9. listopada

Sveti Abraham i Sara


Prvotno ime Sv. Abrahama Starog zavjeta bilo je Abram, što u pučkoj etimologiji znači „moj je otac uzvišen“, a kasnije on dobiva ime Abraham, što bi značilo „otac mnoštva (naroda)“. Njegova prva žena bila je Saraja, kasnije prozvana Sara. Etimološki to znači kneginja, pramajka kraljeva.

Prema drevnom shvaćanju, ime ne samo da označuje neko biće, već i određuje njegovu narav. Stoga promjena imena znači i promjenu sudbine.

Abrahamov otac bio je Terah, a potjecao je iz Ura. Braća su mu bili Nahor i Haran. Terah je sa svojom obitelji iselio iz Ura i zaustavio se u Haranu (grad). To je prvo seljenje prema Obećanoj zemlji. Drugo je poduzeo Abraham sa svojom ženom Sarom, nećakom Lotom i skupinom ljudi. Oni kreću iz Harana prema Kanaanu, a postaje su im: Šekem, Betel, pustinja Negev, zbog gladi Egipat, ponovno Negev, Betel i, po Božjem nalogu Hebron.

Abraham prima Božja obećanja koja se svode na: brojno potomstvo, zemlju i mesijansko obećanje. Abraham umire sa 175 godina i biva pokopan u istoj grobnici kao i žena mu Sara.

Poznat po Savezu koji je sklopio s Bogom. To opisuje Knjiga Postanka. Abrahamova prva žena bila je Saraja, kasnije prozvana Sara. Etimološki to znači kneginja, pramajka kraljeva.

Izak je sin obećanja, sin kojeg su Abraham i Sara dobili kao ispunjenje Božjeg obećanja potomstva, iako su oboje bili u poodmakloj dobi.

Začetnik kršćanske pisane misli Sv. Pavao najtočnije, i to dvaput, upozorava na praoca Abrahama kao vjernika i uzor vjere: Rim 4,3 i Gal 3,6. Doista, krenemo li listati Sveto pismo, kod Abrahama ćemo prvi put naići na tu ključnu biblijsku riječ „pouzdati se“, „imati povjerenja“, „vjerovati“. Hebrejski je to korijen od kojega je izveden i općepoznati usklik „Amen!“. Utješno je primijetiti da se s Abrahamom to zbiva nakon susreta sa svećenikom (Post 14) i nakon što je zapravo uputio svoje prve riječi Bogu – koje su ušle u Sveto pismo – svoju prvu molitvu (15,2). Tako nas upućuje na to da je vjernik s Bogom „na Ti“.

Pamtimo kako Bog upućuje svoj poziv Abrahamu, praocu naše vjere.

Natprosječno poznat biblijski izvještaj u Knjizi Postanka još jednom nas veseli jer je daleko prodorniji i jači nego maštanja i priče koje nisu dio Božje objave. Abraham je veoma istaknut – kad mu Bog progovara, to je prvo Božje obraćanje nakon saveza s pravednikom Noom u Post 9. Od Abrahama se traži izlazak iz domovine. Vjera znači osobni odnos prema Bogu.

Pomišljamo li i maštamo od naravi kako bismo negdje drugdje i s drugačijim okolnostima bili bolji vjernici, izvještaj o Abrahamu donosi nam utjehu i otrježnjenje. Nasuprot paušalnom očekivanju da nepregledno dug, beskrajan put treba proći, Abraham, gle, u istom biblijskom retku u kojem je pošao, već i na cilj stiže.

Abraham će iz Božjih usta biti proglašen prorokom – prije svih ostalih u biblijskom kanonu – s prvom zadaćom da bude molitelj – zagovornik (Post 20,7) kao što se već pokazao u čuvenu molitvenom „pogađanju“ i pregovaranju nad sudbinom Sodome i Gomore (Post 18, 23-33), u kojem Bogu nedvojbeno priznaje sveopću vlast suca nad svom zemljom (18,25). Bitne će ipak stvari još Abraham morati naučiti u poznatoj kušnji sa sinom Izakom (Post 22), pri kojoj Bog nijednom u svojemu nalogu ne spominje „nož“ ni „zaklati“.

Žrtvovati i Bogu posvetiti ne znači uništiti, prekinuti i pogaziti ljudski život. To će poslije Samuelova majka Ana izvrsno svojim postupkom korigirati i razjasniti.

Josip Antolović, DI/ KT