(Job 7,1-4.6-7; 1 Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39)

V. NEDJELJA KROZ GODINU B

S Isusom u svakodnevici


Marko je, po pričanju Petra apostola, prvi napisao evanđelje. Petar je bio očevidac događaja. Prvi kršćanski pisci nazivali su to evanđelje Petrovo evanđelje i Uspomene Petrove. Dakle, Marko je zapisao ono što je Petar propovijedao.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: fra Nikica Vujica

Uvod u pokajnički čin

Evanđelist Marko nas izvještava kako se Isus, u svojoj svakidašnjici, rado povlačio u tišinu. Tražio je tiha mjesta za molitvu. Isus je ljudima učitelj i prijatelj. On ih uči i ozdravlja, ali u tome osjeća potrebu da ponekad bude sam, u tišini i molitvi.

A naša svakidašnjica često je ispunjena brigom i borbom za život. Pa ipak, Boga možemo i trebamo unijeti u našu svakidašnjicu. Zato nam je ponekad potrebno tišine i molitve. Možda nas dnevne brige toliko pritisnu da zaboravimo Boga, ali tada to treba liječiti nedjeljom, na sv. misi. To je prilika da se čovjek-vjernik opet približi Bogu na koga je u tijeku tjedna, u žurnoj i zaposlenoj svakidašnjici, prilično ili sasvim zaboravio.

U tišini i molitvi, u samodisciplini i žrtvi, ponizno otvorimo svoja srca i poslušajmo što nam govori naš prijatelj i učitelj Isus Krist. Neka naša jednodušna molitva bude Bogu ugodni prinos.

To praktično znači da se u evanđelju Krista gleda Petrovim očima. Petar je odobrio Markovo Evanđelje i dozvolio da se čita u Crkvi. To nam danas zvuči kao neki Imprimatur. Marka je pri pisanju najvjerojatnije vodila samo briga da sve zapiše što je Petar rekao. To zapravo znači da Petar nije dodavao nikakve izmišljene dodatke. Prema tome, na njegovo se evanđelje možemo osloniti bez straha da je u njemu zapisano nešto što se nije zbilja i dogodilo.

Ali mi se nećemo zadržavati na samom evanđelju, na planu prema kojem je pisano, na stilu i na njegovim osobitostima. To ćemo ostaviti školskoj teologiji.

Marko je doista lav. Silovito započinje svoje evanđelje opisom Ivana koji je „glas koji viče u pustinji“ (Mk 1,3). Odmah zatim opisuje kako se prigodom Isusova krštenja čuo silni Božji glas (usp. Mk 1,11). Početak Isusova javnog djelovanja, Marko obilježava Isusovim čudesima. U današnjem evanđelju prikazano je Isusovo čudo ozdravljenja Petrove punice.

Kako je izgledao Isusov dan?

Kako je izgledao Isusov dan u njegovu životu? Taj dan opisuje nam evanđelist. Naravno, u evanđeljima ne možemo Isusa pratiti iz sata u sat, ali možemo steći jednu opću sliku i zaključiti bitne stvari. Marko priča kako je jedan Isusov dan započeo u sinagogi u Kafarnaumu. Tu je on učio. Marko to ovako opisuje: „Svi su bili zaneseni njegovim naukom, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci“ (Mk 1,22). I brzo se o njemu pročulo po svoj okolici Galilejskoj.

Isus je, dakle, taj svoj dan započeo naučavanjem u sinagogi. A odmah po izlasku iz nje, vratio se u kuću Šimuna i Andrije. Šimun (Petar) je živio u kući svoje punice, koja je ležala i bolovala od groznice. Teolog E. Drewermann pita: Kakva je to bila groznica koja je iščezla, čim je Isus stavio ruku na nju? I daje nam malo neobičan odgovor: Isus je odveo sa sobom Šimuna i Andriju, a tada je u kući nastala opća uznemirenost, jer su otišla dva radnika koje nitko nije mogao zamijeniti, i od toga se razboljela Petrova punica. Možda je i Petar osobno, zbog toga nemira, pozvao Isusa da malo smiri njegovu punicu. Ali nije toliko važno zbog čega se ona razboljela. Važno je da je Isus došao do njezine postelje, uhvatio je za ruku i da je ona ozdravila. Ozdravljenje je Marko opisao sasvim kratko. Ništa ne piše o njezinu mužu, niti Petrovoj ženi; nema nikakva razgovora s bolesnicima, Isus ne traži ni vjeru. Jednostavno, ženu je uzeo za ruku i ona je ozdravila. Nakon toga, ona je ustala i počela posluživati. Može li se na jednostavniji način kazati što se događa kad Isus nekoga ozdravi? Taj je odmah na raspolaganju drugima. To vidimo i na primjeru Majke Terezije, koju zovu Anđelom Kalkute. U svom govoru u Oslu 1979., kada je primila Nobelovu nagradu za mir, rekla je: „Budući da znam da Isus mene ljubi, i ja ljubim druge“.

Ovim Isusov dan nije bio završen. Uvečer nagrnuše k njemu mnogi bolesnici i opsjednuti. Marko veli da je čitav grad nagrnuo na vratima. Veliki Rembrandt naslikao je taj prizor. U pozadini su gradski zidovi, a kroz vrata ulaze bolesni ili ih unose. Isus stoji u sredini s ispruženim rukama prema onima koji dolaze, kao da kaže: Imate pravo, dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni. Isusu se ne gade ta zgrčena, bolna i gnojna tijela. Uvečer su izišli iz svojih skrovišta u kojima su se preko dana skrivali od pogleda ljudi ili zbog svoje nemoći. A Isus se kreće kroz mnoštvo bolesnika i ozdravlja ih.

Odakle Isusu snaga da taj dnevni napor izdrži. Marko piše: „Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio“ (Mk 1,35). Isus je crpio snagu iz svoje povezanosti s Ocem. Dok su ljudi još spavali, on je bdio za njih i u molitvi dobivao snagu bez koje se ne bi moglo dogoditi niti jedno čudo. Isus se rado povlačio u tišinu. Tražio je tiha mjesta za molitvu. On je s ljudima u kontaktu, on ih uči, liječi ih, ali u tome osjeća potrebu da ponekad bude sam, u tišini i molitvi.

Pustinja i trg

Kardinal Hume, u svojim teološkim razmišljanjima, spominje riječi „pustinja i trg“. Pustinja znači biti sam, naći se u tišini. Tu tražimo i otkrivamo ono što je najvažnije u životu. Tu nam se bistri pogled za najveću stvarnost kojoj se otvara srce. A trg znači gledati ljude i stvari, ali i sam biti viđen. Nadalje, znači govoriti, ali i sam biti nagovoren; znači doći u kontakt s ljudima, njihovim pitanjima, brigama i problemima. Trg je, nadalje, javnost ili mjesto gdje smo usred rasprave ili svađanja. Život vjernika vodi na trg, gdje može i ima prigodu naviještati Radosnu vijest, a snagu za biti na trgu daje mu Bog u molitvi, tišini, samodisciplini i žrtvi. To je njegova pustinja.

Napetost pustinje i trga (molitve i rada) osjetio je naročito sv. Augustin. Iako je težio kontemplativnom načinu života, ipak se, kao biskup, morao svakim danom baviti mnogim stvarima. Napetost koju je tako doživio opisao je riječima: Ne smijemo se tako povlačiti u pustinju kao da nema bližnjih koji nas trebaju. Ali se ne smijemo tako predati javnoj službi kao da nam nije potrebno razmatranje Božjih stvari.“ Ljubav prema istini vodi nas u osamljenost, ljubav prema ljudima vodi nas među ljude. I naš redovnički i svećenički život stoji u znaku te napetosti: pustinja i trg. Moramo među ljude, ali moramo se i povlačiti da dobijemo prosvjetljenje za svoj rad među ljudima.“

Bog u svakidašnjici

I tako je prolazio jedan Isusov dan. Učio je, ozdravljao i molio. Jasno je da bi sada ovdje dobro došao jedan ispit savjesti: A kako prolaze naši dani? Kako stoji s našom pustinjom, s našom molitvom, s našim trgovima? Kako izgleda naša svakidašnjica u odnosu prema Bogu?

Naša je svakidašnjica često ispunjena brigom i borbom za život, a Bog kao da je neizmjerna udaljenost. Zbog toga u našoj svakidašnjici ima raznih neugodnosti. Živimo u svijetu koji ima svoj vlastiti sadržaj, svijetu gdje je suvišna logika Božjeg kraljevstva. Previše smo na trgovima, a malo ili gotovo nikako u pustinjama. Može li se naša pustinja, naš duhovni život, uključiti u našu svakidašnjicu, u naše trgove, ili se to dvoje međusobno isključuje? Nisu li te dvije stvarnosti, Bog i svijet, međusobno previše udaljene, kao dvije različite stvarnosti ili dva različita područja: područje Božje blizine, gdje je svjetlo vječnog života, dobrota, ljepota i ljubav; i područje svjetovnjačkog života, gdje je neizmjerna udaljenost od Boga, tama i mučnina, osrednjost, lijenost i dosada? Pa ipak, Boga možemo i trebamo unijeti u našu svakidašnjicu. Nemojmo da nas zbuni i prevari naša svakidašnjica u kojoj nam se samo čini da je Bog odsutan. Možda nas svakidašnjica proguta toliko da zaboravimo Boga, ali tada to treba liječiti i nedjeljom na sv. misi. To je prilika da se čovjek-vjernik opet približi Bogu na koga je u žurnoj i zaposlenoj svakidašnjici prilično ili sasvim zaboravio.

Ostanimo Bogu vjerni svakim danom, u našoj svakidašnjici, a u tom će nam mnogo pomoći i vjerničko slavljenje nedjelje. Tko Boga slavi svake nedjelje, neće ga sasvim zaboraviti ni radnim danom, njegova će svakidašnjica biti povezana s Bogom, a to je najveća sreća koju na ovoj zemlji možemo poželjeti jednom čovjeku.

Molitva vjernika:

Okupljeni na sv. misi, molimo nebeskog Oca za okrepu u patnjama i nevoljama.

  1. Za Crkvu: da dadne primjer čovječanstvu kako se treba boriti protiv zla i čuvati nadu u pobjedu dobra, molimo Te.
  2. Bliz budi potlačenima, oslobodi utamničene, utješi nesretnike, kruha daj gladnima, ojačaj slabe i malodušne, na svima pokaži pobjedu križa, molimo Te.
  3. Liječnicima, medicinskim sestrama i svima koji njeguju bolesnike podaj milosrdno srce, molimo Te.
  4. Širiteljima Radosne vijesti budi snaga i utjeha, molimo Te.
  5. Iskaži svoje milosrđe našoj pokojnoj braći i sestrama, molimo Te.

Nebeski Oče, usliši naše molitve i daj da po Isusovu primjeru svima činimo dobro. To Te molimo po istom Kristu, Gospodinu našemu. Amen.