(Mudr 6,12-16; 1 Sol 4,13-18; Mt 25,1-13)

XXXII. NEDJELJA KROZ GODINU

Vjera o vremenu kao Božjem daru


Za evanđelje imamo prispodobu o deset palestinskih djevica od kojih su pet mudre, a pet lude. Lude nisu na vrijeme pribavile količinu ulja potrebnu da im svjetiljke stalno gore u očekivanju mladenaca.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: dr. Mato Zovkić

Ovom zgodom iz svadbenih običaja u Galileji svoga vremena Isus nas zove na stalnu budnost u iščekivanju eshatonskog susreta s Bogom, kad god on odluči staviti točku na naš zemaljski život. Potiče nas da konstruktivno koristimo vrijeme koje nam Bog daje paleći svoju životnu svjetiljku uljem milosrđa, pravde i opraštanja dok očekujemo Gospodinov povratak.

Prvo čitanje (Mudr 6,12-16)

Uzeto je iz Knjige mudrosti koju je nadahnuti pisac napisao na grčkom Židovima dijaspore želeći im pomoći čuvati svoj vjerski identitet dok žive među sugrađanima poganske vjere i kane stalno ostati u takvoj sredini. U današnjem odlomku imamo pjesničko viđenje prave mudrosti: vjernik postaje i ostaje mudar slušajući riječ Božji i držeći je. Na liturgiji, gdje se naviješta riječ Božja, susrećemo božansku mudrost. Ova starozavjetna pouka o mudrosti podloga je paraboli o pet mudrih i pet ludih djevica.

Drugo čitanje (1 Sol 4,13-18)

Nastavljamo s čitanjem Prve Solunjanima u kojoj Pavao nježno postupa sa svojim krštenicima što žive među poganima grčke kulture. U ovom odlomku rješava njihov problem u vezi s rođacima koji su umrli prije Kristova drugog dolaska. Pitali su se imaju li ti pokojnici šansu za sudjelovanje u Kristovoj slavi prilikom njegova drugog dolaska. Pavao odgovara da će Bog pokojnike koji su otišli s vjerom da je Krist umro i uskrsnuo oživjeti i pridružiti Kristovoj slavi. Oni koji se tada zateknu još živi na zemlji također će biti pridruženi proslavljenom Kristu. Ta vjera ispunja kršćane nadom pred nezaobilaznom činjenicom tjelesne smrti.

Mudre zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja (Mt 25,1-13)

Potrebu stalne duhovne budnosti radi susreta s Bogom nakon završetka zemaljskog života Isus osvjetljava parabolom uzetom iz društvenog života u Galileji. U ono doba zaručnik je svečano odlazio u kuću zaručnice radi sklapanja ženidbenog ugovora s njezinim ocem i dovođenja zaručnice. Svatovska gozba i zabava počinjala je kad su mladenci stigli u zaručnikovu kuću. Sklapanje braka bila je velika zgoda ne samo za dvoje mladih i njihove dvije obitelji, nego za sve stanovnike mjesta gdje su živjeli. U Isusovo vrijeme nije se moglo ni sanjati da bi mladenci svoju radost mogli slaviti negdje daleko od sela i rodbine, na kakvom bračnom putovanju. Kuća radosti bila je redovito otvorena tjedan dana. Mladenci su bili promatrani i tretirani kao princ i princeza, i to je bio najradosniji tjedan u njihovu životu. Lude djevice prokockale su ne samo svadbenu radost prve večeri, nego i cijeli svadbeni tjedan. Ova parabola odražava kako je Isus cijenio radosno sklapanje braka te se radovao zajedno s mladencima i njihovim obiteljima.

To je jedan od načina kako je Isus iskazivao ljubav prema konkretnim bližnjim. Kao Židov iz Galileje morao je sudjelovati u svatovskom slavlju ne samo u Kani, kako čitamo u Iv 2,1-12, nego i više puta.

Za naš današnji način razmišljanja, kazna nepromišljenim djevojkama bila je prestroga. Nama se čini da su u vrh glave zaslužile ukor što su nabavljanje dostatne količine ulja odgađale do posljednjeg časa. Ali je naglasak zgode ne na zaboravu ulja, nego na pozivu. Velika je čast bila poziv na sudjelovanje u svadbenoj svečanosti. Isus nas ovom parabolom podsjeća da smo pozvani u kraljevstvo Božje te da na taj uzvišeni poziv trebamo stalno misliti. Bitno je stalno biti spreman jer se ne preporučuje užurbano spremanje u posljednji trenutak. Želimo li radosnu vječnost, za nju se trebamo spremati stalno i temeljito. Dioništvo na gozbi života vječnoga nije automatski zajamčeno.

Vjera da predstoji pojedinačni ili zajednički svršetak ne smije nas odvraćati od naših zemaljskih obveza i dužnosti. Ali nas treba podsjećati da mudro i razborito mislimo na svoj odlazak s ovoga svijeta. U svijetu punom nesigurnosti, činjenica osobne smrti posve je sigurna. Istina, ne znamo dana ni časa, ali to je susret koji ne možemo unaprijed otkazati. Ludo bi bilo potiskivati misao na osobnu smrt za neko drugo, prikladnije vrijeme u našem životu. Suvremena civilizacija izbjegava govor o smrti kao nešto nepristojno pa imamo problem znati kada nam ljudi lažu da je s nama sve u redu, a kada smo ozbiljno na pragu smrti. Ako živimo bez dubljeg razmišljanja o smislu svoga života, ili odgađamo pomisao na smrt, zanemarujemo potpuno se otvoriti za Božje kraljevstvo koje počinje na zemlji, ali ima i prekogrobnu fazu. Bog je ušao u naš život kad je u svojoj providnosti učinio da se rodimo, a još će više ući kad se pri završetku zemaljskog proputovanja susretnemo s njime. Ne budemo li spremni za taj susret, naći ćemo se bez ulja u našoj duhovnoj svjetiljci, doći ćemo prazna srca i duha pred Boga.

Kad razmišljamo o svršetku svijeta i osobnoj smrti, možda se grozničavo vraćamo planovima koje još nismo ostvarili. Sigurnost Kristova ponovnog dolaska ili naše osobne smrti ne bi nas smjela tjerati u očaj ili sputavati u plodnom obavljanju zemaljskih dužnosti. Upravo zato što nam je vrijeme života odmjereno i što ne znamo kada ćemo umrijeti, trebamo živjeti vjernički sadržajno, a vrijeme promatrati kao dragocjeni Božji dar. Vrijeme našega života je dano nama osobno i zato je jedinstveno, ali i neponovljivo. Trebamo dosljedno živjeti puneći naše životne svjetiljke uljem milosrđa, pravde i opraštanja dok očekujemo Kristov ponovni dolazak ili osobnu smrt. Krist zaručnik Crkve i uskrsnuli Gospodin trebao bi biti stožer oko kojega se okreće naš život. Lude djevice iz ove parabole lakomisleno su očekivale da im njihove kolegice pozajme od svoga ulja, ali su to na koncu morale same obaviti. Ova parabola govori da se neke životne vrijednosti ne mogu pozajmiti. Odnos s Bogom kao vrhunskim gospodarom, ali i dobrim Ocem, ne može se pozajmiti. Bitna dužnost kršćanskog života je njegovati osobni odnos s Bogom. Svaki ga treba uspostaviti, produbljivati i živjeti osobno, jer se ne može pozajmiti niti sigurno uspostaviti u posljednji trenutak. Takav odnos njegujemo kada svoje redovite poslove prožimamo osobnom vjerom u Boga.

Krist je uvijek spreman za posljednji i odlučni susret s nama. On ne najavljuje sastanak unaprijed, nego dolazi kad on hoće. Spremamo se za taj susret živeći radosno i dostojanstveno te obavljajući svoje dužnosti u ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Biti budan i spreman - to treba biti stožer oko kojega se okreće naš život.

Pitanja za tiho razmišljanje:

1. Što sam naučio susrevši se sa smrću osoba koje su imale bitnu ulogu mome životu?

2. Podliježem li današnjem mentalitetu koji zapostavlja zbiljnost osobne smrti?