Rođen je kao Ivan Montini 1897. (Giovanni Battista Montini) u sjevernoj Italiji, pored grada Brescije. Zaređen je za svećenika 1920. i nastavio studij u Rimu obavljajući diplomatske poslove Svete Stolice. Imenovan je zamjenikom državnog tajnika 1937.

Tijekom Drugog svjetskog rata posvetio se traženju nestalih i pružanju pomoći progonjenima. Godine 1952. imenovan je zamjenikom državnog tajnika, a 1955. milanskim nadbiskupom, u kojoj se posvetio posebice onima koji su se udaljili od Crkve i marginaliziranima. Godine 1958. papa Ivan XXIII. uvrstio ga je u Kardinalski zbor.

Izabran je za papu 21. lipnja 1963. uzevši ime Pavao VI. Vodio je Crkvu prema dijalogu sa suvremenim svijetom i očuvao njezino jedinstvom tijekom pokoncilske krize. Objavio je sedam enciklika i nekoliko apostolskih pobudnica. Sav je svoj životu utrošio u naviještanju evanđelja, snažno svjedočeći ljubav prema Gospodinu i Crkvi.

Ipak, njegov najveći doprinos zasigurno je uspješno dovršenje Drugog vatikanskog koncila te njegova primjena. Nemoguće je navesti sve koncilske konstitucije, dekrete i deklaracije, na kojima se temelji današnja katolička teologija i čije se nastajanje i izglasavanje dogodilo pod njegovim vodstvom Crkve.

Također, za njegova pontifikata odvile su se brojne promjene u svijetu, a u tom kontekstu ima veliko značenje njegova enciklika Populorum progressio (1967.). Posjetio je više zemalja u Africi i Aziji. Govor pred skupštinom Ujedinjenih naroda u New Yorku ostao je zapamćen po njegovu definiranju Crkve kao „stručnjaka u humanosti“. Značajni su njegovi iskoraci na polju ekumenizma, među kojima prednjači put u Jeruzalem i susret s patrijarhom Atenagorom. Enciklika Humanae vitae (1968.) o planiranju obitelji, u kojoj se, među ostalim, odbacuje kontracepcija, izazvala je velike rasprave koje traju do danas. Preuredio je strukturu i funkcioniranje Rimske kurije ukinuvši neke zastarjele strukture i uspostavivši tajništvo za jedinstvo kršćana, za nekršćane i nevjernike, za laike te komisiju Iustitia et Pax.

U novije vrijeme obznanjeno je kako je papa Montini u dva navrata razmišljao o ostavci. Na kraju Drugog vatikanskog koncila 1965. smatrao je kako je njegovo poslanje time okončano, s obzirom na to da su ga kardinali u konklavama izabrali s nakanom da Koncil, otvoren 1962., dovede do kraja. Drugi put to je bilo u trenutku kada je navršio 75. godinu života, prag koji je sam odredio za stupanje u mirovinu biskupima Katoličke Crkve i kojoj se sam htio podvrći.

On je inaugurirao papinska putovanja avionom, bez čega nam je danas nemoguće zamisliti vršenje službe Petrova namjesnika.

Pavao VI. je nastavio politiku pružanja ruke komunističkim režimima što je, među ostalim rezultiralo normalizacijom odnosa s Jugoslavijom 1966. Osim toga 1970. kanonizirao je prvog hrvatskog svetca Nikolu Tavelića. Također, izvršio je velike promjene u biskupijskom ustrojstvu Crkve u Hrvatskoj uspostavom 1969. Riječko-senjske i Splitsko-makarske metropolije, a 1977. riješio je i pitanje Crkve u Istri.

Iskazao je svoju sklonost i ljubav prema Hrvatima. Osim što je kanonizirao Sv. Nikolu Tavelića, beatificirao je Leopolda Mandića, imenovao zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera kardinalom i pročelnikom Kongregacije za nauk vjere te je konačno ujedinio sve hrvatske krajeve s Crkvom u Hrvatskoj.

Umro je u papinskoj rezidenciji u Castelgandolfu 6. kolovoza 1978.

Nebeski je zaštitnik Milanske nadbiskupije, Biskupije Brescia te nekoliko gradova u Italiji.

Ž.I., KT