Piše: Anto Orlovac

Slično i njihovi učitelji ocjenjuju za što su posebno nadareni, čemu su skloni, što bi mogli postati u svom životu. Netko je sklon umjetnosti, glazbi, književnosti, netko praktičnim predmetima, različitim obrtima. A da se nadarenost razvije i ostvari, traži se dug i ustrajan rad, napor i nastojanje. Danas bi mnogi najviše voljeli kad bi bili talentirani da postanu veliki nogometaši ili pjevači, jer bi tako najbrže i najlakše došli do velikog novca. Međutim, rijetkima se to posreći. Većinu očekuje naporniji i duži, ali i sigurniji put.

A što je to uopće talent? Talent (talanton) je kod starih Grka bila najveća novčana jedinica. Jedan talent bio je vrijedan otprilike između 26 i 34, pa čak i više, kilograma srebra. Samo kao ilustracija: godišnji porez koji su rimskom caru plaćale pokrajine Galileja i istočna Prekojordanija iznosio je ukupno 200 talenata.

Isus danas govori o talentima. Bogati gospodar, prije nego će otići na put, povjerava svoje veliko bogatstvo svojim slugama da s njime rade i nešto zarade. Daje im različito, kako je već procijenio da će biti korisno: sposobnijemu više, manje sposobnomu manje. Ali svima daje onoliko koliko oni nikada ne bi mogli zaraditi. Riječ je o ogromnom bogatstvu, ogromnoj vrijednosti. Nije novac dao u banku niti uložio u vrijednosne papire; njegovi sluge bili su njegova banka i njegove investicije. Gospodar otputova, a oni ostadoše s povjerenim blagom. Stadoše razmišljati što s njime učiniti, u što ga uložiti, u što investirati, kako bi što više privrijedili i zaradili. Imali su vremena na raspolaganju, ali nisu mogli znati koliko.

Prođe „dugo vremena“ (Mt 25,19). Gospodar se vraća i traži račun od svojih slugu. Prva dvojica su praktični ljudi. Znali su da nisu zaludu dobili toliko bogatstvo, da je gospodar u njih imao veliko povjerenje. Nisu ga htjeli ni smjeli razočarati. Ulagali su, radili, stjecali. Onaj koji je primio pet talenata, stekao je radeći još pet. Onaj s dva stekao je još dva. Obojica su čuli pohvalu svoga gospodara. Za nagradu dobit će visoka mjesta u radosti svoga gospodara (usp. rr.20-23).

Pristupa treći i iznosi cijelu teoriju o svome gospodaru. Umjesto da je radio, on je mudrovao, on je njega „studirao“, i zaključio: „Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se toga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!“ (r.24-25). Mislio je kako je gospodara nadmudrio. Ali, gospodar je to mogao učiniti i bez njega: zakopati svoje blago u zemlju, pa neka ga čeka dok se ne vrati. Nije ga za to morao povjeravati njemu. Tom isprikom je taj sluga samo pokušao pokriti svoju lijenost. Nije mu se dalo raditi; volio je radije sjediti i čuvati što već ima. Ali tako se ništa ne stječe. Gospodar mu je očitao bukvicu, oduzeo mu povjereni talent i dao onome tko će s njime htjeti i znati raditi, i izbacio ga „van u tamu“, gdje će biti „plač i škrgut zubi“ (r.30). Izbačen iz zajedništva, sam, u tami, beskoristan – promašena egzistencija! Što mu drugo preostaje nego da se kaje i žali? Šansa je proigrana, zauvijek! Popravka više nema. Nije kod njega problem u tome što je dobio samo jedan talent (što također nije malo!), nego što ništa s njime nije uradio. I postade taj lijeni sluga slika mnogih ljude koji su, iako posebno daroviti, od tih svojih sposobnosti nisu ništa učinili. Zovemo ih „zakopanim talentima“.

I sa životom treba znati

Nije ovu priču Isus iznio da bi nam dao tečaj o bankarstvu, o najboljim investicijama, o „stranim ulaganjima“, o privatizaciji i drugim suvremenim bankarskim i gospodarskim pojmovima; On je priča zbog pouke onima koji su ga slušali. Nije riječ o novcu nego o nečemu puno vrjednijem: o čovjeku, o njegovu životu, o smislu njegova života. Time im je rekao koliko su vrijedno blago od Boga primili i da s njime treba raditi. Rekao njima onda i nama danas.

Najveći talent koji nikada i nikako ne bismo mogli zavrijediti niti zaraditi jest sam život. Bog nam ga daje besplatno, povjerava, nezasluženo. Ali to je talent s kojim valja surađivati, oplemeniti ga, postići nešto, ostvariti. A to iziskuje i napor i spretnost i prije svega volju da se nešto učini. Ne mogu svi biti veliki umjetnici, glazbenici, pjevači, književnici, itd., ali svi moraju biti ljudi.

Ova priča mogla bi suvremenog čovjeka i zastrašiti. Od nas svi traže uspjeh, i to po svaku cijenu. A uspjeh se mjeri novcem, bogatstvom, mjestom koje zauzimamo u društvu. Pa zar i Bog to isto traži? A što je s onim koji nema sreće, kojemu ne ide sve za rukom, koji ima neki nedostatak koji ga ometa u životu? Zar će i zbog toga još biti kažnjen? Zar ne uspjeti ni ovdje na zemlji, ni tamo kod Boga? Nije riječ o tome. Nije riječ o uspjehu, koji nekada ne postignemo ni kad sve uložimo, jer ne ovisi sve o nama. Nisu jednaka mjerila za „olimpijce“ i „paraolimpijce“. Ne može se jednako mjeriti atletski hitac nekoga tko je zdrav, stalno trenira i nekoga tko je u invalidskim kolicima. Svatko od njih ima svoje posebne medalje. I Isus reče da će se više tražiti od onoga kome je više dano.

Presudno je s talentom raditi. Nikome nije određeno koliko mora ostvariti i zaraditi. Jedino što gospodar ne trpi jest lijenost, neaktivnost, nesuradnja. Toliko puta Evanđelje naglašava baš to: „činiti“, „vršiti“. Isus završava svoju priču o milosrdnom Samarijancu riječima: „Idi pa i ti čini tako!“. Na drugom mjestu: „Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!“ I sam Isus je „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). Svatko ima svoj talente i ima s njima raditi. Koliko je zakopanih talenata, jer se s njima nije radilo!

Zato, brate svećeniče, imaš li talent, Božji dar svećeništva, „čini“ ga: propovijedaj, poučavaj, dijeli svete sakramente, hrani Božji narod Božjim kruhom i Božjom riječju, a ne gledaj kako ćeš lakše i bezbolnije proći! Budeš li samo gledao kako ćeš u životu što jeftinije proći, onda ćeš svoj talent zakopati. Talenti nisu krumpiri; oni ne rastu u zemlji, nego na zemlji!

Imaš li sestro talent služenja u redovničkom pozivu, čini to oduševljeno i radosno, svim srcem! Nije važno jesi li orguljašica, katehistica, kuharica, bolničarka, nastavnica ili samostanska vratarica; bitno je samo kako se neki posao čini, a ne koji se radi. Ne zakopavaj svoga talenta čekajući nešto veće, bolje, uglednije!

Imaš li ti, brate i sestro, talent, dar obiteljskog života, očinstva ili majčinstva: nemoj to smatrati samo teškim teretom i obvezom; to je ogromno povjerenje koje ti Bog daje. Moći prenositi život i odgojiti čestita čovjeka, zar može biti nešto veće? Zar nije divan talent čestita, radina i marljiva žena i supruga, kako je lijepo ocrtava prvo današnje čitanje iz knjige Mudrih izreka? Zar nije isto takav talent brižan suprug i otac, vjeran svojoj bračnoj družici i svojoj obitelji?

I ti, mladiću i djevojko, i ti dijete, imaš svoje talente: prepoznaj ih, razvijaj, oplemenjuj, kako bi sutra mogli dati svoj doprinos da ovaj svijet budete barem nešto malo bolji. Budeš li za sebe tražio samo prava, a roditeljima i drugima prepuštao sve dužnosti, ti su svoj talent unaprijed zakopao. A od lijenčina ni obitelj ni društvo nema ništa, a kako bi to onda moglo Bogu valjati?

Jednako je i s talentom radnika, umjetnika, političara, sportaša…: u svakom se pozivu i zanimanju može i mora „činiti“, ostvarivati, čestito svoje dužnosti vršiti. Tek tako jedan talent donosi drugi, tek onda smo dobri i vjerni sluge i smijemo se nadati da ćemo ući u radost Gospodara svoga. Amen.