14. srpnja

Sv. Kamilo de Lellis


Kamilo de Lellis, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzima u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj.

Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom jer mu je otac radio časničke službe i često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek 12 godina – u razdoblju kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji. Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao volju. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac ga je stoga poslao u vojsku, tada to je to bila plemićka vojska.

 Kad se spremala glasovita lepantska bitka, tome su se vojnome pohodu htjeli pridružiti i otac i sin de Lellis. Na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik de Lellis naglo je obolio i umro, a bolest je zahvatila i sina Kamila. Njega je uhvatila groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, ali što se kasnije pretvorilo u trajnu neiscjeljivu ranu na desnoj nozi. U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje nešto poboljšalo i on je brzo zaboravio na svoj zavjet. Umjesto u samostan htio se pridružiti vojsci što je kod Lepanta izvojevala veliku pobjedu nad Turcima. No rana na nozi bila je zapreka da se to ostvari. Kamilo se tada uputi u Rim u bolnicu Sv. Jakova na liječenje, no zbog nediscipliniranosti, svadljivosti, strastvenog kartanja morali su ga brzo otpustiti.

Kod posjeta jednom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. On ga pak zbog zloćudne rane na nozi proglasiše ipak neprikladnim za svoj Red i otpustiše.

Ponovo se vratio u bolnicu Sv. Jakova gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo prvi put došao. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti.

Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. Ti su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti istom i uzvišenom kršćanskom idealu. Taj tako plemeniti i idealni plan u bolnici, na žalost, nije naišao na dobar odjek pa je stvorio pravi razdor. Kamilo se međutim nije dao ničim smesti. U dobi od 32 godine još jednom je sjeo u školske klupe i počeo marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom Sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme moralno dozrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, a i nešto teologije, bio je 1584. zaređen za svećenika.

Bolnica Sv. Jakova u Rimu nije shvaćala Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti je. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao pa je 1591. papa Grgur XIV. odobrio i kanonski podigao novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.

Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati što pješke što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi pa bolest želuca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred kraj života doživio je neugodnost i od neke subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. Dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.

Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi Sv. Magdalene. Papa Leon XIII. proglasio je Sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih. Kako prenosi laudato.hr, ovaj svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivao je pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela.

KT