(Ez 33,7-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20)

XXIII. NEDJELJA KROZ GODINU

Zadaće svećenika


Prošla su ovogodišnja svećenička ređenja i mlade mise. Najčešće se ona događaju uz Petrovo. Mladi svećenici dobili su svoja prva zaduženja. I neki drugi svećenici dobili su nove zadaće, na nekom novom mjestu.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

Uvod u pokajnički čin

Dvadeset treća je nedjelja crkvene godine. Misna nam čitanja danas govore da smo ne samo odgovorni za svoje spasenje, nego i suodgovorni za spasenje svojih bližnjih. Bog šalje proroka Ezekiela da opomene narod, da bude Njegov glasnogovornik. On ima vjerno prenijeti ono što Bog traži od naroda. A Bog traži obraćenje i popravak. I Isus govori svojim učenicima o bratskoj opomeni: čovjeka koji je pogriješio valja opomenuti. Ne zato da se napravimo važnima, da pokažemo kako smo mi bolji od njega, nego da čovjeka koji luta vratimo s njegova lutalačkog puta. Kršćanin, a posebno svećenik, ne bi smio biti čovjek koji laska, koji samo lijepo govori da se dodvori slušateljima, niti čovjek koji govori o nečijim pogrješkama iza leđa, ogovara, nego mora imati hrabrosti reći u lice, ali obzirno, bratski, „u četiri oka“, ne pred drugima, da ga ne ponizimo. A sve to ima biti s ljubavlju i sviješću da smo i sami grješni. A ako sebe ispravljamo, to je najbolji poticaj i drugima. Sad najprije ispitajmo svoju vlastitu savjest i pokajmo se za svoje grijehe.

Započela je nova pastoralna i školska godina. Božja nam riječ danas daje nekoliko savjeta što bi to svećenik trebao činiti, u čemu se sastoji njegova služba i uloga. Bog ih govori prorocima i svećenicima, ali se oni odnose na svakoga vjernika. Izabrao sam ih četiri. Poslušajmo ih! Prvi je upravljen davnom proroku šest stoljeća prije Krista – Ezekielu (čije ime znači: „Bog je jak“ ili: „Bog jača“):

«Kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime!» (Ez 33,7)

Evo prve svećenikove zadaće i to dvostruke: slušati riječ iz Božjih usta i prenositi je kao opomenu vjernicima. Svećenik je ponajprije propovjednik, navjestitelj, Božje riječi. „Idite i učite sve narode“, reče Isus apostolima. Na tu se službu svećenik sprema dugotrajnim studijem mnogih teoloških, filozofskih, praktičnih pastoralnih i drugih znanosti. A riječ Božja je više od znanosti; ona je poruka. Pristupati nam je k njoj s dubokim poštovanjem i kad je čitamo i proučavamo, i kad propovijedamo u sv. misi, u vjerskoj pouci, uz podjeljivanje sakramenata, uvijek. Ne možemo je iscrpiti cijeloga života. Ona je kao nepresušni izvor: mnogi žedni na njoj piju, a nitko je do kraja ne iscrpi. Gledajući svećenika, tako će postupati i Božji narod njemu povjeren. U Sv. Misi knjiga Božje riječi ima svoj „stol“ – ambon, odmah uz sam oltar.

No, Božja riječ nije uvijek ugodna ni laka. Moramo je po istini govoriti i kad je neugodna, i kad je zahtjevna, i kad traži žrtvu, pa i kad nas same dovodi u opasnost. Bog nam danas kaže da će tražiti dušu grešnikovu iz naše ruke, ako ga ne upozorimo i ne opomenemo: «Bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz Tvoje ruke» (Ez 33,8), ozbiljna je Božja riječ. Naše je u ime Božje opominjati, poslušali nas ili ne. Ako to ne učinimo, postajemo sukrivci. Na to nas jasno upozorava Sv. Augustin: „Ako propustite to učiniti, gori ste od njega. On je, istina, počinio nepravdu i radi te nepravde sam je sebi nanio tešku ranu. A vi ostajete bezosjećajni pred tom ranom svoga brata. Vidite ga gdje umire ili je već umro i vi ostajete ravnodušni. Više ste krivi radi svoje šutnje, nego on radi svoga nedjela“ (Sermo 82).

A Isus nam u Evanđelju daje upute kako to učiniti, kako opomenuti. Tri su stupnja: najprije nasamo, u četiri oka, zatim, ako treba pred još jednim ili dva svjedoka, ako i dalje ostane tvrdokoran, tu je zajednica Crkve. Ako sve to ne vrijedi, kloni ga se! (usp. Mt 18,15-17).

Zna to biti i opasno. Eno po Južnoj Americi ubijaju biskupe i svećenike kada se usprotive bezdušnim prodavačima droge koji zbog svoje zarade uništavaju milijune mladih ljudi. Ubili su, prije dva desetljeća, i mladog banjolučkog svećenika Ivana Grgića, kad je s oltara korio one što pljačkaju i otimaju tuđe. Slično su prošli i toliki drugi. A morali su tako govoriti, jer im je Bog to zapovjedio. Opominjali su i zato su stradali. Božja riječ za takvoga koji je opomenu izrekao, makar ne bio poslušan, veli da je «spasio život svoj» (r.9). Takvi su hrabri navjestitelji znali završiti kao mučenici, ali su uvijek osvjetlali obraz i sebi i Crkvi kojoj pripadaju.

Opominjati su dužni svećenici, roditelji, učitelji, odgojitelji, pa makar im se to ponekad činilo Sizifovim poslom, makar izgledalo da je sve to uzaludan napor. Ne smijemo prepustiti da nam djecu i mladež odgaja netko drugi. Naš je to zadatak. Bog će pitati kako smo ga izvršili.

«Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite» (Rim 3,8)

Na to se nadovezuje druga Božja poruka i ujedno svećenikova zadaća iz današnjega bogoslužja. Da bi navještaj Božje riječi, pa i onaj koji nije ugodan, mogao biti prihvaćen, potrebno je da bude uvijek popraćen i izrečen sljubavlju. Bog je Ljubav, reče nam Sv. Ivan. On šalje svoje da s ljubavlju o njemu govore. Ta ljubav je, Isus nas je poučio, usmjerena prema Bogu i prema bratu čovjeku, tj. prema onomu tko nas šalje, i prema onomu kome nas šalje. Za svakoga nam je biti otvorena srca, razumjeti njegove poteškoće i nevolje. Neka osjete da smo njihovi! U vremenu izgnanstva proteklih godina doživio sam više puta po različitim mjestima da su naši vjernici, vidjevši nas znali komentirati: «Evo naših svećenika!» Ono «naših» govorili bi s osobitim naglaskom. Nema ljepšeg doživljaja i priznanja svećeniku od toga. Božji narod zna dobro ocijeniti tko je njegov, tko je «naš svećenik».

Živimo s narodom i za narod, ali ne smijemo zaboraviti da smo njegovi učitelji. Nismo poslani soliti im pamet, nego ih poučavati u svemu dobru. Još bolje: svjedočiti im svojim primjerom. To će svatko najbolje razumjeti. Ako svećenik voli svoje vjernike, bit će i od njih voljen. Nema gorega nego kad svećenik negdje u zapećku jadikuje kako ga njegovi vjernici ne vole. Ako bi to bila istina, bio bi to loš znak, najprije za njega samoga, a onda i za njegove vjernike. Nitko se ne voli sam, uvijek volimo jedni druge. Apostol božanskim nadahnućem reče: «Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite!» Može li ljepše? To je međusobni dug Kristovih svećenika i Njegovih vjernika.

«Što god svežete na zemlji bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu» (Mt 18,18)

Evo i treće svećenikove zadaće: vezati i odriješivati. Zapravo, uglavnom odriješivati, a sintagmom «vezati i odriješivati» želi se pokazati kako Isus učenicima zaista daje tu ovlast. Ali, da bi netko bio odriješen, mora ispuniti neke uvjete, mora se kajati. Odriješujmo, braćo svećenici, odriješujmo! Previše je svezanih i zarobljenih, ovisnih o alkoholu, drogi, praznovjerju, zarobljenih mržnjom, besmislom, nanesenom nepravdom, razočaranjem u život i ljude, svojim grješnim navikama. Zarobljeni niti se znaju toga osloboditi, niti mogu tako živjeti. I trate život svoj. I hodaju bez cilja. I zapliću se sve više.

A ima izlaza. Isus nam ga je pokazao: čovječe, oslobodi se svoga grijeha, svoje mržnje, svoje sebičnosti, svoje ovisnosti, ne gledaj u drugome vuka nego brata, pa ćeš moći i živjeti kao brat s bratom u dostojanstvu. Isusov put navješćivati i od spona zla odriješivati, eto prevažne svećenikove zadaće. Sakrament pomirenja ili ispovijedi je najosobniji, najintimniji sakrament. Mi svećenici imamo povlasticu da se pred nama susreću Bog i čovjek. Milosrdni Bog i grješni čovjek, koji traži Božje milosrđe. Dijelimo ga, braćo misnici, uvijek revno i vjerno! Razumijmo čovjeka u njegovu opterećenju i izvedimo ga Božjom snagom iz njega!

«Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj koji je na nebesima!» (Mt 18,20)

Četvrta zadaća: svećenik je molitelj i učitelj molitve! Sva svećenikova aktivnost gubi smisao bez najvažnijeg: molitvene povezanosti sa svojim Gospodinom. Ne možemo sami svojom snagom. Zna to Isus, pa nas je i upozorio da bez Njega ne možemo ništa učiniti. A pokušavali su apostoli i sami, pa vidjeli da ne ide. Svu noć su lovili ribu, oni iskusni ribari; rezultat – prazna mreža. Na Isusovu riječ – puna mreža u po bijela dana kad se ne lovi! Iskusio je nešto slično i svaki svećenik.

I ne brinimo se, osobito mi u Bosni i Hercegovini, što oko nas neće biti pune velike crkve, nego smo nerijetko poslani malim skupinama, ostatku ostataka vjernika. Baš kao da nama Isus posebno veli: „Gdje su dvojica ili trojica, sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima“ (r.20). A gdje je Isus, ne nedostaje ništa, bez obzira koliko nas je. Što nas je manje, molit ćemo usrdnije, i bit ćemo uslišani.

Evo, nam, braćo svećenici, zadaća za cijeli život: navješćivati Božju poruku, voljeti svoje vjernike, poticati ih na dobro i opominjati od kriva puta, pomirivati ih s Bogom, moliti s njima i za njih. Evo i vama, dragi vjernici, zadaće: slušati Božju riječ, upoznavati je, prenositi svojoj djeci, primati svete sakramente kao snagu za kršćanski život, živjeti primjerno kršćanski i ne na kraju moliti za svećenička i redovnička zvanja. Bog nas iz ljudi izabire, između vas. Ne šalje vam anđele, nego nas, vašu djecu, vaše sinove. A izabire i šalje samo tamo gdje Ga za to molimo. Neka i pastiri i stado stignu onamo kamo ih vodi Isus – Dobri Pastir.  Amen.