Piše: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Deklaraciju su potpisali, uz suglasnost pape Franje, odnedavni pročelnik Dikasterija za nauk vjere kard. Víctor Manuel Fernandez i tajnik Doktrinarne sekcije mons. Armando Matteo. Iako se dokument sastoji od 45 brojeva te se u njegovu prvom dijelu govori o važnosti blagoslova i svetopisamskom tumačenju „silaznih“ (od Boga prema ljudima) i „uzlaznih“ blagoslova (kada ljudi izriču pohvalu Božjem imenu), zatim o teološkom i pastoralnom vidu najrasprostranjenijeg sakramentala, očekivano najviše pozornosti zaokupili su oni brojevi (31-41) Fiducia supplicans (op. u prijevodu: Molitveno povjerenje) u kojima se govori o mogućnosti blagoslova parova u neredovitim situacijama i istospolnih parova. To su pretpostavili i sami autori dokumenta te je kard. Fernandez u predgovoru Deklaracije poručio da ona: „Ostaje čvrsto utemeljena na tradicionalnom učenju Crkve o braku, ne dopuštajući nikakvu vrstu liturgijskog obreda ili blagoslova sličnih liturgijskom obredu koji bi mogli stvoriti zabunu.“ Međutim, sve ono što se dogodilo od trenutka objavljivanja teksta Fudicia supplicansa, medijskih naslova kako Papa i Crkva dopuštaju blagoslov istospolnih parova, različitih komentara teologa diljem svijeta – od onih koji s oduševljenjem prihvaćaju Deklaraciju do onih koji su iznimno kritički nastrojeni – reakcije pojedinih biskupskih konferencija pa do zbunjenosti većine vjernika kod kojih je sve to, blago rečeno, proizvelo nejasnoće, nedvojbeno je kako je Dikasterij za nauk vjere zajedno s njegovim pročelnikom izazvao upravo zabunu. Tomu u prilog ide i činjenica da su 4. siječnja izdali priopćenje o primjeni rečene deklaracije – što upućuje na zaključak kako nisu uspjeli u prvotnoj nakani.

Vrste blagoslova

Prvi dio dokumenta posvećen je značenju blagoslova u sakramentu ženidbe te je nedvosmisleno navedeno: „Stoga su nedopustivi obredi i molitve koji mogu stvarati pomutnju između onoga što je u suprotnosti s brakom i onim što je temeljno za brak kao 'isključiva, postojana i neraskidiva zajednica između muškarca i žene, prirodno otvorena za rađanje djece'“ (br. 4). Slično je potvrđeno i u idućem broju: „Crkva ima pravo i dužnost izbjegavati svaku vrstu obreda koji bi mogao proturječiti ovom vjerovanju ili dovesti do bilo kakve zabune“ (br. 5). Isto tako je u Deklaraciji pojašnjeno kako postoje različite vrste blagoslova te da oni mogu biti namijenjeni ljudima, predmetima štovanja i pobožnosti, svetim slikama, mjestima života, rada i patnje, plodovima zemlje i ljudskog truda te svim stvorenim stvarnostima koje se odnose na Stvoritelja i koje ga svojom ljepotom hvale i blagoslivljaju (usp. br. 8). „Sa strogo liturgijskog gledišta, blagoslov zahtijeva da ono što se blagoslovi, bude u skladu s Božjom voljom izraženom u učenju Crkve“ (br. 9), istaknuto je u dokumentu te je time isključena svaka mogućnost liturgijskog (obrednog) blagoslova istospolnih sjedinjenja.

Međutim, osim obrednih blagoslova postoje i takozvani jednostavni blagoslovi koji ne zahtijevaju iste moralne uvjete koji se traže za primanje sakramenata (br. 12) te u skladu s time, imajući u vidu i Papin poziv na „pastoralno milosrđe“, Deklaracija je pozvala na izbjegavanje sudačkog mentaliteta koji samo niječe, odbacuje i isključuje (br. 13). „Stoga, kad ljudi traže blagoslov, preduvjet za njegovo podjeljivanje ne bi trebala biti iscrpna moralna analiza. Od njih se ne treba zahtijevati prethodno moralno savršenstvo“ (br. 25), navedeno je u dokumentu. Pojednostavljeno kazano, kada neka osoba, na primjer, na ulici ili u nekom svetištu prepozna svećenika i zatraži blagoslov, on joj bez posebne priprave, ispitivanja pojedinosti njezina života (živi li u grijehu ili ne, pa čak i toga je li krštena ili nije) može udijeliti jednostavni blagoslov koji se sastoji od kratke formule i znaka križa. Pri tome ti ljudi traže pomoć od Boga, a s druge strane udjeljivanje blagoslova ne znači opravdavanje eventualnih grješnih čina onoga koji je isti zatražio. „Ti blagoslovi usmjereni su na sve, nitko ne može biti isključen iz njih“ (br. 28), pojašnjeno je u dokumentu. No, tu je riječ o pojedinačnim blagoslovima. Najviše pomutnje izazvali su oni brojevi Deklaracije koji govore o blagoslovima parova u neredovitim situacijama i istospolnih parova.

(Ne)očekivane reakcije

Dok mogućnost podjeljivanja jednostavnog blagoslova svakoj osobi samo po sebi nije upitno, ipak je puno pometnje unio broj 31 Fiducia supplicansa u komu se kaže: „Unutar tako ocrtanog obzora nalazi se mogućnost blagoslova parova koji žive u neredovitim situacijama i istospolnih parova, čiji oblik ne smije biti obredno određen od crkvenih vlasti, kako ne bi došlo do brkanja s blagoslovom vlastitim za sakrament ženidbe. U tim se slučajevima podjeljuje blagoslov koji, ne samo da ima uzlaznu vrijednost, nego je i zazivanje silaznog blagoslova od samoga Boga na one koji, prepoznajući sebe kao siromašne i one kojima je potrebna njegova pomoć, ne traže legitimitet svojeg vlastitog statusa, nego mole da sve istinski dobro i ljudski valjano što je prisutno u njihovu životu i odnosima bude obogaćeno, ozdravljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga. Ti oblici blagoslova izražavaju molbu Bogu da udijeli one pomoći koje dolaze iz poticaja njegova Duha – koje klasična teologija naziva 'aktualnim milostima' – kako bi ljudski odnosi mogli sazrijevati i rasti u vjernosti poruci evanđelja, oslobađajući se od svojih nesavršenosti i krhkosti i koji se izražavaju u sve većoj dimenziji božanske ljubavi“ (br. 31). Zatim nastavno tomu dokument navodi kako Božja milost djeluje u životima onih koji ne tvrde da su pravedni, nego se ponizno prepoznaju kao grješnici kao i svi drugi (br. 32) te kako ti blagoslovi, iako nisu dio liturgijskog obreda, sjedinjuju zagovornu molitvu sa zazivom Božje pomoći nad one koji mu se ponizno obraćaju (br. 33) uz potrebu odgajanja zaređenih službenika za spontano slavlje blagoslova koji se ne nalaze u Rimskom obredniku (br. 34). Također, istaknuto je kako takvi blagoslovi ni u kom slučaju ne smiju postati poluliturgijski ili liturgijski čin, sličan sakramentu (br. 36) te se: „Zato ne smije promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji, ali ne smije se niti spriječiti niti zabraniti blizina Crkve u bilo kojoj situaciji u kojoj se traži Božja pomoć jednostavnim blagoslovom. U kratkoj molitvi koja može prethoditi tom spontanom blagoslovu, zaređeni službenik bi mogao moliti za mir, zdravlje, duh strpljivosti, dijaloga i uzajamne pomoći, ali i svjetlo i Božju snagu da mogu u potpunosti vršiti njegovu volju“ (br. 38). Pojašnjeno je i da bi se morao izbjeći bilo kakav oblik zabune ili sablazni, kad molitvu blagoslova, iako izraženu izvan obreda predviđenih liturgijskim knjigama, zamoli par u neredovitoj situaciji, da se taj blagoslov nikada neće slaviti istodobno s građanskim obredima, pa čak ni u povezanosti s njima, niti bilo kakvom odjećom, činima ili riječima prikladnim za vjenčanje. Isto vrijedi i kada blagoslov traži istospolni par (br. 39).

Također je pojašnjeno i da bi se morao izbjeći bilo kakav oblik zabune ili sablazni kad molitvu blagoslova, iako izraženu izvan obreda predviđenih liturgijskim knjigama, zamoli par u neredovitoj situaciji, da se taj blagoslov nikada neće slaviti istodobno s građanskim obredima, pa čak ni u povezanosti s njima, niti bilo kakvom odjećom, činima ili riječima prikladnim za vjenčanje. Isto vrijedi i kada blagoslov traži istospolni par

S tim da je naknadno, nakon mnoštva upita i reakcija diljem svijeta, u priopćenju Dikasterija za nauk vjere od 4. siječnja 2024. pojašnjeno kako se blagoslov ne smije odvijati na istaknutom mjestu unutar sakralne građevine, ili ispred oltara, jer bi i to stvorilo zabunu.

Čemu deklaracija?

No, veliku pomutnju napravio je upravo Dikasterij za nauk vjere objavljivanjem Fiducia supplicansa. Iako je riječ o deklaraciji, koja je po važnosti na najnižem stupnju od svih dokumenata koje izdaje Sveta Stolica, zanimljivo je da su je izdali u posljednjem tjednu došašća – dakle neposredno pred Božić, kada bi duhovna priprava vjernika trebala biti na vrhuncu. U predgovoru su naveli kako su Deklaraciju objavili uzimajući u obzir različita pitanja koja je taj Dikasterij dobio tijekom posljednjih godina. Međutim, poštujući činjenicu da se o tomu sve više govori, malo je čudno da u duhu sinodalnosti spomenuti Dikasterij nije dao konkretnije upute pojedinim kontinentalnim ili biskupskim konferencijama od kojih su dobili te upite jer ovi izazovi nisu u istoj mjeri aktualni na razini sveopće Crkve. Sama činjenica da su se autori deklaracije oglasili priopćenjem u komu pokušavaju sami sebe pojasniti, dovoljno govori o nejasnoći prvotno napisana teksta. Politički korektan govor i mentalitet dodvoravanja javnom mnijenju, koga opet kreiraju različiti centri moći, koji se sve više primjećuje i u samoj Crkvi, dugoročno bi mogao prouzročiti puno više poteškoća i nerazumijevanja nego je to slučaj s ovim dokumentom. Površnim razumijevanjem ove Deklaracije – a većina ljudi je neće pročitati, nego će svoj stav odrediti prema medijskim naslovima – neugodnosti bi mogli imati i sami svećenici. Konkretno: pozivajući se na Fiducia supplicans, mogu im dolaziti osobe s različitim zahtjevima te u slučaju da iste odbiju, prezbiteri će biti prozivani i u suvremenom svijetu blaćeni na društvenim mrežama i različitim medijima.

Međutim, objavljivanje Fiducia supplicansa proizvelo je i neke pozitivne učinke. Prije svega pokazuje lice Crkve kojoj je stalo do svakoga čovjeka te da traži načine za poboljšanje svoga pastoralnog djelovanja i prema osobama koje se možda osjećaju odbačene od same Crkve. Uz to je probudilo ponovno zanimanje kod vjernika za katoličku doktrinu i na taj način osjećaj suodgovornosti za događaje u Crkvi što je u konačnici i cilj cjelokupna puta sinodalnosti.

I na kraju sama Deklaracija neće donijeti ništa radikalno novo u Crkvi, ali zbog reakcija koje je prouzročila vjerojatno će biti škola kako bi budući dokumenti trebali jasnije odražavati učiteljstvo Crkve koje svoj temelj ima u Istini.