čet, 24. rujna 2026. 08:14
Slušajući izjave pojedinih zapadnih političara i generala stječe se dojam da će Rusija vrlo brzo napasti članice NATO-a. Što bi se moglo kriti iza tih i ne baš previše utemeljenih tvrdnji?
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Teško je očekivati da bi se Rusija, koja nije vojno sposobna poraziti Ukrajinu, upustila u sukob s članicama NATO-a. Istina, Rusija posjeduje razorno atomsko oružje s kojim može nanijeti bolan udarac zapadnim državama. Pa ipak to se vjerojatno neće dogoditi, jer neke od spomenutih država posjeduju također isto razorno oružje kojim bi mogli vratiti Rusiju nekoliko stoljeća unazad. Utoliko je teško očekivati da bi se Rusija, čak i pod vodstvom Vladimira Putina, usudila pokrenuti takvu vrstu sukoba. Isključujući mogućnost atomskog rata, postavlja se pitanje smislenosti tvrdnji pojedinih zapadnih političara i generala NATO-a glede ruske agresije na europske zemlje. Kako bi se to vojno i ekonomski oslabljena Rusija, koja nije sposobna postići zacrtane ciljeve u Ukrajini, usudila krenuti u napad na europske države?
Teško za pretpostaviti, jer bi to bilo samoubojstvo, uzimajući u obzir vojnu moć država kao što su Poljska, Njemačka, Francuska ili Engleska. Čak i poneke manje države, poput dobro naoružanih nordijskih, bile bi prevelik zalogaj za vojno i ekonomski iscrpljenu Rusiju. Uzevši sve to u obzir, s pravom se postavlja pitanje učestalih izjava kako Rusija planira napasti zapadne europske države.
Skretanje pozornosti
Možda se razlog za te izjave krije u želji da se skrene pozornost na potrebu naoružavanja, što za cilj ima jačanje vojne industrije? Nažalost, profit i pojedinačnu korist se ne može isključiti. Korupcija nije samo pitanje balkanskih zemalja, nego, nažalost, i odlika ljudskog stvorenja, čak i u onim starim zapadnim demokracijama. Masovna proizvodnja oružja zasigurno donosi korist pojedinim državama, a vjerojatno i u njima utjecajnim ljudima. Sustavno plašenje naroda od Rusije već sada daje svoje plodove. Ratna industrija bilježi veliki uspon, dok se na onim važnijim područjima osjeća pad proizvodnje. U samoj Njemačkoj se već uvelike govori o zatvaranju mnogih industrijskih postrojenja, što unosi nemir među radnike, stvarajući odbojnost prema aktualnoj politici.
Stvarna opasnost
U čitavoj toj političkoj igri i zbrci moglo bi se reći da ipak postoji razlog za opravdan strah od Rusije, jer u Njemačkoj, Francuskoj i nekim drugim zemljama jačaju stranke koje ne kriju svoje simpatije za Putina i rusku politiku. Najbolji primjer za to pokazuje se u Njemačkoj. Dvije stranke koje gaje simpatije za rusku politiku, do jučer minorne, rastu svjetlosnom brzinom. Ljevica za koju se donedavno mislilo da je u potpunom urušavanju, postaje najjačom strankom u Berlinu, dok opasni AfD bilježi nevjerojatan uspon u dvije druge savezne države (Mecklenburg-Vorpommen, Sachsen-Anhalt), kao i u samom Berlinu, bivšoj utvrdi Zelenih i CDU-a. Donedavno daleko najjače stranke u Njemačkoj na državnoj razini, CDU i SPD, gube tlo pod nogama. Ukoliko se ovaj proces nastavi, izgubit će do slijedećih izbora još veću potporu birača. Ono što zabrinjava jest vrlo smušena politika vodećih ljudi rečenih stranaka, koji nikako ne žele shvatiti prave uzroke uspona AfD-a i Ljevice. Problem nije ni ekonomija, niti opasnost od Rusije, koliko nesposobnost spomenutih stranaka, koje drže vlast u državi, da shvate izazov migracija, i sve jačeg utjecaja neprosvijećenog islama na društvo. Većina birača AfD-a u državama bivšeg DDR-a ne voli strance, jer su za vrijeme komunističke vladavine pridošlice iz „bratskih komunističkih zemalja“ bile privilegirane u odnosu na obične građane.
Kraj tolerantne Europe?
Pa ipak glavni problem leži u sve jačoj prisutnost migranata iz islamskih zemalja koji se ne žele uklopiti u društvo, i to ne samo na istoku zemlje, nego i u čitavoj Njemačkoj. Iz tog razloga AfD jača nevjerojatnom brzinom i u zapadnim zemljama Njemačke. Gotovo da nema regije u kojoj nije postao ozbiljan konkurent etabliranim strankama kao što su CDU i SPD. Na drugoj strani Ljevica raste, nakon što je bila otpisana, sve jačim pridobivanjem muslimanskih birača. Uspjela je očito među muslimanima pridobiti donedavne simpatizere Zelenih. Ponajbolje se to vidi u Berlinu, gdje su dobili više od 50 % svih muslimanskih glasova. Sličan se proces odvija i u drugim regijama. Nastavi li se zataškavanje gorućih problema u društvu, rast će stranke koje simpatiziraju Putinovu politiku. Za urušavanje zapadne civilizacije krivicu snosi neoliberalna politika koja je podcijenila važnost tradicije u životu europskog građanina, dok se istovremeno prema islamskim radikalima odnosila previše tolerantno. Nepobitna činjenica je da je broj pristalica AfD-a i Ljevice porastao masovnim dolaskom migranata iz islamskih zemalja. Ako se ošamućena i etablirana politika i dalje bude odnosila na isti način prema gorućim problemima migracija, rast će broj pristalica ekstremnih stranaka. Njihovo preuzimanje vlasti u zapadnim državama bilo bi pogubno za Europu, jer bi dovelo do urušavanja onoga što nazivamo zapadnom demokracijom, pa čak i civilizacijom. Došlo bi do kaotičnog stanja od kojeg nitko ne bi imao koristi, pa niti oni dobronamjerni muslimani koji su došli u Europu u potrazi za boljim životom i slobodom. Upravo bi takvo stanje mogao iskoristiti Putin i njemu slični ekstremisti. Dođe li do toga, bit će to kraj tolerantne Europe kakvu poznajemo.