(Iz 56,1.6-7; Ps 67,2-3.6.8; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28)

XX. NEDJELJA KROZ GODINU

Ljudi i psi


Mojsijev nasljednik Jošua uveo je Hebreje u obećanu zemlju, zemlju prostranu i plodnu, zemlju koja se nazivala Kanaan. I dok su Hebreji vojno pokorili Kanaance, Kanaanci su svojim jakim utjecajem vojevali nad Hebrejima.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Dubravko Turalija

Tako su se Hebreji naučili od Kanaanaca dobrim stvarima kao što su obrađivanje zemlje, izrada alata, gradnja naselja, ali i lošim i nemoralnim navikama i običajima što su se povrh svega ogledali u idolopoklonstvu prema kanaanskim božanstvima, a posebno prema božanstvu Baalu koji će kroz stoljeća prljati čistu abrahamsku vjeru u Jednoga Boga. Uz obredne pijanke, fešte i bakule, štovanje Baala podrazumijevalo je i javnu prostituciju te žrtvovanje vlastite djece. Sve ove kanaanske gadosti postale su za Židove pravi kamen spoticanja u čuvanju saveza s Bogom Otaca. Izraelski suci, a poslije i proroci vodili su prave bitke kako bi iskorijenili svaki upliv prljavih kananskih običaja i njihove religije na izabrani narod. Zato su i pod kaznom smrti zapovijedali Izraelcima da se drže podalje od Kanaanca, da zaobilaze njihove gradove, da preziru sve njihove običaje i uvjerenja, da izbjegavaju njihovu hranu jer su sve njihovo smatrali nečistim i odvratnim, a pojam nečistoće i prezira u semita bio je pas. Zato su ih među sobom i nazivali psima jer ih se trebalo čuvati, ne miješati se s njima i tjerati ih što dalje od sebe.

Ovakav preziran stav prema Kanaancima bio je opći u Izraelu sve do kralja Davida. David, premda je uspostavio svoju vlast nad poganskim susjednim plemenima, dao je slobodu kretanja i trgovine unutar kraljevstva tako da su se ljudi različitih vjera i uvjerenja, bilo poslovno, bilo privatno ponovno započeli družiti jedni s drugima. Za Kanaance ovaj Davidov čin bio je pojam tolerancije i prihvaćanja različitosti, zato Kanaanka iz današnjega evanđelja ne doziva Isusa po imenu, ona mu čak i ne zna ime, nego dovikuje: „Mara ben-David“ – „Gospodine, Sine Davidov!“ ne misleći pritom samo na Mesiju iz Davidova roda, o kojemu kao poganka zasigurno nije znala puno, nego prije svega na Davida kao velikodušnoga židovskoga kralja koji je imao osjećaja i prema onima koji nisu mislili, govorili i činili kao što su mislili, govorili i činili on i njegov narod.

Od siročeta do učitelja

Mala Anđa usred zime ostane siroče i prihvati ju njezin stric. U mnogoljudnoj obitelji i s muškom djecom odrastala je i mala Anđa. Glava kuće, bogati seoski knez, potaknut riječima austrougarskoga činovnika, odluči školovati svoju djecu i tako im otvoriti vrata u svijet. Najstariji sin Stipan bio je prvi đak u cijelome selu, a možda i kraju. Poučavao ga je austrougarski učitelji s oštrim njemačkim naglaskom. Stipan bi po povratku iz škole ostajao u kući radeći svoje domaće uratke iz jezika, matematike i prirode dok bi djeca koja nisu išla u školu radila u kućanstvu i na polju. Anđa, budući da je bila još nejaka, ostajala je u kući sa Stipanom dok bi ovaj naglas učio hrvatski, matematiku i prirodu. Otac se ponosio njime: „Moj Stipan, moj Stipan...“ Za Anđu se puno nije marilo. Strini je bilo najvažnije da dijete nije gladno i bolesno. I tako, iz dana u dan slušajući svojega bratića kako uči novo i ponavlja staro gradivo, Anđa započne učiti i ponavljati za njim i u oknu u kojem se čuvalo raževo brašno ručicom bi pisala slova, brojeve i račune...

Poslije četiri godine školovanja njemački učitelj nezadovoljan Stipanovim rezultatima odustane od daljnjega poučavanja djeteta i otputuje za Livno, ali marljiva Anđa i dalje je piskarala po podu, po brašnu, po blatu... pisala slova, imena, rečenice, zadavala račune koje nitko nije razumio, niti je za njima mario.

Jednoga ljeta, poslije staroga svećenika fra Luje, u župu dođe mladi svećenik koji se školovao u Beču pa potakne roditelje da pošalju svoju djecu u crkvu na opismenjavanje. Anđa, već curetak, dođe s ostalom djecom u župni ured i sjedeći u klupi na kojoj je stajala Biblija, tiho, da je nitko ne čuje, stane čitati knjigu o Ruti: „Jer kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog.“ Župnik se približi djetetu i ostane zatečen kada je čuo kako jedna seoska djevojčica čita Bibliju.

Od siročeta i samoukoga školarca Anđa je postala prava učiteljica među svojom braćom i sestrama. Bila je uključena u sve katoličke pokrete i pred vlastima se javno zalagala za slobodu vjere. I kao starica nije gubila vrijeme, nego bi okupila svoje nepismene druge, sjela uz ugrijanu peć i naglas im čitala Glas koncila dok bi sve zajedno ispijale mirisni čaj divlje kupreške metvice.

Međutim, u većine Hebreja i dalje je ostao rezervirani stav prema poganima, a Kanaanci koji su živjeli u njihovoj blizini znali su da je njihov odnos prema njima pasji. Zato kad bi ih netko od Hebreja nazvao psima, ne bi to smatrali kletvom, nego otvorenom netrpeljivošću između dva naroda. Prisjetite se, Pavao Židove u Filipima naziva psima jer rade protiv njega i kršćanske zajednice. Drugim riječima, okarakterizirati nekoga psetom, značilo je konstatirati: „Ovaj nije naš, dalje od njega!“ U današnjem evanđelju netko od prvih kršćana tko nije bio Židov ublažio je ovaj židovski termin „pas“ u „psić“ ili „psići“, ali uvrjedljivi grčki pojam „pasji“ nije bio jednak hebrejskome. Zato Isus i koristi ovaj izraz ne da bi vrijeđao, nego da bi razlučio one koji pripadaju od onih koji ne pripadaju izabranome narodu. Pa i apostoli čim su ugledali ženu kako se približava Isusu, prvo što su zamijetili bilo je da je Kanaanka, poganka znači, žena koja ne pripada njihovu narodu. Stoga joj evanđelist i ne pokušava doznati ime, nego ju svrstava u red naroda kojega Hebreji ne vole. Ali opet, kao što je i među starim Izraelcima bio kralj David koji je bio otvoren i prema različitima, tako sada i ova Kanaanka osjeća da je Isus drukčiji od ostalih svojih sunarodnjaka pa ohrabrena snagom iznutra, stane dovikivati za njim.

Ljubav i velika potreba

I dok se čini da ju Isus ignorira, pravim čudom ostali učenici zalažu se za nju pa mole Učitelja da joj pomogne. Ali opet, da se ograniče od bezbožnice, pravdaju se da im tobože smeta jer viče za njima.

Tu ženu, poganku, neizmjerna ljubav prema bolesnoj kćeri povezala je s Duhom Božjim koji ju je potaknuo da se odvaži poći za Isusom i dozivati, iz svega glasa dozivati dok se Isus ne zaustavi. I kad Isus zastade, poganki se pokaza Kraljevstvo nebesko. Sada klečeći pred svojim Bogom, više ne vidi Sina Davidova, nego, slijedeći nove poticaje Duha, prepoznaje svojega pravoga Boga. I više ne viče kao poganka, nego kroz šapat vapi: „Domine adiuva me!“ – „Gospodine, pomozi mi!“.

Djelo Duha Božjega

I to je bilo djelo Duha Božjega da se u jednome susretu očituje ženina vjera i Isusovo božanstvo. Sada vidite kako se u jednome obraćenju, u pokajanju proslavlja i Bog i čovjek. Bog je taj koji neprestano obilazi i hoda, a čovjek je taj koji ga traži, nalazi i zaustavlja.

Evanđelist Matej spominje da je Isus na krajnjem sjeveru daleko, daleko od Jeruzalema. Sa svojim je učenicima otišao čak do Sidona koji je još sjevernije od današnjega Damaska u Libanonu. I kada bi netko kazao da ovdje ili ondje nema Boga ili da On ne navraća tamo ili se ne svraća ovamo, obraćena Kanaanka bi mu odgovorila suprotno jer je ona upoznala svojega pravoga Boga, ne u tuđoj, nego u svojoj zemlji, u svojem kraju.

Kruh i otpadci

Isusov rezervirani odnos prema poganki značio je poziv na promjenu životnih navika. Njezina opsjednuta kći bila je očiti znak tko je i što je vladalo u kući ove žene. Nered i grijeh dokrajčen je za cijelu obitelj, za sva vremena u ovome susretu sa živim Bogom.

I dok Isus svoje poslanje i moć uspoređuje s kruhom za djecu, poganka je spremna prihvatiti i otpatke. Otpadci su ono što djeca ne žele jesti, ono što djeca odbacuju. A djeca, u Isusovu primjeru, su Židovi, njegov narod po krvi, koji odbacuje božanski kruh, koji ga gura od sebe u otpatke i tako hrani, ne one kojima je namijenjen, nego one koji ga prihvaćaju.

Još uvijek nas dotiče svečani plašt Presvete Djevice dok se u svojoj ljetnoj svetkovini pozdravlja s nama. Nitko od nas ne bi bio dostojan Božanskoga Kruha s neba niti bi ga ikada blagovao da nam nije darovan po Bogorodici. Dok nas danas Kanaanka poučava kako tražiti Boga, kako ga nalaziti, kako ga zaustaviti i kako ga moliti i umoliti da bi naše potrebe, boli i prošnje bile uslišane, nebeska Kraljica nas poučava kako u poniznosti i ljubavi ispovijedati svoju vjeru i pristupati živome Kruhu, Živoga Boga, dok ga kušamo i blagujemo u njegovoj presvetoj euharistiji. Amen!

Molitva vjernika:

Podajmo hvalu Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu i ponizno ga zamolimo:

Smiluj nam se, Gospodine

  1. Svemogući Oče, daj da se tvoja pravednost očituje cijelome svijetu. Molimo Te.
  2.  Daj da svi narodi, plemena i jezici priznaju tvoje Kraljevstvo kao jedino mjesto spašenih duša. Molimo Te.
  3. Daj da muževi i žene žive u miru i slozi rastući u uzajamnoj ljubavi. Molimo Te.
  4. Daj da djeca ljube i poštuju svoje roditelje. Molimo Te.
  5. Nagradi sve koji su velikodušni i darežljivi prema tvojoj Svetoj Crkvi. Molimo Te.
  6. Milosrdno pogledaj sve one koji su nastradali u ratu, nasilju ili mržnji i daruj im svoju utjehu i mir. Molimo Te.
  7. Svoj braći i sestrama koji su preminuli budi milostiv i pripusti ih u svoje Kraljevstvo. Molimo Te. 

Gospodine Bože, naš Oče, bez tebe ništa nismo, ništa ne možemo. Ne odbaci nas od sebe, nego budi uvijek s nama po Kristu Gospodinu našemu. Amen!