12. svibnja

Sveti Leopold Bogdan Mandić


U svome bi „salonu uljudnosti“ (kako su nazivali njegovu ispovjedaonicu zbog blaga i ljubazna načina s kojime je primao i pratio svoje pokajnike) sve primao s velikim poštovanjem: „Izvolite, gospodine, uđite!“, a ispovijed bi često zaključivao: „Vratite se, bit ćemo prijatelji!“

Zvali su ga apostolom ispovjedaonice, jer je veliki dio svoga života proveo slušajući, odrješujući, savjetujući sve koji bi mu dolazili, privučeni njegovom dobrotom i poniznom mudrošću vjerodostojna svjedoka ljubavi Božje.

Boravio je u Padovi, u kapucinskom samostanu, nedaleko bazilike Sv. Antuna, živeći jednostavno i skrovito. Oko njega, koji je bio niske građe, prognanik, te krhkog zdravlja, nikada se nije podizala nikakva buka.

Iako je dobar dio života proveo u Padovi, Sv. Leopold je po rođenju Dalmatinac. Rođen je 12. svibnja 1866., u Herceg Novom, u Kotorskome zaljevu, koji danas pripada Crnoj Gori.

Rođen je u siromašnoj obitelji, bogatoj jedino djecom te je, kao osmo dijete među njima, na krštenju primio ime Bogdan. Proveo je sretno djetinjstvo, obilježeno duhovnim životom neobičnim za tako ranu dob, ali i jednostavno (kakav će biti i ostatak njegova života), u kojemu je Isus uvijek zauzimao važno i odlučno mjesto. Stoga nimalo ne čudi njegova odluka nasljedovati ga do kraja.

Tako je 1882. u kapucinskome sjemeništu u Udinama započeo pripravu za redovnički i svećenički život, te je 20. rujna 1890. u Veneciji zaređen za svećenika.

Nepovoljne mu okolnosti nisu dopustile vratiti se u domovinu i ondje proslaviti mladu misu, pa se tako njegova obitelj morala zadovoljiti tek fotografijom, kao uspomenom na taj svečani čin. On je, pak, tu žrtvu podnio sa strpljenjem obilježenom radošću.

Ispovjedaonica je smjesta postala poljem njegova apostolata: prvo u Veneciji, pa Zadru, Bassanu del Grappa, Kopru, Thieneu te od 1909. u Padovi.

Gdje god bi poglavari ocijenili korisnim njegovu prisutnost, on bi odlazio, zadovoljan poslušnošću volji Božjoj. Pred njegovom su se ispovjedaonicom brzo stali stvarati redovi. Onaj tko bi se kod njega jednom ispovjedio, gotovo bi se redovito vraćao, privučen njegovom dobrotom, poniznošću, odmjerenim riječima, smirenošću, pouzdanošću, kao i snažnim duhovnim iskustvom, prožeti ljubavlju Božjom, odanošću Majci Božjoj, te hranjenim svetom euharistijom.

Ispovijedajući tako sklapao je prijateljstva, koja su trajala dugo i bila dragocjena, nezamjenjiva. Prijatelji oca Leopolda pripadali su najrazličitijim društvenim staležima: bili su tu bogati i siromašni, sveučilišni profesori i jednostavni „obični“ ljudi, dobre duše kojima je bilo potrebno samo ohrabrenje kako bi nastavile putem savršenosti, kao i one nešto složenije, s kojima je valjalo „zavrnuti rukave“ i početi ispočetka.

Znao je prodrijeti u svačije srce, pravom riječju, koja je potjecala iz njegove osjećajnosti, no također tražena Duhom Svetim kroz molitvu i razmatranje. Kada su, dakle, poglavari 1923. Sv. Leopolda poslali u Rijeku, bilo je neizbježno da ga velika ljubav njegovih padovanskih prijatelja vrati natrag. Upravo je jedan od takvih upornih prijatelja ispovjedaonicu oca Leopolda nazvao „salonom uljudnosti“... O njegovu svetu subratu, koji je također veliki dio vremena provodio iza rešetaka ispovjedaonice u samostanu u San Giovanni Rotondu, padre Piu, pamte se i neke katkad teške shvatljive grubosti prema pokajnicima.

Ocu Leopoldu su, međutim, predbacivali prekomjernu dobrotu. On bi odgovarao pokazujući na raspelo: „A što je tek s Njime, koji je umro za nas?“

Jednom je netko, slabo upoznat s načinom ispovijedanja, sjeo na njegovu stolicu, mjesto da klekne na klecalo. Kako ga ne bi doveo u neugodnost, otac Leopold je zauzeo njegovo mjesto na klecalu.

Kako donose Sveci Katoličke Crkve, nakon što su ga, iz Rijeke, vratili u Padovu, u ispovjedaonicu, otac Leopold proživio je ostatak svojih dana unutar zidina samostana. Već se neko vrijeme nije osjećao dobro, pa ipak je prethodni dan, kao i obično, već od jutra proboravio na svome „radnome mjestu“, saslušavši 15-ak ispovjedi. Iako mu je bilo loše, nitko nije slutio tako skori kraj.

Dok se oblačio za sv. misu, pozlilo mu je, kraj je nastupio brzo. Preminuo je moleći Zdravo Kraljice, posljednji pozdrav Blagoslovljenoj Gospodarici – kako ju je običavao nazivati – koja je, zajedno s Blagoslovljenim Gospodarom, bila ljubav njegova života.

Njegovu je pogrebu nazočio čitav grad. Oca Leopolda Bogdana Mandića svetim je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983.

KT