27. travnja

Bl. Ozana Kotorska


Papa Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući „na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom“.

Ova je blaženica rođena 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić. Jedan životopisac, dominikanac o. Serafin Razzi, piše ovako: „Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stavovima ne slažu s rimskom Crkvom.“ Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bilo sva imovina. Njezini suvremenici pišu da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, ali u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina.

Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživjela ljepotu stvorenja. Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi i povuče je za sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa, najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala.

Roditelji su se tome usprotivili, jer su se bojali da bi im kćerka ondje i ostala. No one nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupijski grad neka nepoznata sila. Kada joj je otac umro, majka je popustila pa tako 1507. Katarina u četrnaestoj godini zauvijek ostavlja roditeljsku kuću te seli u Kotor.

Jedan Ozanin, kako će se kasnije nazvati – životopisac, lijepo kaže da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u Kotoru i tako postati njegova najodličnija građanka i njegov ponos.

Jednoga petak Katarina je slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhitili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu te odlučuje da se za ljubav Kristu provoditi život takozvanih „zazidanih djevica“, kakvih je u Kotoru u ono vrijeme već bilo. One su živjele u prizemnim isposnicama dva metra visokim, tri metra širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve.

Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao „zazidana djevica“. U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Ozana, koje je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti. Ozana je provela sedam godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla.

Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Ozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General Dominikanaca Francessco Romeo dopustio im je 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugog dominikanskog reda. To je znak da je glas o njihovu kreposnom životu stigao čak do Rima.

U svom dragovoljno zatvoru Ozana je provela više od 50 godina: moleći, radeći tučni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitvama preporučivali. Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565., u 72. godini. Veličantsveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci.

Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Papa Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući „na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom“.

Ime Ozana hebrejskog je podrijetla, a znači slava ili aklamacija u znak pozdrava.

J.Vr.,KT