27. veljače

Sveti Gabriel od Žalosne Gospe


Ono što je u njemu bilo doista iznimno jest nutarnji rad, sav predan postizanju svetosti, u znaku tople pobožnosti Gospi Žalosnoj. „Moj su raj“, napisao je „žalosti moje ljubljene Majke“.

Tko zna kakve bismo sve zanimljive stvari mogli doznati o Francescu Possentiju, čije je redovničko ime bilo Gabriel od Žalosne Gospe, da njegov ispovjednik nije, na njegovu vlastitu zamolbu, uništio dnevnik u koji je bilježio svoja stanja duše; etape hitroga i ustrajnoga puta, koji ga je odveo do samih vrhunaca kršćanske savršenosti.

Ono što o njemu znamo iz drugih izvora dovoljno je kako bismo ostali zadivljeni njegovom svetošću, osobito pri pomisli kako ju je postigao u vrlo kratkom vremenu, svega nešto malo više od 20 godina.

Gabriel se rosio u Asizu u vrlo imućnoj obitelji Possenti, predstavnicima pontifikalne uprave, koja je u ono vrijeme upravljala ovim umbrijskim gradom. Na krštenju je dobio ime Franjo, u spomen na svetog zaštitnika grada Asiza. Baš poput Svetog Franje, i ovaj je mladi pripadnik obitelji Posseti, obdaren živom inteligencijom, volio buran život i lijepo odjeću, a možda tek nešto manje vesele zabave, no samo zato što ga zdravlje nije baš najbolje služilo. Upravo ga je njegovo narušeno zdravlje, zajedno sa smrću majke i sestre, navelo donijeti nadasve važnu odluku: prigrliti redovnički život u Redu pasionista, koji je utemeljio Sveti Pavao od Križa.

Franjo je imao 18 godina kada je, savladavši protivljenje obitelji, ušao u samostan. Prije toga je u Spoletu, gdje se u međuvremenu obitelj bila preselila, pohađao prvo kršćansku osnovnu školu, a potom isusovačku gimnaziju. Novicijat je proveo u mjestu Morrovalle te je 21. rujna 1856. Odjenuo habit pasionista. Bio je toliko pobožan Gospi Žalosnoj te je, položivši redovničke zavjete, promijenio ime u Gabriel od Žalosne Gospe.

Za prepričati ostatak njegova kratkoga života nije potrebno puno vremena: Bio je sav obilježen normalnim ritmom nekoga tko teži redovničkom i svećeničkom životu. Studirao je filozofiju na fakultetu svoje Družbe u Pievetorini sve do 1859., a potom teologiju u mjestu Isola del Gran Sasso, gdje je i preminuo 27. veljače 1862.

Njegov je život prema vani, dakle, bio posve normalan: uzoran, vjeran pravilima, ali ništa više od toga. Ono što je u njemu bilo doista iznimno jest nutarnji rad, sav predan postizanju svetosti, u znaku tople pobožnosti Gospi Žalosnoj. „Moj su raj“, napisao je „žalosti moje ljubljene Majke“.

Žalosti su to što ih je Gospa u životu pretrpjela i prihvatila kako bi uzela dioništvo u otkupiteljskom dijelu svoga Sina, a što ih svakog dana nezahvalnost i izopačenost tolikih umnažaju, jer slijede lažne bogove te odbacuju Boga i Crkvu.

Njegovo je dioništvo u Gospinoj žalosti bilo stvarno, konkretno te je pogodilo i samo njegovo tijelo, koje nije dugo izdržalo. Sa svega 24 godine, uoči svećeničkoga ređenja, Gabriel je umro prikazujući svoj život za obraćenje kršćana, koji su žrtve neljubavi i ravnodušja. Bilo je to 27. veljače 1862.

Svetim je službeno proglašen 1920., dok ga je Pio XI., sedam godina kasnije, proglasio zaštitnikom Katoličke akcije i postavio za uzor budućim mladim svećenicima.

Ime Gabriel hebrejskog je podrijetla i znači Božji čovjek, ili Bog je bio jak.

J.Vr.,KT