Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Stanje u Bosni i Hercegovini je zabrinjavajuće. Pojedini politički krugovi često nastupaju s auto-viktimološke pozicije, ne prihvaćajući da su i pripadnici drugih naroda bili žrtve. Koristeći se demagoškom pričom o zlim članovima drugoga naroda, pokušavaju svim silama proglasiti normalnim ono što nije. Takav stav političara u BiH stvara napetost koja bi mogla dovesti do ponovnih međunacionalnih sukoba.

Opasni velikosrpski ideolozi na djelu

Priča velikosrpskih ideologa kako su samo Srbi i u prošlom ratu bili žrtve, stvara kod njihova vlastitog naroda osjećaju ugroženosti. Poneki politički krugovi u Srbiji, kao i oni u Republici Srpskoj, sve više sliče predratnim govornicima koji šire narativ o ugroženom srpstvu. Opasnost pojačava sustavna priča istih da se srpstvo jedino može spasiti zaokruživanjem, navodnog, srpskog prostora. Svojatanje Crne Gore, kao i velikog dijela Bosne i Hercegovine, što čine ti opasni ideolozi, iritira one koji su u prošlom ratu podnijeli veliki teret zbog te manipulativne ideologije. Glavni problem ne leži u stvarnoj moći srpskih političara koliko u zaluđivanju vlastitog naroda, koji pod utjecajem laži može ponovno postati iracionalan. Koliku opasnost takvo zaluđivanje vlastitog naroda krije, govore počinjeni zločini u: Srebrenici, Vukovaru i Bosanskoj Posavini, ali i diljem BiH i Hrvatske. U duhu razmišljanja poznate filozofkinje Hannah Arendt, moglo bi se reći da su počinitelji tih zločina često bili i obični ljudi zavedeni zlom ideologijom.

Bošnjačka politička podijeljenost

Ono što zabrinjava i doprinosi eksplozivnom stanju u Bosni i Hercegovini jest bošnjačka podijeljenost između: sekularnih i vjerskih političkih krugova – što iz straha da ne izgube vlast, rezultira dodvoravanjem politički neinformiranim biračima, koji misle kako imaju pravo na više nego im pripada. Zbog nesposobnosti da zajedno definiraju politički interes bošnjačkog naroda u BiH, čine ono što se u demokratskom europskom svijetu ne može ničim opravdati, čak ni tada ukoliko za to imaju navodni oslonac u Daytonu. Mnogi od njih znaju da u Europi postoje prosperitetne države kao što su Belgija, Švicarska i Luksemburg u kojima se budno pazi da se ne povrijedi pravo bilo kojeg konstitutivnog naroda. Nažalost, u strahu od gubitka izbora podržava se unitaristička ideologija, posebno na prostoru Federacije BiH, koja šteti i Hrvatima i Bošnjacima. Mnogi od tih političara ne shvaćaju kako se ne može živjeti u demokratski uređenoj Europi s nostalgijom za prošlim titoističkim vremenima, ili onim u kojima bi dominirala jedna religija. Komunizam i Jugoslavija su prošlost, kao što je prošlost i ideja da samo većinski narod u multietničkoj državi može određivati što je dobro, a što loše. Svaki pokušaj nametanja jednom konstitutivnom narodu volje većinskog može biti poguban, jer dovodi neminovno do netrpeljivosti. Pojedini bi se bošnjački političari trebali prisjetiti riječi Harisa Silajdžića koji je prije nekoliko desetljeća upozorio na tu opasnost. Može se pretpostaviti da su mnogi svjesni toga kako je biranje hrvatskom narodu njegovih političkih predstavnika velika opasnost za stabilnost Federacije, a time i same BiH.

Istina, takvo stanje odgovara i pojedinim hrvatskim političarima u BiH, koji su desetljećima obećavali da će taj problem riješiti (u)brzo.

…A sve odgovara „srpskom svetu“

Što je stanje u državi kompliciranije, to su lažni bogovi kod izmanipuliranih birača kod sva tri naroda više na cijeni. Napeto stanje u Federaciji odgovara srpskoj politici, koja nije prestala sanjati o „srpskom svetu“. Guranje Hrvata u srpsko naručje je vrlo iracionalno i opasno za Hrvate i Bošnjake. Hrvatska, kao supotpisnica Daytona, ima pravo upozoravati na političku diskriminaciju Hrvata u BiH. Na drugoj strani, nužno je preko razumne diplomacije upozoriti Bošnjake kako manipuliranjem izbornim zakonom ne umanjuju samo pravo hrvatskih birača da biraju svoje predstavnike, nego istovremeno štete odnosima između Hrvatske i BiH, što ide u prilog velikosrpskoj ideologiji. Uostalom, bošnjački interes ne može biti da jednog dana Srbi proglase Brčko samo svojim gradom, nit hrvatski da Srbija jednog dana kontrolira granicu na Savi. Oba naroda trebaju imati jedno na umu: Srbijanska politika ne pokazuje znakove odustajanje od zacrtanih velikosrpskih ciljeva Memoranduma SANU-a. Štoviše, njezino približavanje zapadnoj politici i okretanje leđa Rusiji, može dovesti i do podrške zapadne politike takvim ciljevima. O tome bi posebno trebali razmisliti i oni nerazumni hrvatski desničari koji ne shvaćaju kako je hrvatskom narodu pripisana sklonost fašizmu, a Bošnjacima islamskom radikalizmu, dok se na Srbe često gleda kao na antifašiste. Uostalom, zar nije u Americi dignut spomenik Draži Mihaljeviću.

Nužno je tražiti zajedničko rješenje

Upravo je zbog toga nužan ozbiljan razgovor između Hrvata i Bošnjaka kako bi se riješili problemi, koji opterećuju odnose između dva naroda. I jedan i drugi narod mora imati osjećaj sigurnosti u većinskim hrvatskim ili bošnjačkim županijama. Ono što vrijedi za Bošnjake u većinski hrvatskom Orašju mora vrijediti i u Stolcu, ili ono što vrijedi u većinski hrvatskom Mostaru za Bošnjake, mora vrijediti i u Sarajevu za Hrvate. Svako odugovlačenje ide u prilog interesima velikosrpske politike. Preveliko oslanjanje na političku podršku navodnih saveznika u svijetu je iluzija. Srpska politika je, čak i s ovakvim predsjednikom kao što je Vučić, zahvaljujući onoj jugoslavenskoj diplomaciji, još uvijek vrlo utjecajna. U slučaju odmaka od Rusije, bit će još i snažnija. Upravo bi to trebao biti poticaj Bošnjacima i Hrvatima da se uozbilje i potraže zadovoljavajuće rješenje za oba naroda. To nije nemoguće ukoliko se razmišlja u duhu europske demokracije.