PIŠE: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Čitam u medijima kako Vučić zadnjih dana obilazi BiH i lije suze za srpskim žrtvama. Sve bi to bilo uredu kad se iza toga ne bi krila uhodana igra pred „Oluju“. Šteta je da mu iz oka ne kane koja suza i za tolikim nedužnim hrvatskim žrtvama u Vukovaru ili bošnjačkim u Srebrenici. Istina, naivno je očekivati tako nešto od čovjeka koji je ponosno trčkarao za Šešeljem i zajedno s njim prijetio Hrvatima i Bošnjacima. Zahvaljujući toj politici je i dogurao tako daleko, ogadivši se ne samo susjednim narodima nego i prosvjećenim Srbima, koji ga se ne mogu riješiti, jer narod zaveden opasnom ideologijom teško progleda.

Većina šuti ili podržava Vučića

Vožd je u Srbiji uvijek na cijeni, pa čak i tada, kako piše srbijanski književnik Domanović u jednoj svojoj priči, kad je i slijepac koji vodi narod u provaliju. Teško je izaći iz povijesnih okvira koji su utemeljeni na lažima i manipulaciji. Istina, narod nije kriv, jer je zaveden, ali je kriv jer ne želi progledati niti nakon toliko vremena. Čitav Vučićev i Dodikov igrokaz zadnjih dana ide za tim da se ponovno prikaže Hrvate kao zločince, a Srbe kao žrtve. Istina, ima srbijanskih intelektualaca koji govore o srpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH. Nažalost, malo ih je. Većina šuti ili podržava Vučića, iako je svjesna toga da Srbija iz dana u dan tone. Upravo se u tome i krije velika opasnost, jer običan puk vjeruje ono što se desetljećima ponavlja. Zbog toga će za kolone Srba koji su napustili svoje rodne krajeve ponovno kriviti Hrvatsku, potiskujući u zaborav da su vlastiti narod u tu provaliju gurnuli Milošević, Šešelj, Vučić i njima slični, nadahnuti Memorandumom SANU-a, prema kojem Srbi napokon trebaju uzeti ono što im, navodno, pripada.

U službi pravljenja žrtve

Nažalost, mnogi se još uvijek dive toj politički destruktivnoj ideji bolesne srbijanske ideologije. Kad ne bi bilo tako, ne bi Srbi u BiH s radošću dočekivali Vučića i tamo gdje su bili žrtve te velikosrpske politike. One politike koja još uvijek sanja o navodnim srpskim dijelovima Hrvatske, BiH i Crne Gore. Uostalom, nisu Hrvatska i BiH napale Srbiju, nego su četničke horde i JNA izvršile agresiju na njih. Vučićev igrokaz zadnjih dana treba poslužiti potvrdi onoga što nema nikakvo uporište u realnim događanjima na prostorima bivše države.

U to spada i bolesna priča o 700 000 ubijenih Srba u Jasenovcu, o čemu će zasigurno ovih dana biti govora na različitim skupovima, a što će kod običnog srpskog neupućenog puka još više izazvati mržnju prema Hrvatima.

Nikakvo čudo, jer, kako je na suđenju nacističkom zločincu Eichmannu u Jeruzalemu primijetila Hannah Arendt, pod utjecajem opasne ideologije i običan čovjek može postati zločinac. Nažalost, to se pokazalo u Vukovaru i Srebrenici.

Oluja – trenutak oslobođenja

Vrijeme je da se zaustavi to ludilo srbijanske politike koja udaljava susjedne narode od Srbije, čime istovremeno šteti i samim Srbima. Nažalost, taj negativni proces ne mogu zaustaviti susjedni narodi, nego sami građani Srbije. Dovoljno je samo da otvore širom oči i uši te upitaju se zašto Srbija ima tako loše odnose sa susjednim narodima. Istina, Vučić je bio u dobrim odnosima s Orbanom, premijerom susjedne Mađarske. Orbana više nema, pa će se i tu puno toga promijeniti. Vučić i njegove pristalice dobro znaju da Hrvati ne slave u sjećanju na Oluju odlazak Srba, nego oslobađanje od beogradske zločinačke politike, koja je u agresiji na Hrvatsku i BiH uspjela ujediniti četnike i JNA.

Što reći na kraju? Bilo bi divno kad bi netko od govornika na tim srpskim skupovima protiv Oluje imao hrabrosti reći istinu o onomu što se događalo u Vukovaru i diljem Hrvatske prije Oluje. To se zasigurno neće dogoditi, jer bi to bio povod za zavedene zlom ideologijom velikosrpstva da progledaju. Gdje bi tada Vučiću i njemu sličnima bilo mjesto? Zasigurno ne u politici. Možda bi krenuo na sezonski rad u Hrvatsku? Ne bi bilo nikakvo čudo. Ona je ionako omiljeno mjesto mladih Srbijanaca, koji u kontaktu s Hrvatima nemaju nikakve probleme.