Kruna liturgijskog ciklusa

Svetkovina Krista Kralja


Na posljednju nedjelju liturgijske godine slavi se svetkovina Krista Kralja koja je kruna cijelog liturgijskog ciklusa.

Ova svetkovina redovito poziva dodatno posvijestiti važne stvari iz života, te usmjeriti pogled prema obzorjima za koja je stvorena ljudska duša, a ta obzorja života ne poistovjećuje se sa zemaljskim stvarnostima, ili zemaljskim kraljevstvom, rečeno Isusovim jezikom. Istinski obzor ljudskog života je onaj nebeski, za kojega je on živio i poradi čega je došao na zemlju da nam otvori put prema nebu.

Ova svetkovina to jasno svjedoči, kao i evanđeoski odlomak koji se čita. Upravo u trenutku kad se moglo činiti da će smrt Isusu zatvoriti sva obzorja i svaku perspektivu, on Pilatu naviješta nebesko kraljevstvo i poziva ga da otkrije istinu života. Isus se ne straši rimskog upravitelja, niti se stidi sebe i svoga poslanja, već jasno ističe kako život promatra drugim očima, jer živi za jedno drugo kraljevstvo koje nije sastavljeno od zemaljskih interesa i zemaljske vlasti. Da je Pilat pokazao malo dobre volje, mogao je poći tragom istine i donijeti presudu dostojnu neprolazne pravde koja dolazi od Boga. No kako je tek bio sluga zemaljskih gospodara, ljudskih interesa i prolaznoga kraljevstva, onda je svoj život i odluke sveo na niz kompromisa kojih se trebao stidjeti. A da je se htio ravnati prema nebeskim neprolaznim obzorjima, onda ne bi osudio vječnoga Kralja Istine, onoga koji bi mu u tom trenutku bio omogućio da okusi slast nebeskih obzorja.

No osim što je ova tema nebeskog i zemaljskog kraljevstva bila bitna za Isusa, nebeskoga Kralja, ona je bitna i za svakoga vjernika. Isus vjernike kao svoje učenike, primjerom i riječima, kao i ovom svetkovinom, poziva da i sami otkriju kako ne pripadaju samo zemaljskom kraljevstvu, već i nebeskom. Stoga jasno kaže kako nije pametno trošiti i potrošiti život za ovozemaljsko, prolazno kraljevstvo i njegova dobra, već da se prije svega treba truditi živjeti nebeskim životom i za nebesko kraljevstvo dok se na zemlji. Živjeti potpuno za Božje kraljevstvo ovdje na zemlji, put je ispravnoga života, te se stvarno živi onoliko koliko se živi za vječni život i njegovo kraljevstvo. Štoviše, najveći i neprolazni doprinos svome narodu i zemlji daje se upravo onda kada se živi za neprolazne vrijednosti i kada se ljude iz okruženja obasipa svjedočanstvom i blagoslovom tih istih vrijednosti.

Stoga ono što reče Isus: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta, vrijedi i za nas njegove učenike i obitelj. Kao kršćani pozvani smo živjeti za dobra onoga svijeta, čime se najkvalitetnije i odnosimo prema dobrima ovoga svijeta. Onaj tko bi živio samo za dobra ovoga svijeta ne mareći za ona vječna i neprolazna, bio bi poput Pilata, tek samo nepošteni upravitelj, častohlepan i koristoljubiv, kojemu nije ništa sveto, te mu je najvažnije očuvati vlastitu stolicu, moć i utjecaj. Na žalost, društvo oko nas je prepuno takvih da bismo mi kršćani sebi smjeli dopustiti da se s njima poistovjetimo. Zato nam je slušati Kristov glas i biti od njegove istine. Štoviše, živjeti za evanđeoske vrijednosti i od evanđeoskih vrijednosti, stvarajući od našeg malog komadića zemlje Božje kraljevstvo, to jest kraljevstvu u kojemu se uspostavljaju božanski odnosi istine i pravde, dobrote i ljubavi, zajedništva i mira.

Kršćani nemaju prava živjeti zatvoreni skučenim zemaljskim obzorjima, jer im je Isus otvorio nebeska obzorja i pozvao da žive u njegovoj istini. Trebaju stoga prihvatiti njegovo svjedočanstvo i slijediti njegov primjer. Ne bježati nikada od dobara njegova kraljevstva i ne zatvarati se samo u zemaljska dobra, pa niti pod izlikom dobrobiti i doprinosa koji se mora ostaviti ovom svijetu, jer je temeljna dobrobiti i najveći doprinos koji se ostavlja onaj duhovni kapital i svjedočanstvo nebeskoga života na koji se pozvano. Potrebno je truditi se već na zemlji biti aktivnim članovima nebeskoga kraljevstva, te Pilati ovoga svijeta neće oduzeti milosne darove koji se primaju kako bi se njima obogatio upravo zemaljski život i život svoga naroda. Kraljevstvo vjernika nije od ovoga svijeta, te stoga ne treba biti sluga zemaljskih gospodara i njihovih ideja, nego radije živjeti kao slobodni Kristov sluga koji živi obdaren nebeskim obzorjem života, to jest biti istinska Božja djeca koja žive kao pravi kraljevi – iznad zemaljskih probitaka za onaj neprolazni život. Vjernici trebaju slaviti svoga Kralja životom i djelima kako bi ih jednom primio u puninu života njegova svetoga kraljevstva u vječnosti za koju su se borili steći na zemlji.

Don Ivan Bodrožić/ KT