Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Poznata slikovita biblijska priča o izgonu prvih ljudi, Adama i Eve, iz raja utemeljena je na dubokom životom iskustvu, koje govori o tome da čovjek često sam snosi odgovornost za ono tragično koje mu se događalo kroz povijest. Želja za vlašću i posjedovanjem više nego je potrebno činile su čovjeka nesposobnim uočiti da već ima ono što mu je nužno za sretan život. Gubitak rajskog stanja – poruka je biblijske priče – vraća ljudski rod na početak, vraća ga nazad u vrijeme mukotrpnog putovanja prema onomu što je već posjedovao. Poruka priče, ako ju se ispravno shvati, stavlja veći naglasak na ljudsku sklonost onomu što mu nije nužno za sretan život, nego na Božju kaznu.

Oružje može sve uništiti

Nažalost, i današnji moderni čovjek nije naučio puno iz spomenute priče, niti iz povijesti, učiteljice života, jer se još uvijek ponaša poput „prvih ljudi“, nesposoban shvatiti koliko je obdaren srećom da može živjeti u blagostanju koje je, uz Božju pomoć, mukotrpno stekao. Svaki put kad je ljudsko stvorenje bilo izvrgnuto lošoj sklonosti, vraćalo se nekoliko desetljeća unazad. Moralo je ponovno uložiti mnogo truda da bi postiglo ono izgubljeno. Današnji se čovjek nalazi u neizmjerno većoj opasnosti od svojih predaka. Prevlada li u njemu u potpunosti sklonost zlu umjesto dobru, mogao bi kazniti sam sebe povratkom nekoliko stoljeća, čak i tisućljeća, unazad. Oružje koje posjeduje danas omogućava mu da razori čitav svijet, uništi ne samo druge nego i samoga sebe. Ta mogućnost postoji, jer i danas žive ljudi skloni dobru, ali i oni koji su opsjednuti zlom. Dokaz za to nalazimo u mnogobrojnim ratovima diljem svijeta, ratovima koji se vode zbog profita i dominacije nad drugima. Uostalom, kako drugačije shvatiti agresiju Rusije na Ukrajinu, sukobe unutar mnogih islamskih zemalja, kao i zatrovano stanje između Izraela i Irana?

Izvor zla?

Gdje leži razlog za sustavno ponavljanje ljudskih destruktivnih čina, i to puno prije biblijske priče o prvim ljudima, do današnjeg dana: u društvenom odgoju ili ljudskoj prirodi? Dok su poneki mislioci poput engleskog filozofa Thomasa Hobbesa uvjereni da se radi o ljudskoj prirodnoj sklonosti zlu, želji za ovladavanjem drugim i bezgraničnoj pohlepi, postoje i oni, poput filozofa Rousseaua koji uzroke za ljudsku sklonost destrukciji vide u društvenom odgoju. Moderna istraživanja spominju obje sklonosti, ukazujući na to da mnogo toga ipak ovisi o odgoju, o tome usmjerava li se mlada čovjeka prema općem dobru ili samo ispunjenju osobnih želja. Poznata filozofkinja Hannah Arendt razmišlja na sličan način kad upozorava čovječanstvo da među mnogim zločincima nalazimo i obične ljude zavedene zlom ideologijom. Povijesnu potvrdu za to nalazimo i u dvije opasne ideologije, fašizmu i komunizmu, koje snose odgovornost za više od stotinu milijuna ubijenih, zaustavljanje ljudskog napretka, vraćanje čovječanstva nekoliko desetljeća unazad. Nešto slično može se reći i za kolonijalistička vremena, u kojima su se jedni ponašali kao bogovi, oduzimajući drugima njihovo od Boga darovano ljudsko dostojanstvo. Nažalost, ni današnji čovjek nije pošteđen utjecaja zla. Bezgranična težnja za profitom, užitkom i poniženjem drugoga, očituje se ponajbolje u tolikim besmislenim ratovima, kojih ne bi bilo da je čovječanstvo naučilo nešto iz poučne biblijske priče. Rusi će možda i ostvariti u Ukrajini nešto od onoga što žele, pa ipak vratit će se nekoliko desetljeća unazad, kako ekonomski tako i ljudski... Slično bi se moglo reći za druge sukobe, ali i za diktature. U svim tim negativnim previranjima najogavnije je ono stanje u kojem čovjek čini zlo, uvjeravajući druge da to želi Bog. Što reći o diktaturama u Iranu, Afganistanu i nekim drugim islamskim zemljama? Ništa dobro. Riječ je o zloporabi Boga za ljudske ciljeve, koji se nimalo ne razlikuju od onih u zapadnim demokracijama, u kojima se ne govori o Božjoj želji, nego o, navodnom, dobru naroda, dok se sve čini kako bi se omogućilo što je moguće veći profit pojedincima, a time i moć.

Povratak istinskim vrijednostima

Nažalost, današnje društvo, bez obzira je li riječ o vjerskim diktaturama ili onoj mainstreama, čega puno ima u zapadnoj civilizaciji, nalazi se pred velikim izazovima. Spasiti ga može samo povratak onim vrijednostima, koje čine čovjeka istinskim humanim stvorenjem, stvorenjem koje se u životu obazire i na stanje drugoga. Umjesto bezuvjetne težnje za profitom i vlašću, odgoj bi morao biti usmjeren prema vrijednostima koje u prvi plan stavljaju slobodu povezanu s odgovornošću, i to ne samo prema čovjeku nego i prirodi, sposobnost odricanja, empatičnost, toleranciju i zahvalnost. Na taj se način može otkloniti sklonost destrukciji i dati prednost razvijanju onoga dobrog koje je također usađeno u ljudski dušu. Vremena nema puno. Jedan vlašću opsjednut politički bolesnik – a takvih u svijetu ima puno – može pokrenuti u proces ono čega se normalan čovjek danas pribojava.