15. svibnja

Sveti Izidor Madridski


Isidor Labrador, kako ga nazivaju Španjolci, zaštitnik je njihova glavnoga grada Madrida, u kojem se rodio negdje oko 1080., od skromnih i jednostavnih roditelja, koji su ga dobro odgojili u pravom kršćanskom duhu.

Proživljavajući kod kuće veliko siromaštvo, veoma mlad radio je kao nadničar po tuđim poljima. No, prije nego što bi pošao na polje, svako je jutro pobožno pribivao sv. misi i toplo se preporučivao Isusu i Mariji.

Brzo je ostao bez oca i majke, pa je pošao raditi kao najamni radnik ratar kod nekog bogatog posjednika, koji se zvao Vera. Taj je svoga najamnika zbog njegove vjernosti i radinosti veoma zavolio. To se nije svidjelo drugim slugama koji su ga zbog zavisti počeli kod gospodara optuživati da dosta ne radi, jer se previše posvećuje vježbama pobožnosti. Plemenitost svoga značaja Izidor je najbolje pokazao što je tim zavidnicima od srca praštao.

Kad su Almoravidi osvojili Madrid, koji je tada bio više selo nego grad, Izidor je s tolikima drugima morao pobjeći, pa se sklonio u Torrelagunu. Tu je upoznao vrijednu djevojku imenom Marija, u nju se zaljubio i oženio je. Ona je bila vrijedna žena svoga svetog muža, s kojim se natjecala u svakoj kreposti. Taj se brak od samoga početka odlikovao velikom skrbi oko najsiromašnijih, s kojima su dijelili ono malo sto su imali. Nitko od Izidora i Marije nije odlazio praznih ruku. Kako nisu imali svoga posjeda, Izidor je opet otišao raditi kao najamnik kod nekog posjednika, koji prema njemu nije bio onako milostiva srca kao prijašnji gospodar, već ga je sumnjičio i vjerovao podvalama zavidnih radnika. Svetac je to sve strpljivo, upravo svetački podnosio, a milostivi je Gospodin njegov rad obilno blagoslivljao.

Kad su se prilike poboljšale, Izidor se vratio u svoj dragi Madrid. Ondje se zaposlio kod Ivana de Vargasa. Brzo je stekao njegovo potpuno povjerenje, pa je bio postavljen nadstojnikom nad svom njegovom zemljom. No, ljudska zloba ni taj put nije mirovala. Zavidnici su ga pred gospodarom optuživali da za vrijeme posla moli umjesto da radi. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti je li to baš tako, pa je jednog dana potajno pošao na njivu kamo je Izidor bio otišao na posao.

Bog je sada htio proslaviti svoga vjernoga slugu. On se molio, a anđeli su bili za plugom i orali. Gospodar je sve to na svoje oči vidio i njegovo poštovanje prema Izidoru još je više poraslo. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari.

Sveti Izidor postao je uzorom molitve, teškoga rada, a tome je pridodao i veliku ljubav i samilost prema siromasima. Umro je na glasu svetosti oko 1130. Najprije je bio pokopan na mjesnome groblju Sv. Andrije, a 1170. preneseni su njegovi zemni ostaci u crkvu istoga sveca, u kojoj je bio i kršten.

Svetim ga je 12. ožujka 1622. proglasio papa Grgur XV. Zemni mu se ostaci čuvaju u madridskoj katedrali. Papa Inocent XII. proglasio je 1697. blaženom njegovu suprugu Mariju Toribiu.

Na čast oltara uzdignut je u društvu četvorice „velikana“: Filipom Nerijem, Terezijom Avilskom, Ignacijem Loyolskim i Franjom Ksaverskim

Kako piše Bitno.net, budući da je Sv. Izidor zaštitnik polja, zaziva ga se gotovo u svim godišnjim dobima; jednako u vrijeme sjetve, kao i u vrijeme žetve.

KT