(Sir 27,30-28,7; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35)

XXIV. NEDJELJA KROZ GODINU

Praštanje – životna filozofija i filozofija života


Ben Sirah, pisac Knjige Sirahove iz koje je uzet današnji misni odlomak kao prvo čitanje, pisao je ovo retke između 180. i 190. godine prije rođenja Isusa Krista. On tako lijepo govori o potrebi, štoviše o nužnosti praštanja.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivo Tomašević

Uvod u pokajnički čin

Došli smo u crkvu slaviti Gospodina duboko zahvalni što Bog oprašta naše grijehe i uvijek nam iznova daje mogućnost uistinu biti Njegovi sinovi i kćeri. Bog nas je stvorio na svoju sliku te Mu želimo biti slični i po praštanju onima koji su nam učinili zlo. Otvorimo srce svoje za iskreno oproštenje svakomu tko nam je učinio neko zlo. Potom ponizna duha iskreno priznajmo svaki grijeh kojim smo povrijedili Boga i svoga bližnjega – mišlju, riječju, djelom i propustom. Kajući se za svoje grijehe, zamolimo svemogućeg Boga da nam grijehe oprosti i primi ovu misnu žrtvu.

Ben Sirah uistinu spada među istinski mudre ljude koji svoju mudrost crpe od vječne Mudrosti. Ljudska mudrost jest samo za ovog zemaljskog vremena i za ovog vijeka kao i sve što je ljudsko, a Božja mudrost nadilazi vremena i vjekove te seže u vječnost jer dolazi od Vječnoga. Čovjek treba učiti od Boga i nastojati svojim razmišljanjem i djelovanjem biti što sličniji Bogu. Jedna od bitnih Božjih oznaka jest spremnost na praštanje. Kada se malo dublje zamislimo, uistinu, bilo bi puno logičnije i normalnije da mi grešni ljudi, upravo zato što smo slabi i grešni, budemo mnogo spremniji na praštanje jedni drugima nego što bi to trebao biti Bog koji je sama dobrota i pravednost i nije potreban nikakvog oproštenja niti Mu se ima što oprostiti. Međutim, svakodnevni život pokazuje gorku istinu da često, prečesto, teško opraštamo svome bližnjemu čak i neke sitne stvari, neke riječi ili neke sitne čine koji nama nisu po volji. Gorka je istina da nespremnost na praštanje ide tako daleko da osobe godinama ne žele pozdraviti jedna drugu. Štoviše, čovjek se osvećuje drugom čovjeku, odnosno na zlo uzvraća zlom.

Jedino mjerilo je Bog

Vidjevši takvu stvarnost oko sebe, Sirah prema božanskom nadahnuću poziva da se nitko ne osvećuje drugome, a glavni razlog da se to ne čini nalazi se uvijek ponajprije u Bogu. Bog je izvor i počelo svega, darivatelj i stvoritelj svega i zato je On uvijek prvi razlog da se nešto čini ili da se nešto ne čini. Bog je jedino istinsko mjerilo dobra i zla. Kad god čovjek poželi umjesto Boga određivati dobro i zlo, upada u grijeh oholosti u koji su upali i prvi ljudi, a to nikada nije vodilo niti može voditi dobru. Povijest ljudskog roda, a i povijest svakoga od nas, vrlo jasno pokazuje da osveta nikada nije dovela do dobra niti do pravde, pa makar se ona na prvi pogled mogla i činiti opravdanom. Zato je nužno da čovjek, molitvom i razmišljanjem o Bogu i Božjem načinu djelovanja, u sebi zatomi svaku želju za osvetom jer je pozvan biti Bogu sličan i po praštanju.

Zagledani u milosrdnoga Boga

Ako čovjek oprosti svome bližnjemu, onda uistinu puno lakše moli Gospodina da mu On oprosti njegove grijehe. Pri tome je uvijek blagoslovljena pomisao da će svatko od nas umrijeti i da ćemo stati pred lice Boga koji želi da se svaki čovjek spasi. Bog ljubi svako svoje stvorenje i tu ljubav pokazuje na osobit način praštanjem te poziva i nas da Mu i u praštanju budemo što sličniji. Zato psalmist s pravom blagoslivlja Gospodina jer On: „… otpušta sve grijehe tvoje, On iscjeljuje sve slabosti tvoje; On ti od propasti čuva život, kruni te dobrotom i ljubavlju. Jarostan nije za vječna vremena niti dovijeka plamti srdžba njegova. Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama. Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je Njegova s onima koji Ga se boje. Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša.“                   

Praštanje kao način života

Praštanje uistinu može postati kršćanski način življenja ako, poput sv. Pavla, trajno budemo svjesni da ne živimo niti umiremo sebi nego Gospodinu Isusu Kristu koji je išao tako daleko da je iz ljubavi prema nama podnio muku i smrt na križu te uskrsnuo od mrtvih i pošao k Ocu pripraviti nam mjesto kako bi i mi bili tamo gdje je On. Krist je istinski Gospodin i gospodar svih – i živih i mrtvih. A mrtvi su zapravo mrtvi samo nama živima jer su otišli iz ovoga svijeta i mi ih ne možemo vidjeti niti susresti. Ali iz perspektive Neba, iz perspektive vječnosti, oni su itekako živi. Pomisao na one koji su prešli prag smrti, a nama su bili na osobit način dragi, trajan je poticaj da budemo uvijek spremni na praštanje te tako budemo uistinu slika Krista koji je i u času gorke muke na križu molio za one koji su Ga na križ podigli.        

Dva su puta: oprostiti ili ne oprostiti

U misnom odlomku iz Evanđelja po Mateju naveden je Petrov upit Isusu: koliko bi puta trebao oprostiti bratu svome? Petar nije samo pitao nego u svom pitanju i dao određenu vrstu prijedloga – do sedam puta, što pokazuje njegovo poznavanje starozavjetnog učenja kao i njegovu spremnost da bude još širi od onoga što Stari zavjet uči. Isusov odgovor je nedvosmislen i svim kršćanima vrlo dobro poznat – opraštati treba do sedamdeset puta sedam, odnosno uvijek. Međutim, to što je Isusov odgovor nama kršćanima poznat, ne znači samim tim i našu spremnost da ga uistinu i provodimo u svakodnevnom življenju. 

Kada nam naš bližnji nanese nepravdu, a nepravde upravo najčešće i nanose naši bližnji, odnosno oni s kojima živimo i koje susrećemo, trebamo biti svjesni da možemo izabrati samo između dva puta: oprostiti ili ne oprostiti. Kada čovjek putuje ka nekom cilju, odnosno prema nekom mjestu, uvijek nastoji izabrati bolji put. Uzalud nam se ljutiti što postoji raskrižje i što postoje dva puta te što moramo izabrati jedan od njih. Mudar čovjek razmisli, istraži i raspita se kod onih koji poznaju oba puta te izabere onaj koji je bolji, odnosno dobar put. Isus u prispodobi iznosi Božji put, a to je put praštanja. U biti, to je jedini put koji vodi do cilja – do kraljevstva nebeskoga, a drugi put je zapravo stranputica, odnosno put koji nas odvodi od tog cilja.

Opraštanje oslobađa

U slici gospodara koji svome sluzi oprašta neizmjerno veliki dug te ne želi baciti u tamnicu njega i njegove najbliže, pokazuje se veličina i neizmjernost Božjeg praštanja. U slici toga istoga sluge koji je nespreman oprostiti svome drugu manji dug i koji je spreman progoniti ga dok mu ne vrati dug do posljednjeg novčića, prikazan je svatko od nas kada nije spreman oprostiti svome bližnjemu. Bog nas poziva da izaberemo Njegov put – put praštanja zato što je to sigurno dobar put; zato što je to jedni put koji vodi k Ocu, koji vodi u vječni život. To je dobar put iz više razloga. Dobar je zato što opraštajući svome bližnjemu oslobađamo svoje srce od mržnje i od moguće osvete ili riječi i čina koje će nas samo dodatno opteretiti i povećati nemir u našoj duši. Opraštajući bližnjemu, oslobađamo svoje srce od zlih misli i iz njega izbacujemo potpuno nepotrebni teret. Oprostiti ne znači da nepravda nije nepravda niti se od nas očekuje da se pravimo ludi i mutavi pored zdravog razuma i očiju kao da ne vidimo da je riječ o nepravdi. Opraštanje ne isključuje zauzimanje za pravdu niti oslobađa od odgovornosti nositelje odgovornih službi kao ni onoga koji čini zlo. Opraštanje je dobro i nužno i zato što bližnjemu, kojemu opraštamo, dajemo novu priliku da nam čini dobro, a ne zlo. Upravo onako kako i nama Bog čini u svom neizmjernom milosrđu. Opraštanje je, također, dobro i nužno zato što, opraštajući, nalazimo mir svojoj duši, a to se mora odraziti na osobe s kojima živimo – na našu obitelj, na ljude s kojima zajedno radimo ili se družimo na bilo koji način. Naše oproštenje može donijeti i mir u duši našeg bližnjega kojem smo oprostili i mir onima oko njega.

Ipak, naše opraštanje je iznad svega i prije svega dobro i nužno zato što je to put Božji, put koji nas vodi k Bogu, koji nas vodi u vječni život. Opraštanjem zapravo pokazujemo da slušamo Božji poziv i slijedimo Božje zapovijedi i Kristov primjer te tako ugađamo Bogu i činimo najprije dobro sebi, pa potom onim najdražima oko sebe, a tek na kraju i onome koji nas je uvrijedio. Zanimljivo je da Petar govori o bratu koji se ogriješi o njega. Tako lako, tako brzo i tako često zaboravljamo da smo mi kršćani braća i sestre. Također zaboravljamo da su nam, zapravo, svi ljudi braća i sestre, jer nam je jedan nebeski Otac. Zato, kada drugome opraštam, zapravo opraštam svome bratu i svojoj sestri, onima koji sa mnom dijele istu ljudsku narav i koji su, kao i ja sam, stvoreni na Božju sliku i koji imaju isti cilj – kraljevstvo nebesko.

Praštajući čovjek je sličniji Bogu

Kamo vodi nepraštanje? Sve dok ne oprostim onome koji mi je učinio nepravdu nosim u svome srcu zlo koje mi je učinio, a na određeni način u srcu nosim i počinitelja zla. Umjesto da se oslobodim i zla, zatvaram ga u svome srce, a o počinitelju gradim sve lošiju predodžbu kako bih opravdao svoju nespremnost na praštanje. Put praštanja je put svetosti. Čovjek ostaje zadivljen načinom na koji su prvi kršćani podnosili mučeništvo, odnosno načinom na koji su se postavljali prema onim koji su ih mučili. Gotovo da nema ni primisli mržnje. Štoviše, nerijetko gledaju u njima one koji im daju mogućnost posvjedočiti svoju iznimnu ljubav prema Isusu Kristu. Upravo ti mučenici su naš uzor i naši zagovornici jer su zlo i počinitelje zla prometnuli u oružje svoje slave i to slave nebeske. Prošla su stoljeća, a njihova slava ne blijedi nego sjaji izvanrednim sjajem. Jasan pogled prema Kristu i prema nebeskoj slavi daje neizmjernu snagu i otvara čovjeka za praštanje koje tada postaje tako jednostavno.

Kristov poziv na praštanje u današnjem evanđelju poziv je svakom od nas da po praštanju nastojimo biti Bogu što sličniji te da i u trenucima nanošenja nepravde i zla ne izgubimo iz vida da je riječ o našem bratu ili sestri. Put praštanja, kako god izgledao težak, uvijek je lakši od stranputice nepraštanja, stranputice kojom pokazujemo neposlušnost prema Bogu; stranputice koja vodi u zatvorenost prema drugome i nanosi bol onima oko nas koji na istinski vole i žele nam dobro. A Bog nam iznad svih i prije svih želi dobro, želi da budemo s Njime i na Njegovu putu te da naše srce bude srce otvoreno i čisto od svake mržnje i osvete kako bi u njemu stanovao Gospodin. Amen.