Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Prema prognozama zadnjih tjedana AfD je u Njemačkoj uvjerljivo najjača stranka. Njezina snaga ne leži samo u biračima s prostora nekadašnjeg DDR-a, što je bio slučaj do prije nekoliko godina, nego i u sve većem broju pristalica u drugim dijelovima Njemačke.

Sličan proces jačanja rigidnih desnih stranaka primjetan je u mnogim europskim zemljama, pogotovo onim koje su opterećene sve jačim prilivom migracija. Razlog za naglo okretanje birača opasnoj desnici u tim zemljama ne leži zasigurno u islamofobiji, kako vrlo lukavo tvrde pojedini muslimanski krugovi, nego u nesposobnosti i nespremnosti dijela pridošlica da se prilagode zapadnom sekularnom i liberalnom društvu u kojem religije nemaju zakonodavnu i izvršnu vlast. Potiskivanje religija iz sfere političke moći nije ni u kom slučaju zanemarilo onu bitnu slobodu ispovijedanja i prakticiranja vlastite vjere. Dok su se kršćanske zajednice navikle na to da im je zadatak služiti narodu a ne njime gospodariti, mnogi muslimanski doseljenici i migranti zastupaju drugačije mišljenje, i to potaknuti ulogom religije u društvu iz kojeg dolaze.

Nažalost, politika – što je bio slučaj u Njemačkoj – nije uvažavala razmišljanja liberalnijih, školovanijih muslimanskih krugova koji su upozoravali na opasnosti od one vrste islama koji želi dominirati u društvu. Politika je u pridošlicama vidjela uglavnom jeftinu radnu snagu, ali ne ljude s tradicijom i vlastitim pogledom na život, koji se često nije uklapao u suvremena društvena gibanja. Čak se prešutno prelazilo preko želje pojedinaca da se nametne šerijatski zakon, ili legaliziraju običaji koji se protive poimanju zapadnog čovjeka. Mnogi od vrlo agresivnih boraca za ljudska prava, prelazili su i preko činjenice da žene hodaju gradovima na plus 30º C umotane u crninu iz koje im vire samo oči, i to u pratnji muževa u majicama i farmericama. Mnogi od progresivnijih školovanih muslimana, koji su zahtijevali povijesno kritički odnos prema islamskoj tradiciji i Kuranu, kako bi se lakše prilagodili civilizacijskim dostignućima zapadne civilizacije, bili su često izloženi prijetnjama muslimanskih radikalnih krugova.

Proces uočljiv prije 15-ak godina

Prosječnog zapadnog političara, religijski neupućena, nije toliko zanimalo što misle doseljenici i migranti koliko jeftino popunjavanje radnih mjesta i ostvarenje što većeg profita. U tom kontekstu se može reći da trenutno napeto stanje koje vlada u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i mnogim drugim zapadnima zemljama nije nešto što se pojavilo preko noći, nego proces koji se mogao uočiti već prije 15-ak godina, pa i ranije.

Autor ovih redaka je upozorio na mogućnost opasnih društvenih previranja u zapadnom svijetu  već prije 13 godina u jednoj od svojih povijesnih knjiga, predviđajući da će jača prisutnost radikalnog islama okrenuti europske birače opasnim radikalnim strankama, što bi „umjesto susreta različitih svjetova moglo dovesti do sukoba“. Razmišljati o zabrani AfD-a u trenutku kad je najjača stranka, nekoliko postotaka ispred CDU-a, jači od SPD-a i Zelenih zajedno, jest utopija. Time se ne bi riješio problem, nego bi se još i jače okrenulo birače protiv etabliranih stranaka, što bi moglo dovesti i do građanskih sukoba.

Iskustva iz povijesti

Kako bi se trebala postaviti politika u trenutku kad predstavnici AfD-a govore o izlasku iz Schengena i Europske unije, kao i potpunom zatvaranju granice? Budući da bi zabrana stranke bila opasna po društvo, ne preostaje ništa drugo nego učiniti sve da ih se ponovno vrati u krilo onih stranaka, koje nisu oduševljene Putinom i sukobima u društvu. Ukoliko AfD na slijedećim izborima pobjedi s uvjerljivom prednošću i pridobije rusofilske ljevičare u Njemačkoj, Europa bi se mogla naći u opasnim problemima. Iskustvo iz povijesti – Hitlerov sporazum sa  Staljinom – trebali bi biti dodatni motiv za pokušaj odvraćanja birača od te stranke, imajući na umu da se slične stranke nalaze već u Francuskoj i Nizozemskoj, koje također nisu nesklone Putinu.

Uzrok za svojevremeno okretanje birača NSDAP-u, Hitlerovoj stranci, znatnim je dijelom ležao u reparacijama koje su pritiskale njemačku privredu, kao i u lošem ekonomskom stanju u čitavoj Europi. Koliko su opasne radikalne stranke, pokazalo se u činjenici da su nakon preuzimanja vlasti Hitler i Staljin sklopili sporazum. Da nije došlo do sukoba između te dvije destruktivne ideologije, komunizma i fašizma, svijet bi danas izgledao užasno. Srećom, došlo je do razilaženja, što je uz velike žrtve omogućilo zapadnim zemljama da krenu putem demokracije.

Što je dužnost politike?

Sloboda krvavo stečena ne bi danas smjela biti ugrožena zbog nesposobnosti političara etabliranih stranaka da se suoče s istinom. Shvaćanje razloga zbog kojih se birači okreću radikalnim strankama u Europi treba prepoznati i djelovati. Naime, bude li jačao utjecaj radikalnog, pa i onog misionarskog islama u Europi, jačat će i radikalne stranke. Dužnost europskih političara bila bi poraditi na jačoj integraciji migranata, ili njihovu povratku u zemlje iz kojih dolaze, pa neka se tamo bore za šerijatski zakon i omalovažavanje državnog zakona. U suprotnom, jačat će radikalni islam, ali i još jače okretanje birača radikalnim strankama. Takva budućnost ne bi odgovarala nikomu: ni kršćanima, ni muslimanima, niti onim liberalnim slojevima koji su svojom sustavnom igrom izbili europskom čovjeku tlo tradicije ispod nogu, dok istovremeno puni straha prešutno prelaze preko mnogih stvari koje ne pripadaju 21. stojeću.