(Iz 55,6-9; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a)

XXV. NEDJELJA KROZ GODINU

Nikad nije kasno


Nije lako razumjeti i dokučiti putove Gospodnje. Ne samo da nije lako, nego i nemoguće!

Foto: Miroslav Gracić

Foto: Miroslav Gracić

Piše: Ivica Mršo

Uvod u pokajnički čin

Bruno Ferrero u jednoj od svojih knjižica donosi i sljedeću priču:

„Reci mi koliko je teška snježna pahuljica?“, upita mali vrabac golubice.

„Manje od ništa“, odgovori golubica.

Mali vrabac tad ispriča golubici ovu priču.

„Odmarao sam se na borovoj grani kad je počeo padati snijeg. Nije bila oluja, ne. Snijeg je padao polako, kao u snu. Kako nisam imao drugog posla, počeo sam brojati pahuljice koje su padale na moju granu. Palo ih je 3 751 952.

Kad je sasvim polako i tiho sletjela 3 751 953. pahuljica – laganija od ništa kako si rekla – grana se odlomila...“

Nato mali vrabac odleti.

Golubica, simbol mira još od vremena starog pravednika Noe, zamisli se i reče: „Može biti da nedostaje još samo jedan čovjek, pa da cijelim svijetom zavlada mir.“

„Možda još samo Ti! Nikad nije kasno za obraćenje i vraćanje Bogu svome, nikad nije kasno poći u Njegov vinograd.“

U današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije, prorok poziva bezbožnika i zlikovca da se vrate na pravi put i ostave svoje zle putove i navike, i pri tome naglašava Gospodnje milosrđe i praštanje, ali i milosnost trenutka, milost vremena dok je to moguće.

„Tražite Gospodina dok se može naći…“

„Tražite dok je moguće, zovite dok je blizu“... drugim riječima prorok Izaija govori iskoristi svoju šansu dok možeš, možda će poslije biti kasno, tj. prekasno. Iskoristiti milosno vrijeme obraćenja, iskoristiti milosno vrijeme ovdje na zemlji da bi zadobio vječnost. Kako je samo vrijeme koje nam Bog daruje neprocjenjivo blago koje nekad olako rasipno uludo trošimo i rasipamo. O kad bismo znali mudro i razborito cijeniti svaki trenutak ovozemaljskog vremena i svog života. Ispravno vrjednovati vrijeme je odlika mudra i razborita čovjeka. Ovako neka priča govori o vrijednosti vremena:

Ako ne znaš vrijednost jedne godine, onda pitaj školarca i studenta što je to jedna godina

Ako ne znaš vrijednost jednog mjeseca, onda pitaj majku porodilju koja je rodila u osmom mjesecu trudnoće

Ako ne znaš vrijednost jednog tjedna, onda pitaj urednika novina koje izlaze svaki tjedan

Ako ne znaš vrijednost jednog dana, onda pitaj zaljubljene što znači čekati voljenu osobu jedan dan

Ako ne znaš vrijednost jednog sata, onda pitaj putnika koji je zakasnio jedan sat na polasku svoga puta

Ako ne znaš vrijednost jedne sekunde, onda pitaj vozača koji je u sekundi izbjegao udes

Ako ne znaš vrijednost dijela sekunde, onda pitaj vrhunskog sportaša na olimpijadi koji je izgubio medalju za stotinku

„Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu.“

Radnici u vinogradu

U današnjem evanđelju (Mt 20,1-16) koje nam donosi Isusovu divnu prispodobu o radnicima u vinogradu koji dolaze u različito vrijeme na posao u vinograd, a dobivaju istu nagradu za svoj rad, Isus nam govori o velikodušnosti Gospodara vinograda i o nerazumijevanju radnika.

Radnici iz vinograda ne razumiju zašto su svi dobili istu nagradu/plaću, i oni koji su cijeli dan radili u vinogradu i oni koji su radili svega nekoliko sati. Sve me ovo podsjeća na naše jalove pokušaje razumjeti zašto neki ljudi, na izgled, prolaze „lakše“ kroz život ili zašto netko ima „manji i lakši“ križ i križeve u životu. Zašto, na izgled, Bog nekima udijeli više darova i blagoslova, a nekima manje? Nažalost, na ovakva pitanja obično prilazimo i pokušavamo naći odgovor samo iz naše ljudske perspektive i ljudske ograničenosti, a zapravo odgovor na ovakva pitanja leži negdje drugdje.

Neka drevna istočnjačka priča govori o čovjeku koji pokušava pronaći izgubljeni ključ ispod ulične svjetiljke. Veli priča, njegov susjed mu se pridružio u potrazi za ključem, ali bijahu bez uspjeha. Pita ga susjed: „Sjećaš li se, možda, gdje si izgubio ključ?“ Čovjek mu odgovara: „Stotinjak metara odavde.“ Susjed zbunjen pa ga pita: „A  zašto onda tražimo ključ ovdje?“ A čovjek mu odgovara: „Zato što je ovdje bolje osvijetljeno!“ U današnjem prvom čitanju prorok Izaija nam govori sličnu stvar i „osvjetljava“: „Visoko je nebo iznad zemlje: tako su visoki puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli.“

Nije lako razumjeti putove Gospodnje! Gospodar vinograda iz današnje prispodobe dobro razumije ljudsku narav i način mišljenja kad kaže: „Prijatelju, ne činim ti krivo… nije li mi činiti slobodno sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“ Oni koji su podnosili žegu dana i radili cijeli dan bijahu zaslijepljeni zavišću jer su očekivali više, iako su dobili ono i onoliko koliko su se pogodili s Gospodarom. Zavist uvijek puca na druge, al' pogađa zavidnika. Zar nas Biblija ne poučava da, bez obzira na stvari kako nama izgledaju i kako nam se čine našim ljudskim očima, trebamo uvijek Bogu biti zahvalni? Pa kad nam se čini da su putovi drugih ljudi široki i bez trnja, da su životi drugih udobniji, lagodniji i bez križeva, uvijek Bogu dati hvalu i slavu.

Sjetimo se prispodobe o talentima (Mt 25,14-30), onom komu je dano i povjereno više, od njega će se i tražiti više! Također, možemo i drugačije gledati: Bog za svakog ima savršen i poseban plan. Ako ti se i čini da drugi imaju više u svakom pogledu od tebe, to ne znači da te Bog manje voli. U prispodobi, Gospodar vinograda koji nam predstavlja Boga kaže: „Prijatelju, ne činim ti krivo“ ili „Nisam nepravedan prema tebi“.

Za trenutak pokušajmo zamisliti odnos roditelja i djece. Zar roditelji nemaju sa svakim djetetom različit odnos i relacije, ali svejedno vole i ljube svako dijete. Bog sa svakim od nas postupa različito jer On najbolje zna što je i kako je za nas najbolje, „njegove misli nisu naše misli i njegovi putovi nisu naši putovi“.

Naše misli – Božje misli; naši putovi – Božji putovi

Mi: „To je ne moguće.“

Isus u Evanđelju po Luki 18,27 kaže: „Što je ljudima nemoguće, to je Bogu moguće.“

Mi: „Umoran sam.“

Isus u Evanđelju po Mateju 11,28: „Dođite svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“

Mi: „Nitko me ne voli.“

U Ivanovu Evanđelju 3,16 čitamo da je Bog tako ljubio svijet da je dao Sina svojega Jedinorođenca da nijedan ne propadne.

Mi: „Ne mogu dalje.“

Isus govori sv. Pavlu (2 Kor 12,9): „Dosta ti je moja milost jer se moja snaga očituje u slabosti.“

Mi: „Ne mogu, ne znam.“

Sveti Pavao u poslanici Filipljanima (4,13) piše: „Sve mogu u Onome koji me jača.“

Mi: „Nisam osposobljen, ne znam.“

Pavao Korinćanima (2Kor 9,8) piše: „A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati i viška za koje mu drago dobro djelo.“

Mi: „Ne mogu si oprostiti.“

Pavao piše Rimaljanim (Rim, 8,1): „Nema više nikakve osude onima koji su u Isusu Kristu.“

Mi: „Neću uspjeti.“

Pavao piše Filipljanima (4,19): „A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu.“

Mi: „Bojim se.“

U poslanici Timoteju (2 Tim 1,7) čitamo: „Bog nam nije dao duha bojažljivosti, već duha snage, ljubavi i trijeznosti.“

Mi: „Zabrinut sam i zdvojan.“

U Prvoj Petrovoj poslanici (1Pt 5,7) piše: „Svu svoju brigu bacite na njega jer se on brine za vas.“