Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Vlč. Ćosić rođen je 1995. u Novoj Biloj. Djetinjstvo je proveo u Busovači gdje je završio osnovnu školu. Srednje obrazovanje nastavio je u Sarajevu u Srednjoj medicinskoj školi Katoličkoga školskog centra Sv. Josip.

Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, nakon koga je u sarajevskoj katedrali 2019. zaređen za đakona, a zatim na Petrovo 2020. i za svećenika.

Svećeničku službu započeo je kao župni vikar u župi Sv. Ivana Krstitelja u Lug-Brankovićima.

Nakon jednogodišnjeg pastoralnog iskustva poslan je na studij psihologije na Institut za psihologiju Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu gdje je postigao licencijat.

Trenutačno obnaša službu voditelja internata u sarajevskom KŠC-u te je rektor crkve Kraljice Svete krunice na Banjskom Brijegu.

Tema svjedoči o dvjema stvarima. S jedne strane, nikada se o duševnom zdravlju nije govorilo više nego danas: tema je prisutna u medijima, školama i na radnim mjestima. S druge strane, ljudi koji stvarno trpe često ostaju neuslišani. O njima se govori, ali ih se rijetko sluša. Tema stoga stavlja naglasak na osobu, a ne na dijagnozu. Iza svake depresije, tjeskobe ili traume stoji konkretan čovjek s imenom, poviješću i odnosima. Promjena počinje kada osobi dopustimo progovoriti i kada ju zaista čujemo, bez žurbe ispraviti ju ili utješiti frazom.

O duševnom zdravlju važno je govoriti jer šutnja hrani i patnju i stid. Ono o čemu se ne smije govoriti postaje teže. Kada netko čuje da se drugi bore sa sličnim poteškoćama i da su potražili pomoć, dobiva dopuštenje da i sam učini taj korak. Za nas kao Crkvu to nije samo zdravstvena tema. To je pitanje dostojanstva osobe koju Bog ljubi cijelu, s tijelom, dušom i psihom.

Sveti Ivan Pavao II. više je puta isticao da je čovjek jedinstvo tijela i duha i da skrb za duševno bolesne ne smije gubiti iz vida njegovo dostojanstvo. Dijalog psihologije i vjere donosi upravo to: cjelovit pogled na čovjeka. Psihologija pomaže razumjeti mehanizme bolesti, biološke i psihičke čimbenike te put liječenja. Vjera otvara pitanje smisla, nade, oprosta i odnosa s Bogom, pitanja koja se javljaju i u najtežoj bolesti.

Opasnost postoji s obiju strana. Psihologija ne smije svesti vjeru na puki psihološki mehanizam, a vjera ne smije psihičku bolest tumačiti isključivo duhovno. Rješenje je u poštivanju granica i u suradnji. Svećenik nije terapeut i ne treba to glumiti, kao što ni terapeut nije duhovnik. Najbolje je kada se poznaju, međusobno poštuju i znaju kada osobu uputiti jedan drugome. Tada čovjek ne mora birati između vjere i liječenja, nego dobiva i jedno i drugo.

Rulla govori o trima razinama na kojima se čovjek može naći. Prva je razina krjeposti i grijeha, područje slobodnih moralnih odluka. Treća je razina zdravlja i psihopatologije, gdje govorimo o bolesti. Između njih je druga razina koja je možda najzanimljivija. To je područje u komu zdrava i vjerna osoba, zbog nesvjesnih nedosljednosti, može stvarno dobro zamijeniti prividnim dobrom. Te se razine međusobno prožimaju i rijetko se pojavljuju čisto odvojene.

Neki znakovi mogu pomoći. Duhovna kriza obično se tiče smisla, odnosa s Bogom, sumnje ili suhoće u molitvi, a osoba unatoč tome uglavnom normalno funkcionira u svakodnevnom životu. Kada se pojave dugotrajna nesanica, gubitak apetita, nemogućnost obavljanja svakodnevnih obveza, napadaji panike, stalna i nerazmjerna krivnja ili misli da život nema vrijednost, riječ je o nečemu što traži stručnu pomoć. Ipak, granicu je često nemoguće pouzdano povući bez stručne procjene. Zato je najsigurnije pravilo za svećenika: kada ste u dvojbi, uputite osobu stručnjaku i nastavite ju duhovno pratiti. Time ništa ne gubite, a možete puno dobiti.

Ta opasnost postoji i, nažalost, nije rijetka. Rečenice poput „Moli više pa će proći“ ili „Da imaš vjere, ne bi se tako osjećao“, mogu se izgovoriti s dobrom namjerom, ali nanose veliku štetu. Osoba koja već trpi, dobiva i dodatni teret krivnje. Zaključuje da je loš vjernik pa se može udaljiti i od Boga i od zajednice.

Takvom se pojednostavljivanju najbolje suprotstaviti obrazovanjem i primjerom. Svećenici, katehete i svi koji rade s ljudima trebaju osnovno znanje o duševnom zdravlju kako bi prepoznali znakove i znali kamo uputiti osobu. Mnogi svetci prolazili su kroz duboke tame i tjeskobe, a nisu bili manje sveti. Isus u Getsemaniju osjeća smrtnu žalost i tjeskobu. Depresija nije dokaz slabe vjere, kao što ni upala pluća nije dokaz slabe vjere. Molitva i liječenje se ne isključuju, oni se nadopunjuju.

Samoća nije samo osobni problem. Ona je i znak zajednice koja je zaboravila primjećivati. Čovjek je stvoren za odnos i bez odnosa vene, duhovno i psihički. Zato se odgovornost ne može prebaciti samo na pojedinca.

Obitelj je prvo mjesto gdje bi čovjek trebao biti viđen i saslušan. To traži vrijeme, zajedničke obroke, razgovor bez mobitela i pažnju prema starijima koji često ostaju sami. Župa može biti mjesto susreta, a ne samo mjesto obreda. Posjeti bolesnima i starijima, molitvene i obiteljske skupine, rad s mladima i jednostavno primjećivanje onoga tko je prestao dolaziti, sve su to konkretni oblici brige. Šira zajednica, škole, udruge i lokalna vlast, treba stvarati prostore u kojima se ljudi mogu susretati.

Prije govora o nadi potrebno je slušanje. Osoba u depresiji često ne može čuti riječi utjehe jer je bolest zatamnila njezin pogled. Ako joj prerano kažemo da će sve biti dobro, može se osjetiti neshvaćenom. Zato najprije treba ostati uz nju, priznati da je njezina bol stvarna i da ne mora glumiti da je dobro.

Kršćanska nada nije optimizam, niti obećanje da će patnja odmah nestati. Ona je uvjerenje da Bog ne napušta čovjeka ni u najdubljoj tami. Krist je sam prošao kroz napuštenost na križu i zato je prisutan i ondje gdje osoba više ne osjeća ništa. Toj osobi možemo reći: „Ne moraš sada osjećati Božju blizinu. Ja ću nositi nadu za tebe dok ti ne možeš.“ Molitva tada nije zamjena za liječenje, nego pratnja na putu liječenja. Nada se često ne vraća kao misao, nego kao mali koraci: dobar san, jedan razgovor, jedan dan koji je bio malo lakši.

U svijetu su danas najčešće tjeskoba i depresija, a sve više i poteškoće povezane s ovisnostima, uključujući ovisnost o zaslonima. Na našem podneblju tomu se pridružuje teško nasljeđe rata. Mnogi i danas, tri desetljeća poslije, nose posljedice traumatskih iskustava, gubitaka najbližih, progonstva i raseljenosti. Posttraumatski stresni poremećaj, zloporaba alkohola i potisnuta tuga često su prisutni i ondje gdje se o njima ne govori.

Posebno je važno spomenuti međugeneracijski prijenos traume. Djeca i mladi koji rat nisu doživjeli osjećaju njegove posljedice kroz roditelje koji su emocionalno povučeni, preplašeni ili ogorčeni. Tomu treba dodati iseljavanje koje razara obitelji i ostavlja starije same, te gospodarsku nesigurnost koja hrani tjeskobu. Naš čovjek navikao je „izdržati“ i „ne žaliti se“. Ta otpornost bila je potrebna za preživljavanje, ali danas često priječi traženju pomoći.

Stigma je danas manja nego prije nekoliko desetljeća, ali je još uvijek prisutna, osobito u manjim sredinama gdje se svi poznaju. Mnogi se boje da će ih se smatrati „ludima“, slabima ili lošim vjernicima. U crkvenim krugovima stigma ponekad ima i poseban oblik: postoji očekivanje da vjernik, a osobito svećenik ili redovnik, mora uvijek biti snažan i staložen.

Promjena počinje jezikom. Treba izbjegavati izraze koji osobu poistovjećuju s bolešću, primjerice „on je depresivac“ ili „ona je psihički bolesna“. Bolje je reći da osoba ima depresiju ili prolazi kroz teško razdoblje. U propovijedima i katehezi korisno je s vremena na vrijeme otvoreno spomenuti psihičke poteškoće, s razumijevanjem i bez osude. U pastoralnoj praksi potrebna je mreža suradnje sa stručnjacima i jasno ohrabrenje da je traženje pomoći čin odgovornosti, a ne slabosti. Važno je i da svećenici i redovnici sami smiju potražiti pomoć. Kada pastiri pokažu da se brinu za vlastito zdravlje, i vjernicima postaje lakše učiniti isto.

Poručio bih mu da nije sam i da nije slab. Prepoznati da ti nije dobro zahtijeva iskrenost i hrabrost. Tražiti pomoć nije poraz, nego prvi korak prema ozdravljenju. Kao što bismo otišli liječniku kada nas boli trbuh, jednako je normalno potražiti pomoć kada boli duša.

Neka počne od jednog razgovora: s osobom od povjerenja, liječnikom obiteljske medicine, psihologom ili svećenikom. Ne mora odmah sve riješiti, dovoljno je napraviti prvi korak. Bog ne gleda na nas kao na one koji moraju biti savršeni, nego kao na svoju ljubljenu djecu. A ako netko osjeća da više ne može izdržati, neka se odmah javi hitnoj službi ili nekome bliskome. Život je vrijedan i pomoć postoji.