u razvalinama i progonstvu, on naviješta Božje spasenje. Je li taj prorok normalan, otkud mu mogućnost te dalekovidnice i s kojim pravom može naviještati nešto što ne postoji ni u primisli? Da će doći Božje spasenje? Nemoguće! Ipak, u današnjem ulomku iz tzv. „Knjige utjehe“ – a u proročkim knjigama postoje i „Knjige prijetnje“ – iz 31. poglavlja Jeremijine knjige nalazimo riječi utjehe, bolje rečeno prorok naviješta spasenje. Isti zadatak danas ima i čovjek vjernik i Crkva kao zajednica tih istih vjernika, tj. trebaju sudjelovati i u radostima i u nadama, ali i u žalostima i tjeskobama svijeta. Upravo zadnji koncil predstavio je Crkvu kao suputnicu i supatnicu u svijetu. Njezina zadaća je slična zadaći proroka Jeremije, biti glasnicom nade koja je utemeljena u Bogu. A prorok Jeremija gotovo 100 godina nakon odlaska naroda iz Sjevernog Kraljevstva (Izraelsko Kraljevstvo je nakon smrti kralja Salomona 932. pr. Krista podijeljeno na Južno pod imenom Juda, čiji je glavni grad bio Jeruzalem, i na Sjeverno Kraljevstvo pod imenom Izrael, kojemu je glavni grad bila Samarija. Asirci su 722. pr. Krista osvojili ovo Sjeverno Kraljevstvo, razorili Samariju i veliki dio pučanstva odveli u ropstvo) piše nadahnut Duhom Božjim da će doći nova budućnost za zarobljene te će se oni vratiti i obnoviti slavno Davidovo kraljevstvo. Tako Jeremija prenosi Božje riječi gdje ori na sav glas: „Objavljujte, uznosite, navješćujte: Gospodin spasi narod svoj, Ostatak Izraelov... Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam!“ Sam Jeremija je i te kako vjerovao u tu najavljivanu budućnost te je širio nadu u obnovu života u Sjevernom Kraljevstvu koje je bilo opustošeno, ali i u Jeruzalemu gdje je živio i djelovao. Ove riječi ohrabrenja lijepo se uklapaju i u ovotjednu molitvu za domovinu u kraljevskom gradu Bobovcu. Možda ne možemo utjecati na opća čovjekova lutanja i traženja prouzročena raznim nedaćama, ali možemo uskliknuti s Bogom koji naše suze pretvara u radost. Ono što je proroka za života zadesilo jest pad Južnoga Kraljevstva te razorenje Jeruzalema koje su 587. počinili Babilonci. Ni u takvoj situaciji prorok ne očajava i ne gubi nadu (nemojmo ju gubiti ni mi danas), nego šalje i pismo zarobljenicima u Babilon te sokoli da je Bog taj koji iako pripušta patnju i spašava, jer je on Bog života. Očaj i beznađe ne smiju biti nositelji kršćaninova života koliko god mu teško pale određene životne situacije koje ga pritišću. Vjera i nada su pravi smjerokazi koji vraćaju pod Božje okrilje i daju njegovu sigurnost.

Sljepoća je izlječiva

Dok je starozavjetni prorok Jeremija imao oči koje su gledale daleko u budućnost, današnji slijepi čovjek iz Markova evanđelja je bolesnik koji nema zdrave oči i ne može vidjeti svijet oko sebe. I upravo zbog beznađa koje se širi oko nas, usudili bismo se, istina ironično, ustvrditi da nema što ni vidjeti. Ipak, bismo li bili na njegovu mjestu? Vjerujem da ne bismo! Ukoliko se unesemo u evanđeosku scenu u kojoj slijepi prosjak Bartimej sjedi pored puta i moli od Isusa da ga izliječi, što Isus i čini odgovarajući mu da ga je vjera njegova spasila, možemo lakše shvatiti pojam sljepoće u to doba. Slijepci su bez ikakve socijalne sigurnosti bili prosjaci uglavnom osuđeni na prosjačenje. Nije postojala nikakva medicinska skrb niti mogućnost preko operativnog zahvata izliječiti sljepoću. Dakle, u Isusovo vrijeme slijepac je jednostavno bio beznadežan slučaj. I to je dodatni razlog da Isusovo čudesno ozdravljenje slijepoga potakne na razmišljanje o našoj fizičkoj sljepoći, ali i na onu drugu zaslijepljenost srca. Važno je naglasiti da Isus čudotvorac ne nastupa čudesno da bi se nekomu dokazivao. On prije svega čini čuda iz duboka milosrđa prema ljudima kojima je ono potrebno. I u Crkvi se događaju određena čudesa koja su dokaz Božje opstojnosti, ali mogu, iako to ne moraju, biti i plod molitvene vjere Crkve. Ovim ne smijemo isključiti redoviti tijek Božje providnosti u kojemu mnoge bolesti i nevolje treba strpljivo nositi. U Crkvi također postoji karitativna briga za bolesnike, starce, nemoćne, prikraćene. Sjetimo se i tolikih liječnika i medicinskog osoblja koje svoj kruh ne zarađuje „profesionalno“, nego istinski služi preko ljubavi i dobrote koju šire prema bolesnicima te u njima možemo vidjeti odsjaj Božje dobrote. Iako je Isus ozdravitelj i može učiniti bilo koje čudo, ipak mnoge ljude, prije svega stare i bolesne, on i te kako ostavlja nama na brigu. Iako je lakše propovijedati i govoriti o strpljivosti takvim osobama, puno važnije je današnje evanđelje o izlječenju očiju shvatiti kao poziv i poticaj za sebe te otvaranje vlastitih očiju za druge. Kao što je slijepi Bartimej u Isusu vidio prisutnost svemogućeg Boga te zavapio da ga Isus fizički ozdravi, i mi trebamo zavapiti Isusu da nas ozdravi od sljepila neznanja i zaslijepljenosti od uvjeravanja da će znanost stvoriti vječnu sreću. Potrebno se kloniti i kojekakvih religijskih fanatika i radikala koji ne biraju sredstva kako bi izrazili svoja uvjerenja. Posebno aktualno je sljepilo politike koja nas može odvesti na stranputicu promatranja svijeta samo kroz lupu određenih političkih ciljeva. Mi želimo od Boga milost gledanja njegovim očima, milost po kojoj ćemo se moći vinuti k njemu u visine, oslobođeni ovozemaljskih ograničenih pogleda i želja.