čet, 20. kolovoza 2026. 13:11
Kad bi ti navodno veliki obraćenici na katoličanstvo i hrvatstvo, koji su se, možda, u vrijeme komunizma skrivali u mišjoj rupi, imali dovoljno patriotizma, shvatili bi što je biskup rekao. A da su pravi kršćani, sjetili bi se riječi Sv. Pavla koji kaže da je ljubav jača od vjere.
Piše: dr. fra Luka Marković
Već se za vrijeme korone pokazalo da su hrvatski biskupi dobri za pojedine vjernike samo tada kad dijele njihovo mišljenje. Oni od njih koji su pozivali na mudro ponašanje kako ne bi došlo do veće zaraze unutar puka, bili su za te čudne vjernike – koji su svu mudrost crpili s Facebooka – kukavice. A oni još hrabriji od biskupa i klera koji su zahtijevali poštovanje prema znanosti, osuđivani su kao izdajice. Bilo je za očekivati da će se nakon korone sve izmijeniti, te da će pojedini krugovi shvatiti kako biskupi imaju pravo na svoj stav, štoviše i odgovornost prema narodu. Nažalost, ništa se nije promijenilo.
Ono što danas pojačava nesporazume jesu neki čudni obraćenici na kršćanstvo i hrvatstvo, koji bez ikakve teološke izobrazbe i značajne domoljubne prošlosti, znaju bolje od biskupa što ovi smiju reći, ili kako bi se trebali postaviti prema određenim životnim problemima.
Krivo shvaćena poruka
Jedan od tih nadobudnih vjernika osuo je paljbu na biskupa Matu Uzinića, jer je čovjek upozorio da mahanje zastavama nije bezuvjetno i znak hrvatske čestitosti i iskrenog domoljublja. Gospodin upozorava biskupa, zbog krivo shvaćene izjave, kako nju – misli na Crkvu – neće nadvladati niti vrata pakla. Što je još i zanimljivije, taj gorljivi vjernik, možda čak i jedan od onih obraćenika, pita se hoće li od biskupa na udaru slijedeći put biti križ. Da se malo bolje uživio u biskupovu propovijed, shvatio bi kako se iza njegove priče o zastavi i ekološkoj katastrofi ne krije nedostatak domoljublja, nego iskrena ljubav prema svom narodu. Da mons. Uzinić ima pravo, vidi se ponajbolje u tome što poneki „domoljubi“ koriste zastavu i domoljubne pjesme kako bi prikrili svoj kriminal.
Koliko sam shvatio poruku biskupa Mate, ona kaže da sva ta mahanja zastavama bez ljubavi prema vlastitom narodu mogu biti i maska, što kod određenih profitabilnih krugova i jest. Kad bi ti navodno veliki obraćenici na katoličanstvo i hrvatstvo, koji su se, možda, u vrijeme komunizma skrivali u mišjoj rupi, imali dovoljno patriotizma, shvatili bi što je rekao. A da su doista pravi kršćani, sjetili bi se riječi Svetog Pavla koji kaže da je ljubav jača od vjere, jer ako nema ljubavi nema niti prave vjere. Zašto? Zato što vjera bez ljubavi više udaljava ljude od Boga nego što mu ga približava. Slično bi se moglo reći i za domoljublje. Mahanje zastavama bez ljubavi prema vlastitom narodu često koriste i oni koji se žele dočepati pozicije i kapitala. Zar se to ne primjećuje u svagdanjem životu, i to ne samo u nedostatku osjećaja za okoliš?
I tradicija i otvorenost novomu
Nažalost, unutar hrvatskog vjerničkog naroda postoje i „domoljubni Hrvati“, koji teško podnose promjene i riječi istine. Djelomičnu odgovornost za to snosi i sam kler koji se sustavno držao samo tradicije, ne shvaćajući da će se s vremenom i u hrvatskoj Crkvi događati ono što se danas događa u Njemačkoj. Vjeru se ne živi samo od tradicije nego i od sustavnog pokušaja da se u vrijeme jakog utjecaja znanosti na društveni život nastoji shvatiti tko je i što je Bog, Onaj koji je pokrenuo sve u život. Nažalost, bilo je puno velikih ljudi, među njima i vjernika, koji su stradali zbog tog pokušaja. Zato današnja Crkva, kler i biskupi, na čelu s Papom, nisu tu samo da spašavaju tradiciju, nego i da se otvore za nove izazove, pa i za nova pitanja, koja muče svakog vjernika. Previše se prelazilo preko problema koji tište ljudsko srce.
Crkva ne smije šutjeti
Jedno od njih jest i pitanje patnje pravednika. Nisu samo intelektualci, filozofi i znanstvenici ti koje muče takva pitanja, nego i „obični“ vjernici laici. Ne može se današnjem vjerniku, kao nekoć u davnim vremenima, reći da je sve samo „Božja volja“. U tom izazovnom vremenu, pred koji se nalazi i Crkva u Hrvata, unatoč priči nekih nadobudnih teologa da je upravo ona kralježnica obnove kršćanstva u Europi, ne može se samo klimati glavom i odobravati sve, pogotovo ne politici i profiterima. Onim biskupima i klericima, koji istinski razmišljaju o dobru svojega naroda, ne može šutnja biti zlato. Pogotovo se ne može šutjeti na sve jači utjecaj navodnih obraćenika na kršćanstvo i hrvatstvo. Istina, lakše je šutjeti, nego iskreno reći svoje mišljenje o problemima koje tište društvo. Crkva nije tu da vlada i politizira, ali isto tako nije tu da šuti o ozbiljnim problemima u društvu. Pogotovo ne smije šutjeti pognute glave pred onima koji su u njezino krilo uskočili zadnjim vlakom, svjesni da prolaze vremena komunističkih privilegija. U hrvatskom društvu ima puno onih koji su uskočili u taj vlak i pokušavaju danas u njoj biti strojovođe, iako za to nemaju nikakva znanja, morala i osjećaja za onu istinsku odgovornost pred Bogom i ljudima.