Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

U današnjem modernom društvu sve je više teoretičara humanizma koji pozivaju na humano ponašanja prema drugima, kako bi se moglo uspostaviti pravedno društvo. Nažalost, toj teoriji su skloni i oni koji na svakom koraku čine nepravdu…

Što je humano a što nehumano
O miru, pravednom društvu, ne ustručavaju se govoriti niti ljudi poput Putina, iranskog vjerskog vođe, sjevernokorejskog diktatora i mnogih drugih koji misle kako imaju pravo određivati što je ispravno a što krivo, što je humano a što nehumano. Sličan proces često se odvijao i u zapadnoj politici, čega ima i danas. Ponajbolje je to svojevremeno oslikao slavni psiholog Jung upozoravajući zapadne političare da im se iz komunističkog sustava u lice smije njihova vlastita sjena. Naime, ono što zapadna politika čini u rukavicama, rade komunisti bez imalo srama. Nažalost, niti danas stanje nije puno bolje. Pravo imaju oni teoretičari koji govore da svijet nikada nije bio dvoličniji, da se nikada nije govorilo toliko o humanom društvu a istovremeno činilo sve da se spriječi njegova realizacija. U čemu je problem? U tomu da se čovjek nije izmijenio puno, jer nije uspio promijeniti sebe iznutra, postati bolji, humaniji. I dalje ljudskom nutrinom vladaju nagoni za vlašću, profitom i dominacijom nad drugim. Retorika se promijenila, ali ne i nutrina. Nigdje se to ne manifestira tako očito kao u ponekim bivšim zemljama komunizma. Djeca komunizma govore tako rado o nužnosti humanističkog društva, društva jednakih građana, dok su istodobno, nažalost, nesposobna da se kritički osvrnu na zlodjela koja su počinjena u ime ideologije njihovih očeva i djedova. Od takvih se često čuje mišljenje da se komunističke ideje ne mogu izjednačiti s fašističkim. Ispravo razmišljanje, ako se promatra samo ideološka strana, a u potpunosti neispravno ako se u obzir uzimaju i djela. Komunizam je unesrećio i ubio više ljudi od fašizma. U tome i leži potvrda da nije dovoljno samo govoriti o humanizmu, nego da se u životu treba humano ponašati.

Teoretičari humanizma heroji?!
Nažalost, komunistički moćnici su bili isto tako okrutni kao i fašistički. Uostalom, to pokazuju i žrtve komunističke tiranije od Sovjetskog Saveza, preko Kine do Titove Jugoslavije. Od iskrivljenih sjećanja,  može se reći, žive i poneki pripadnici rigidnih desničarskih krugova koji se nisu sposobni suočiti s povijesnom istinom. Problem modernog društva leži i u pojedinim teoretičarima humanizma, koje lijevi krugovi tako rado zloupotrebljavaju usmjeravajući ih da kritički govore samo o svojoj naciji, religiji i prošlosti. Govoriti o tomu da živimo u nepravednom društvu, društvu koje je i previše orijentirano prema nacionalnom i vjerskom, nije krivo. Krivo je kad se kritičar dadne zloupotrijebiti od onih nedobronamjernih, koji još uvijek ne mogu prežaliti za starim vremenima. Takvi stvaraju od teoretičara humanizma heroje. Njih ne zanima je li doista riječ o ljudima istinskog humanizma, koji se pokazuje kroz život, odnos prema drugima, pogotovo onima oko sebe. S pojedinim kritičarima današnjeg društva, mogao bi se čovjek i složiti, pogotovo kad je riječ o bivšim komunističkim državama, pa i onima koje su nastale propašću Jugoslavije, jer su nepotizam, klijentelizam, korupcija, opsjednutost vlastitom nacijom i religijom postali životnom odrednicom. Utoliko se može reći kako imaju djelomično pravo kritičari današnjeg društva, posebno onoga u Bosni i Hercegovini, državi konstitutivnih naroda, Hrvata, Bošnjaka i Srba. Pa ipak, probleme se mora promatrati s objektivnog stanovništva, bez povlađivanja pojedinim ljevičarskim krugovima, pogotovo ne onima iz vlastitog naroda, bilo iz Hrvatske ili BiH, koji toliko čeznu za „bosanskom nacijom“, misleći još uvijek na onu jugoslavensku koja im je osiguravala povlašten položaj.

Realno stanje
Posebno je opasno kritizirati samo svoj narod, zaboravljajući pri tome da sve ne ovisi od jedne etničke grupe. Za sporazum u BiH je potrebno troje, ili čak četvero. Pod četvrtima se misli na one koji se ne mogu odrediti, svejedno iz kojih razloga. Nisu samo Hrvati i Katolička Crkva u BiH krivi za nastale međunacionalne probleme, nego i druga dva naroda i njihove vjerske organizacije. Nije lako živjeti između srpske želje za secesijom i bošnjačke za unitarnom državom. Teoretičari humanizma moraju uzeti u obzir i tu činjenicu. Nažalost, stanje u BiH podsjeća ponekad na džunglu u kojoj svi reže jedni na druge, čak i unutar vlastitog naroda. U takvim okolnostima, kad se govori o humanizmu, treba imati jako puno osjećaja za realno stanje. Među teoretičarima humanizma ima Hrvata koji ne promatraju stanje objektivno. Kad shvate da je opasno osvrnuti se kritički na one druge etničke grupe u BiH, bježe u Hrvatsku. Istina, teoretičari humanizma, koji protežiraju stvaranje humanog društva u višenacionalnim državama, su potrebni. Ali samo tada ukoliko su sposobni i spremni pristupiti problemima objektivno, shvaćajući da u društvima kakvo je BiH ništa ne ovisi samo o jednoj strani. Zato govor o humanizmu zahtjeva jednu dublju analizu od onih površnih koje sve zlo pripisuju samo svojem narodu, s ciljem da se dopadnu drugima.