Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

   Rođen 1958. u Rudi, župa Pećine kod Novog Travnika, mons. Pavo Jurišić osnovnu je školu pohađao s pet godina, a srednjoškolsko obrazovanje stekao je kod franjevaca trećoredaca u Odri kod Zagreba i Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, maturiravši 1975. Studij filozofije i teologije započeo je u Zagrebu, a završio na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu 1982. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je s 24 godine, nakon čega je bio župni vikar u: Sarajevu, Brčkom i Zenici. Doktorirao je 1986. na Teološkom fakultetu Ludwig Maximilian u Münchenu, s fokusom na religijsku pedagogiju.

Po povratku u Sarajevo 1996. predavao je brojne kolegije: pedagogiju, didaktiku, metodiku vjeronaučne nastave, misiologiju, retoriku i pastoral selilaca. Vrhbosanska je teologija 2009. uzdignuta na fakultetski rang (KBF), a mons. Jurišić postao je njezinim prvim dekanom, dužnost koju je obnašao dva mandata. Od 1996. zadužen je za prikupljanje arhivske građe o sluzi Božjem Josipu Stadleru, a 2008. imenovan je postulatorom Stadlerove kauze na rimskoj razini. Djelovao je kao voditelj Katehetskog instituta Vrhbosanske katoličke teologije, član Vijeća za katehizaciju HBK-a i BK-a BiH, te tajnik Pedagoškog vijeća Katoličkih škola za Europu. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2011. kapelanom Njegove Svetosti s titulom monsinjora, a 2013. postao je kanonikom Prvostolnog kaptola Vrhbosanskog i arhiđakonom Gučogorskog arhiđakonata. Godine 2023. imenovan je prepoštom Vrhbosanskog kaptola.

  Poštovani profesore, nerijetko se može čuti kako su vjera i znanost u suprotnosti. Jasno, u ovoj se tezi poglavito ističu oni koji u Boga ne vjeruju, kaneći tako uputiti na nadmoć znanosti u odnosu na vjerovanje te prikazati vjeru u Boga infantilnom fantazijom primitivnih osoba. S druge pak strane, u vjerničkim se krugovima želi naglasiti kako su vjera i znanost komplementarne. Kako – i može li se uopće – ovaj sraz primiriti?

    Vjera i znanost načelno nisu u suprotnosti. Mnogi su znanstvenici religiozni, a od onih velikana možemo navesti imena: Isaac Newton, Max Planck, Werner Heisenberg, Francis Collins. Oni na svoja istraživanja gledaju kao proučavanje Božjeg djela. Ipak se može u javnosti čuti tvrdnja kako su vjera i znanost u suprotnosti. Ova tvrdnja dolazi obično od onih koji ne vjeruju u Boga. Tako npr. Sigmund Freud opisuje religijska uvjerenja kao iluzije i ispunjenje djetinjastih želja kako bi se čovjek zaštitio od prirodnih sila i životnih bezizvjesnosti.

   Za nas nije baš uputno razdvajati znanost i vjeru u smislu da se znanost bavi istraživanjem materijalne stvarnosti, dok bi vjera ostala samo na području duhovnog života. Ovaj pokušaj razdvajanja znanosti i vjere za naše kršćansko poimanje nema smisla, jer se kršćanska vjera temelji na povijesnoj objavi, gdje se očituje kako nam se Bog nije objavio samo na području duhovnog iskustva, nego je svojim utjelovljenjem zauvijek povezao materijalno i duhovno. Ako znanost i vjera doista tragaju za istinom, one se onda ne mogu isključivati. Joseph Ratzinger izvrsno primjećuje kada piše da je kršćanstvo „pozitivistička religija“, jer se temelji na empirijskom iskustvu objave koja se prima osjetilima. Zato bismo rekli da znanost i vjera imaju isto ishodište u Bogu.

    Zapravo je prilično začudno što je uopće došlo do rečenoga sraza, poglavito kada je riječ o Starom kontinentu. Naime, razvoj znanosti i sveučilišta u Europi sve do novoga vijeka bio je usko vezan uz Crkvu, a današnje znanosti svoj korijen, u biti, vuku upravo iz teologije te iz filozofije koja se nazivala „sluškinja teologije“. Zašto je, po Vašem sudu, k tomu tako?

   Kršćanstvo je od samih svojih početaka bilo naklonjeno znanosti. Najuglednija europska sveučilišta osnovala je Katolička Crkva. Neki će ustvrditi da je sraz između znanosti i vjere nastao tijekom „znanstvene revolucije“, odnosno kada su u 16. i 17. stoljeću znanstvenici počeli uvoditi empirijsku metodu – promatranje, eksperiment i matematički rezultat. Da bi u tu svrhu predstavili neko sustavno neprijateljstvo Katoličke Crkve prema znanosti, često navode sudski proces Inkvizicije protiv Galileja. Tako se na Crkvu počelo gledati kao na neprijatelja razuma, napretka i znanosti.

   Međutim, Crkva nije imala problema s konceptom tada već 80 godina stare teorije o heliocentričnom sustavu, koju je Kopernik još 1543. predstavio u jednom svom djelu, a koje je posvetio Papi, nego je problem nastao kada je Galileo ovu staru vijest u teoriji htio učiniti činjenicom. Dakle, nije se radilo o sadržaju, nego o ispravnoj znanstvenoj metodi. Ovdje se Katolička Crkva pojavila kao njezin zagovornik. Kasnije se pojavila percepcija da je Crkva antiznanstvena ustanova, a ona je bila rezultat antiklerikalnog stereotipa, narativa koji su bili ukorijenjeni u 18. i 19. stoljeću, a koji su zapravo bile lažne vijesti.

   Crkva nikada nije službeno naučavala da je Zemlja „ravna ploča“, nego se držala koncepcije sferne zemlje kako su je opisivali antički znanstvenici i kasnoantički crkveni oci. Ovaj proces Galileju poslužio je kasnije nekim krugovima kao razlog pisanja kako su Europljani u srednjem vijeku smatrali da je Zemlja „ravna ploča“. Bila je to „američka“ antiklerikalna podvala kršćanstvu.

Može li razrješenju toga naizgled nepomirljiva sukoba doprinijeti glasovita metafora – nazovimo ju kompromisnom – genijalnog Alberta Einsteina, po kojoj je „znanost bez religije hroma, a religija bez znanosti slijepa“?

   Ponekad se u javnosti pojavljuje stajalište da su znanost i vjera u proturječju. Naravno, oni koji se slijepo pouzdaju u znanost, potenciraju ovo stajalište. U bivšem sustavu zajedničke nam države nametali su nam tzv. „znanstveni pogled na svijet“, a veliki dio tih zagovornika nije ni znao što to konkretno znači. S visoka su gledali na one koji vjeruju, a idejama su ih hranili politički motivirani komesari, recimo na „političkoj nastavi“ bivšeg režima među vojnicima i mladima u školama i na fakultetima. Mnogi novi ateisti će tvrditi da vjera nema znanstvene osnove i tako će degradirati sve one koji vjeruju. Znanost može ponuditi mnoga rješenja, liječiti bolesti, međutim kada znanost utihne i kada nema odgovora, rješenja može ponuditi samo Bog.

    Rad i istraživanja u znanosti ne umanjuju vjeru, isto kao što vjera ne stoji na putu ljudima koji se žele posvetiti znanosti. Zato valja reći da duhovnost i znanost nisu na suprotnim stranama. Einsteinova rečenica „znanost bez religije je hroma“ (jer joj nedostaje dublji smisao, etička usmjerenost i odgovor na pitanje zašto se stvari događaju), a „religija bez znanosti je slijepa“ (jer bez racionalnih činjenica i provjerljivih spoznaja može skliznuti u praznovjerje, zablude ili nerazumijevanje svijeta), lijepo opisuje sklad u kome se znanost i duhovnost mogu nadopunjavati i skupa napredovati. Einsteinovo je istraživanje bilo motivirano njegovom vjerom u Boga koji se otkriva u prirodi, ali se on distancirao od svih teoloških dogmi, pa je sebe opisao riječima da je on „religiozni nevjernik“.

Kad smo već spomenuli velikoga, možda najvećega, Einsteina, sjetimo se još i: Isaaca Newtona, Blaisea Pascala, Francisa Bacona, našega Ruđera Boškovića… sve je njih karakterizirala činjenica da su u svojim istraživanjima, ne samo pronašli mjesta za Boga, nego im je upravo vjera davala jasniju sliku na samu znanost i na cjelokupnu stvarnost. Nije li (i) to dovoljno za razrješenje sraza o komu evo govorimo?

   Da, već smo neke spomenuli u kontekstu znanstvenika koji su bili vjernici. Imena ovih kao i drugih znanstvenika svjedoče nam da je moderna prirodna znanost mogla nastati u kršćansko-europskom kontekstu jer su ovi veliki ljudi vjerovali u racionalnog Boga koji ljubi poredak. Zakoni prirode nisu dokaz odsutnosti Boga, nego dokaz njegova uma. Ako je Bog stvorio svemir prema zakonima, onda ima smisla tražiti te zakone promatranjem i eksperimentiranjem. Istina, u biografijama znanstvenika vjernika ističu se njihova najveća postignuća, ali se često nastoji sakriti njihova vjera. A za njih vjera i znanost nisu bile u sukobu, nego su se, kako već rekoh, nadopunjavale.

  Slijedom rečenoga, sjetimo se i enciklike Vjera i razum, što ju je sveti papa Ivan Pavao II. objavio u rujnu 1998., a koja u svojoj srži donosi poruku o vjeri i razumu, ali ne kao o dvjema oprječnim maksimama koje se ne isključuju, nego isprepliću. „Zašto dakle“, kazao je Sveti Otac, „nema razloga da se razum i vjera međusobno nadmeću: jedno se, naime, nalazi u drugom i oboje imaju vlastiti prostor u kome se razvija“. Dojam je, iz današnje perspektive, kako su ove Papine riječi naišle na gluhe uši. Slažete li se?

  Ne mogu se ne složiti s tom činjenicom da su riječi pape Ivana Pavla II. naišle na skepticizam i nezainteresiranost u modernom svijetu i u većem dijelu intelektualnih krugova. Mi smo na našem Bogoslovnom fakultetu imali jedan znanstveni skup koji je bio posvećen temi Vjera i razum, a povod je bio ova istoimena enciklika ovog sada svetoga pape Ivana Pavla II. Možemo reći da ima više razloga koji su uzrok „gluhih ušiju“ na koje su naišle Papine riječi. Poruka o „vjeri i razumu“ kao „dva krila“ lako se citira, no ona zahtijeva intelektualni napor na koga suvremena kultura često nije spremna.

   S druge strane, u modernom zapadnom društvu empirijska se znanost često smatra jedinim pouzdanim izvorom istine, pa se metafizičke ili religijske istine, recimo, prešućuju ili se na njih jednostavno gleda kao na subjektivna mišljenja ili slijepu vjeru koja se ne može provjeriti. Ivan Pavao II. tvrdio je da i vjera i razum mogu ljude dovesti do objektivne istine. Postmodernistička filozofija, međutim, iznimno je skeptična prema konceptu univerzalno valjane, objektivne istine i preferira pluralizam djelomičnih istina.

   A veliki dio javnosti jednostavno više ne doživljava crkvene izjave kao relevantne za vlastitu životnu stvarnost. Međutim i unutar vjerskih zajednica postoje pokreti (fideizam) koji odbacuju razum i zahtijevaju isključivo emocionalnu ili doslovnu vjeru. Te su skupine ignorirale Papin poziv na intelektualno istraživanje vjere, baš kao što su to činili sekularni racionalisti.

   Blagopokojni je papa Franjo, više od desetljeća i pol nakon svoga svetoga predšasnika, u studenome 2014. u Europskome parlamentu u Strasbourgu kazao kako Europa, koja više nije otvorena za transcendentnu dimenziju života, riskira polako izgubiti vlastitu dušu i humanističku dušu. Gotovo na dnevnoj bazi svjedočimo – nažalost! – kako su ovo bile proročke riječi…

   Bio je to drugi posjet jednoga pape Europskom parlamentu u Strasbourgu. Papa Ivan Pavao II. posjetio je ovo tijelo u listopadu 1988. te je bio prvi papa u povijesti koji je progovorio na ovom mjestu. Tada je Europa bila još uvijek podijeljena tzv. željeznom zavjesom u dva bloka, a Papa je pozvao na ujedinjenje Europe koja bi morala disati na oba plućna krila. Kada je 16 godina nakon toga papa Franjo posjetio Europski parlament, tada više nije bilo „željezne zavjese“ koja je dijelila Europu, ali je Papa u svojem govoru ukazao na povezanost Europe i kršćanstva.

   Papa Franjo, u slici Europe koja je suočena s nadolazećim gubitkom globalnog utjecaja, kaže da izgleda „stara, umorna i bez samopouzdanja“, prethodno rekavši kako više nije otvorena za transcendentnu dimenziju života, te da riskira izgubiti vlastitu dušu, „humanistički duh“. Jesu li to bile proročke riječi ili gruba stvarnost kakva jest i kojoj smo svjedoci?

   Uz rečeno, pokojni je papa Franjo opisao Europu kao kontinent-baku koja je izgubila vitalnost te ju je potrebno ponovno oživjeti? Dobra dijagnoza! No, koji je lijek?

    Papa Franjo govoreći pred Europskim parlamentom u jednoj metafori opisao je Europu kao „baku koja nije više plodna i dinamična“. Time je istaknuo opći dojam istrošenosti i starenja Europe koja je izgubila nekadašnju vitalnost, energiju i plodnost, kako u demografskom, tako i u idejnom smislu. Europski kontinent mora razmotriti je li „njegova golema baština“ samo muzejsko nasljeđe prošlosti ili je još uvijek sposoban „inspirirati kulturu i otključati njezina blaga za cijelo čovječanstvo“. Na kasniji upit bivše kancelarke Njemačke Angele Merkel, kojoj se očito nije svidjela usporedba, misli li Papa stvarno da je Europa potpuno sterilna i nesposobna rađati, Papa joj je odgovorio da je njegov osvrt bio poticaj, a ne pesimizam.

    On je, zapravo, podsjetio zastupnike u Europskom parlamentu na povezanost Europe i kršćanstva, koji nisu bili bez sukoba i pogrješaka, ali su bili vođeni željom raditi na općem dobru. Papa je želio ovom kontinentu donijeti poruku nade i ohrabrenja, ukoliko ga je netko uopće slušao, kada je rekao da Europa mora ponovno otkriti svoj identitet utemeljen na kršćanskim korijenima. Europa ima duboko korijenje i neočekivane resurse koji joj omogućuju ponovno pronaći svoju snagu i plodnost. To je naša sadašnjost, naša budućnost i naš identitet.

   Kako se u ovoj posvemašnjoj europskoj kakofoniji treba postaviti „obični“ vjernik, čovjek koji skrbi o svojoj obitelji, podiže djecu u ova „moderna vremena“? Vi ste se, profesore, netom vratili iz Njemačke, vidjeli ste, dakle, „uživo“ neke od posljedica te kakofonije. Uostalom, neki naši ljudi, vjernici, vraćaju se doma jer misle kako ta zemlja (ne, dakako, kao europska iznimka) nije okruženje gdje je pametno podizati svoju djecu…

    Vjerujem da nam je savjet apostola Pavla iz Prve poslanice Solunjanima: „Sve provjeravajte: što je dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (5,21-22). A Sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein) bi nam poručila da provjeravati može samo onaj koji poznaje vjeru. Jer mjera se nalazi upravo u vjeri i u velikim katoličkim misliocima: crkvenim ocima i naučiteljima. Kratko sam bio u Njemačkoj, uskočio sam na zamolbu poglavara da budem neko vrijeme voditelj naših zajednica Ulm i Ehingen, a u međuvremenu, izvršivši poslanje, vratio sam se u Nadbiskupiju. Tamo sam uočio promjene koje su nastale nakon više od 30 godina moga prvog boravka u Njemačkoj.

   Primijetio sam kako se stvari događaju u zapadnim društvima, a to „nešto“ stvara kod naših ljudi određenu nelagodu, zbog čega se neki odlučuju na povratak kako bi im djeca rasla u okruženju za koje misle da je puno pogodnije za duhovni i duševni razvoj. Navedimo samo kako su neka, nazovimo ih tako, „umjetnička djela“ u katoličkim crkvama u koje dolaze i naši ljudi, kod mnogih izazvala određenu sablazan, kao npr. prizor jaslica u crkvi u Stuttgartu, gdje je umjesto lika Maloga Isusa na hrpi slame ležala živa osoba prekrivena vlažnim rižinim papirom i sluzavom teksturom. Misu Polnoćku iz te crkve prenosila je javna televizija ARD, tako da su mnogi mogli to vidjeti, što je u vjerničkoj i široj javnosti izazvalo veliko negodovanje.

   Hrvatski svećenik iz Berlina fra Zvonko Tolić, koji je prije godinama bio voditelj Hrvatske katoličke misije u Stuttgartu i djelovao među hrvatskim katolicima u Stuttgartu, poslao je prosvjedno pismo. Upozoravajući kako taj prikaz vrijeđa katoličku vjeru i da ti eksperimenti tjeraju ljude iz Crkve. To je samo jedan prizor šireg spektra nekog razvoja (npr. indoktrinacija djece ideologijama aktivista i skupina koje zalaze u crkve i odgojne ustanove) koji prema shvaćanju mnogih naših ljudi nije prihvatljiv. Polagani povratak naših iseljenika može nas kao narod i kao članove Crkve samo veseliti, ali valja reći kako nam neke promjene koje se primjećuju u zapadnim društvima i samoj Crkvi ipak nameću neka pitanja i zauzimanje ispravna stava, ne želeći, naravno, dovoditi u pitanje ničiju vjeru dok pojedinci u Crkvi u kriznim vremenima traže ispravan način pristupa čovjeku kao pojedincu i vjerničkim zajednicama.

   Profesore, živimo, uz sve kazano, u dobu umjetne inteligencije kao jedne stečevine „suvremena doba“. Jedno od pitanja koje se nameće tim slijedom jest mogu li Al aplikacije pružiti spoznaju žive Riječi Božje koja utječe na naš život? U „prijevodu“: mogu li katolici od nje imati koristi? Štoviše, može li umjetna inteligencija postati katolička?

   Ne bih mogao kao „umirovljeni“ profesor reći da znam puno o ovoj suvremenoj tematici. Ali dok razmišljam o tome, na pamet mi je došlo raspoloženje u kome sam se našao kada sam kupio svoje prvo računalo negdje krajem 1980-ih. Koliko je sreće bilo kada sam naučio samo memorirati tekst na kome sam radio da bih ga kasnije mogao pozvati i nastaviti dalje raditi na njemu. Za taj sam prvi PC u ono vrijeme izdvojio pola svoje godišnje stipendije misleći kako će mi ovo računalo služiti do kraja života. Međutim, nakon četiri godine, odradivši posao, otišao je na otpad, a ja sretan da nisam još morao platiti za njegovo zbrinjavanje. Svjedoci smo kako to sve ubrzano ide naprijed da nam je teško s tim razvojem hvatati korak.

   Naravno da sam od svog prvog računala imao koristi jer je poslužilo svojoj svrsi, i to puno bolje nego što bi mi poslužio moj pisaći stroj (ušteda vremena, ali i materijalnih izdataka). Gledajući tako, nekako mogu reći da katolici mogu imati koristi i od umjetne inteligencije, poštujući granice koje naglašava Katolička Crkva. Crkva prepoznaje dobrobiti umjetne inteligencije, ali upozorava i na rizike i izazove koje ona donosi, posebno na području privatnosti, autonomije i odgovornosti. Zato ona ističe potrebu odgovorna pristupa razvoju umjetne inteligencije i njezinu korištenju. Katolička Crkva naučava da razvoj i korištenje umjetne inteligencije trebaju biti vođeni načelima ljudskog dostojanstva, općeg dobra i solidarnosti.

   Umjetna inteligencija može nam biti od pomoći u pripremanju pastoralne građe i drugih materijala u službi evangelizacije, npr. kao neka suvremena enciklopedija, ali ne može biti zamjena za živi susret ili za sakramente (ispovijed, euharistija, živa riječ, razgovor ...).