Riječ za život

Skok preko najšire provalije


Krist oslobađa cijeloga čovjeka, a time i naš um. Tako um postaje posuda ljubavi, a ne posuda egoizma. Na prvo mjesto stavlja bližnjega. Potrebu onoga drugoga. Uvijek započinje svoj rad polazeći od drugoga, bližnjega.

Piše: Bazilije M., Katolički tjednik

Snaga Kristove prispodobe o milosrdnom Samarijancu sve jače prodire u svijest čovječanstva. Premda se s jedne strane događaju neviđena zvjerstva, ipak s druge strane buja osjećaj milosrđa, podnošenja, dobrohotnosti i tako redom. Tu je prispodobu Krist izrekao u jednoj raspravi o zakonu i zapovijedima. Došao mu je netko i zapitao ga koja je zapovijed prva u Zakonu. Krist mu je tako odgovorio da ga je naveo da sam kaže kako je to ona: ljubiti. Ljubiti Boga svim srcem i bližnjega kao samoga sebe. To je jedini zakon. Zakon iznad svih zakona. Nema drugoga uz njega. Onda je taj koji je pitao dodao: Tko je moj bližnji? Na to mu je Krist ispripovjedio prispodobu od milosrdnom Samarijancu. Svećenik i levit su zaobišli čovjeka na smrt pretučena, a zaustavio se Samarijanac. Moglo je biti da su svećenik i levit bili puni ljubavi i milosrđa, ali ih je zaustavio zakon. Nisu dobro posložili prioritete. Po zakonu se ne smije dirati mrtvaca. Ako ga se dodirne, ne može se vršiti obrede. Mora se proći cijelu proceduru čišćenja da bi se pristupilo obredima. Te zakone Samarijanac nije imao, a zasigurno ih nije ni poznavao. Krist je ovom prispodobom proglasio: Bližnji je vrhovni zakon! Ljubav prema bližnjemu je jedini zakon. Svi drugi zakoni su ispod toga zakona. Prispodoba nije moralistička lekcija protiv zadrtih svećenika i levita, nego čišćenje pojmova. Ona je čišćenje zakona od starozavjetnih skela. U svakom se čovjeku namnaža ovih i onih zakona i svatko je u opasnosti da zapusti onaj prvi da bi na prvo mjesto stavio one treće i stote. Cijedimo komarca, a gutamo devu. Držimo se nekih zakončića, a ispuštamo najdeblji zakon - ljubav prema osobama koje nas okružuju.

A sve dolazi od prve zapovijedi koja je jednaka onoj drugoj: Ljubiti Boga svim umom. Kada Njega ljubimo, um nam se čisti. Rasvjetljava. Dolazi na svoje. Postaje uredan. Ne kovitlaju njime bezbrojne situacije i pusti paragrafi. Um upada u zavrzlame jer ga težina zapovijedi ljubavi prema bližnjemu na to navodi. Onaj Samarijanac je morao promijeniti plan putovanja i potrošiti snagu i novac. A um uvijek brani svoga nositelja. Mi imamo pokvareni um. Sebični um. Usmjeren je na nas. Brani nas. Štiti logiku naše sebičnosti. Zato je umu potrebno totalno oslobođenje. Krist oslobađa cijeloga čovjeka, a time i naš um. Tako um postaje posuda ljubavi, a ne posuda egoizma. Na prvo mjesto stavlja bližnjega. Potrebu onoga drugoga. Uvijek započinje svoj rad polazeći od drugoga, bližnjega. O, koje li muke dok se to ne dogodi! Nije lako svećeniku i levitu izići iz svoje konfuzije. A u njihovu zaobilaznu kolonu spadamo i svi mi. Samarijanac realno ne postoji. On je prispodoba. Njegovo realno postojanje samo je u Kristovu umu. Krist je Samarijanac. On je Izraelac koji se učinio Samarijancem. Takav skok je mogao učiniti samo On. O, kad bi ga izveo i u meni!