Piše: Mirko Šimić

Upravo to iskustvo rađanja koje imamo dovodi do ushićenja jer je velika radost koju osjetimo kada u naš dom, u našu obitelj pristigne novorođenče kojemu se divimo, kojega promatramo i pitamo se na koga liči. Zahvalni smo stoga Bogu što nam je podario to iskustvo i što je među nas došao upravo na način koji mi razumijemo, što se udostojao doći u obličju našeg tijela i biti jednim od nas, zapravo ličiti na nas ljude.

Svakodnevica nije jednolična

Božićno vrijeme koje je netom ostalo iza nas trebalo nas je obogatiti, oplemeniti i duhovno nadograditi te ojačati kako bismo još svesrdnije prionuli uz naše svakodnevne poslove. Bilo je to vrijeme u kojemu smo, zahvaljujući svojoj Crkvi, mogli sudjelovati u radosnim misnim slavljima počevši od one mise polnoćke, preko sjećanja na prvog mučenika sv. Stjepana pa sve do svetkovine Bogojavljenja i Krštenja Gospodinova. Jesi li uspio ponijeti nešto od duhovnih plodova božićnog otajstva, ostaje ti na razmišljanje. Sada se pak pred nas stavlja nova-stara zadaća: živjeti u svakodnevici svojih poslova i briga tajnu utjelovljenja koja ostavlja otvorenim put prema transcendentalnom, onostranom, vječnom. Međutim, ono što je svakodnevno, često postane monotono, jednolično, naporno pa i dosadno. Isto radno mjesto, isti poslovi, isti ljudi, isto okružje, isti razgovori, iste teme i komentari, iste brige i nevolje od jutra do večeri. Mogu li se onda u toj svakodnevici uopće posvetiti razmišljanju o besmrtnosti duše, o uskrsnuću i vječnom životu, o životu s Bogom, a sve preko odnosa s ljudima s kojima živim? Odgovor je i te kako pozitivan. Čovjeku je omogućeno preko vlastita razuma, slobode i savjesti biti sutvorcem dobrih djela u svijetu u kojemu živi. Upravo stoga jer je čovjek kreativno biće, biće koje stvara od stvorenog materijala kojeg Bog načini, sposoban je svoju svakodnevicu ukrasiti, obogaćivati, nadopunjavati, mijenjati i učiniti zanimljivom i različitom. Nedjelje kroz godinu koje Crkva stavlja pred nas su stoga nedjelje našeg traženja, ali i savjetovanja te odabira. Toliko je raznolikih mogućnosti na tom putu da nam uopće neće biti dosadno tražiti najbolje metode izbora i opredjeljenja. Stoga će i naša svakodnevica biti onoliko raznolika, onoliko ispunjena i obogaćena koliko mi budemo kadri i smioni upustiti se u izazove autentičnog življenja i svjedočenja Božje prisutnosti u svijetu.

Treba znati dobro izabrati

Čovjek današnjice nalazi se pred pravom mukom izbora (Qual der Wahl), kako to ljudi njemačkog govornog područja običavaju reći. Toliko je ponuda da čovjeku nije lako prosuditi na što se treba odlučiti i što će izabrati. A sam čovjek podložan je nesigurnosti, preispitivanju i promjenama. Stoga je na putu izbora i odabira važno imati odgovorne, iskusne i dobronamjerne ljude koji će nam pomoći upoznati osobne sposobnosti, mogućnosti, ali i vrijednosti cilja kojemu težimo. Jedan takav događaj zbio se i 11. stoljeća prije Kristova dolaska na ovaj svijet, a prenosi nam ga današnje čitanje iz Prve knjige o Samuelu. Već po glavnim akterima, a to su pozvanik, njegovi roditelji i službeni vjerski predstavnik, uočavamo koliko je važno raspoznavanje i odabir Božjeg proročkog poziva. U današnjem izvješću roditelji su ispušteni, ali znamo da je žena imenom Ana, koja nije imala djece, izmolila od Boga Samuela čije ime i znači „od Boga isprošen“. Sramotno je bilo u to vrijeme kod Hebreja nemati djecu pa se Ana odlučila ukoliko dobije dijete, staviti ga u službu Bogu i narodu. Tako je i bilo. Dijete je već od najranije dobi raslo i razvijalo se u neposrednoj blizini svetišta te bilo povjereno svećeniku Eliju budući da je on svojim iskustvom mogao pomoći djetetu čuti Božji poziv te ga prepoznati i prihvatiti. Doista, dječak je dva puta čuo Božji zov, a svećenik Elija je to sve provjeravao te na kraju i savjetovao dječaka Samuela ukoliko i treći put čuje Božji glas, da mu odgovori: „Govori, sluga tvoj sluša!“ Samuel je poslije bio prorok i sudac te je preko njega Božja riječ i te kako imala odjeka u narodu. Svakako je u ovom izvješću dobro uočiti da Bog poziva dječaka tri puta i da se sam dječak u tim pozivanjima nije do kraja snašao. Otuda i važnost autoriteta koji se očituje u Eliji, a koji poučava mladoga Samuela kako se treba ponašati i odgovoriti Božjem pozivu. Slika je ovo zapravo čovjeka, svakoga od nas, koji može biti zatečen i zbunjen Božjim očekivanjem od nas. U tom osluškivanju Božje volje potrebno je promišljati i tražiti jasnoću Božjeg govora. Tada ćemo i mi moći sa Samuelom uskliknuti: „Govori, Gospodine, tvoj sluga sluša.“ A koga to Gospodin poziva? Nekoga drugoga? Mene ne? Možda nam se čini da je taj poziv rezerviran za neke druge osobe, za neke produhovljene, odgojene, karakterne, ponizne, „svete“... Gospodin danas preko Samuela na poseban način poziva tebe, mladi čovječe, da razmišljaš o svojem pozivu, o svojem životu, o svojem djelu u budućnosti. Možda te želi i u svojim redovima te preko tebe širiti svoj govor o spasenju čovjeka. Zna on da se nalaziš na prekretnici i da ti se nije jednostavno odlučiti i da ne možeš lako izabrati kojom stazom kročiti. Svijet ti nudi puno izazova i mogućnosti. Čitav život je pred tobom. Želiš sve uzeti i biti sretan, uspješan i zadovoljan. Ništa od toga ti Gospodin ne želi uskratiti. Uostalom, sve je stvorio i podložio upravo čovjeku. Danas te želi samo uputiti i upozoriti da tvoj izbor bude dobar. Savjetuj se stoga prvo s Gospodinom što ćeš odabrati, a onda potraži savjet i drugih, svojih roditelja, istinskih prijatelja, svojega ispovjednika... Ovaj današnji poziv Gospodnji upućen je i ostalima, zapravo svakom čovjeku koji živi svoje zvanje – u obitelji, u profesionalnom poslu, u svakodnevici života – biti hrabrim slušateljem Božje riječi i suradnikom Božjim. Bog od nas traži određenu suradnju preko koje želi postati čovjekovim prijateljem. Ne ustručavajmo se, stoga, znati odgovoriti na Božji glas i znati izabrati ono što je bolje za nas.

Temeljno opredjeljenje

Evanđelist Ivan u današnjem evanđeoskom ulomku govori pred dvojicom svojih učenika o Jaganjcu Božjem. Ova dvojica se umah odlučuju pitati Jaganjca Isusa gdje stanuje i velikodušno prihvatiše njegovu ponudu te odoše kod njega i ostadoše cijeli dan. Ovdje nam je vrlo važna reakcija Ivana Krstitelja koji je svoju ulogu koju mu je Bog bio namijenio shvatio kao pripravu na ono što slijedi. Za Ivana je Isus „Janje Božje“ koje dolazi sa spasonosnom misijom za sve ljude. Za takvu misiju je i tražio suradnike, ljude koji će razumjeti o čemu govori, ljude koji će ga pratiti na njegovu putu, ljude koji će dalje širiti vijest o spasenju. Mnogi se često pitaju zašto Isus za svoje prve suradnike nije odabrao neke od ondašnjih političko-religijskih stranaka, a sjetit ćemo se da su to bili farizeji, zeloti, saduceji, herodovci. Odgovor je posve jednostavan kao što je i Isusov izbor bio jednostavan: Isus zaobilazi sve ondašnje društvene moćnike i odlučuje se za pojedine ribare jer je u njima vidio otvoreno srce koje će biti spremno preuzeti rizik i unatoč nepredviđenim izazovima ići k čovjeku koji traži Boga. A i oni sami su u Isusu otkrili njegovo neizmjerno čovjekoljublje te su bili oduševljeni njegovom osobnošću iz koje je zračila istina koja svim ljudima može donijeti oslobođenje. Isus izborom ribara na početku svojeg „mandata“ jasno daje do znanja kakve glasnogovornike u budućnosti, tj. u sadašnjosti želi. On je među svoje najbliže suradnike birao ljude koji su bili skromni, ponizni i jednostavni, ali istodobno i hrabri, odgovorni i odvažni riskirati za ono što je Božje. Takvi bi trebali biti i današnji njegovi predstavnici: svećenici, redovnici i redovnice te cjelokupni vjerni puk kojemu će na prvome mjestu biti ono što je od Boga, a ne ono što je od svijeta. Ljudska hvala i slava je prolazna i kratkotrajna, a Božje ostaje i vječno traje. Istina je da ni Isusovi suvremenici nisu mogli lako povjerovati da je Isus obećani Mesija, istinski Bog, jer su poznavali njegovu siromašnu radničku obitelj. Isus je stoga svojim čudesima posvjedočio svoju dobrotu i milosrđe te potvrdio riječi koje je zborio. I današnje evanđelje potiče nas na predanje Isusu, traži od nas da bez oklijevanja pustimo da nas on vodi.

U tom smislu poslužit će nam i sljedeća zgoda: Jedan starac živio je kod svojeg sina i snahe. Oni su bili veoma tvrdi prema njemu jer je on njima predugo živio. Često mu je bilo teško pri srcu jer je vidio da im je na putu, da im smeta. Na tavanu kuće imao je malu sobicu ograđenu daskama gdje se često preko dana zadržavao. Mnoge suze kotrljale su se tu niz njegovo lice. Jednom ga tu nađe župnik koji je poznavao njegove prilike. Starac mu je pripovijedao: „Gledajte, velečasni, život bi mi već odavno mogao biti nesnosan i nepodnošljiv. Ali ja gledam često kroz ovaj mali otvor na krovu tamo prema crkvi i k vječnom svjetlu koje sjaji kroz prozor kuće Božje. Tada mislim na dragog Spasitelja koji tamo u samoći stanuje. Njemu izdajem svoju bijedu i nevolju. Uvjeren sam da On osjeća i zna što mene tišti i boli. Tada mi bude opet upravo čudesno lakše. Ja bih tada mogao lijevati suze radosnice i svaki put kažem: „Gospodine, kako dugo Ti hoćeš, ja ću biti posve zadovoljan.“

Apostoli Andrija i Ivan našli su Mesiju i ostali kod njega. Preko Katoličke Crkve, čiji smo članovi i koja je njegovih ruku djelo te dijeli nebrojene milosti, otvara se i nama put k Isusu. Dok svećenik u svakoj sv. misi ponavlja riječi Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjega“, doziva u pamet milijunima vjernika da je to gozba milosti i dobrote Božje koju čovjek ne može ponuditi. Na tu gozbu dolaze svi, ljudi različitih staleža, činova, dobi. Svi traže utjehu u teškoćama, pomoć u radu i svojim dužnostima. Ono što mi možemo i trebamo učiniti jest poslužiti se tim sredstvima spasenja koje nam Krist preko Crkve ostavi. Samuel se spremno odazvao pozivu Božjem i upozorio nas da i mi budemo pripravni reći svojem Bogu: „Govori Gospodine, sluga tvoj sluša.“