Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Don Mladen rođen je 1964. u Ričicama kod Imotskog. Za svećenika je zaređen u Splitu 1991. Nakon kratka pastoralnog djelovanja u župi Trilj, otišao je na poslijediplomski studij u Rim gdje je na Papinskom sveučilištu Gregoriana studirao teologiju na Institutu za duhovnost. Godine 1994. postigao je licencijat (magisterij), a dvije godine poslije i doktorat iz teologije duhovnosti. Na istom je sveučilištu 1997. magistrirao iz dogmatske teologije.

Nakon završetka studija godinu dana bio je župnik u Dugopolju te potom duhovnik u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu. Istodobno započeo je predavati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Bio je ravnatelj Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu te djelovao kao pastoralna ispomoć u brojnim župama Splitsko-makarske nadbiskupije. Osim toga, sudionik je više različitih znanstvenih simpozija i skupova, osobito onih posvećenih Marku Maruliću. Danas je na KBF-u redoviti profesor u trajnom zvanju i pročelnik Katedre povijesti kršćanske literature i kršćanskoga nauka…

Iskustvo prolaznosti jedno je od temeljnih ljudskih iskustava. To iskustvo smrti dolazi kao konačna točka ili kao kruna, ovisno tko procjenjuje iskustvo prolaznosti. Za nevjernike prolaznost završava u ništavilu smrti, a za vjernike smrt, premda bolna, može biti kruna prolaznosti, u smislu ostvarenja najdubljih čežnji koje su prisutne u ljudskom srcu.

Kršćanstvo ne niječe prolaznost, niti umanjuje ozbiljnost smrti. No, posljednju riječ u ljudskom životu, kako mi kršćani vjerujemo, nema smrt, nego život. Temelj naše nade nije neka općenita ideja o besmrtnosti, nego događaj Isusa Krista: njegova smrt i uskrsnuće. Sveti Pavao sažima kršćansku nadu riječima: „Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime“ (1 Sol 4,14). Zato nas Svisveti i Dušni dan ne pozivaju samo na razmišljanje o prolaznosti, nego, još više, o cilju ljudskog života.

S tog gledišta smrt se doista može promatrati kao krunu ljudskog života, kao vrata kroz koja se ulazi u puninu života. Čovjek nije stvoren za grob, nego za zajedništvo s Bogom. Smrt ostaje bolna i tajanstvena, ona je posljedica grijeha, ali je Kristovim Vazmenim otajstvom njezino značenje promijenjeno. Kršćanska nada stoga nije bijeg od stvarnosti, nego drukčiji način gledanja na stvarnost: upravo zato što je život vječan, svaki trenutak zemaljskog života dobiva neizmjernu vrijednost. U životu je sve bitno, svaki trenutak i događaj, ma kako beznačajno izgledali.

Strah od smrti duboko je ljudski pa i kršćanski. Kršćanska vjera ne traži od čovjeka da se ne boji smrti. I sam Gospodin Isus u Getsemaniju proživljava tjeskobu pred smrću. No, postoji razlika između prirodnog straha pred umiranjem i straha koji čovjeka zarobljava jer u smrti vidi apsolutni kraj svega. Sv. Pavao uči da je posljednji neprijatelj smrt (1 Kor 15,26), a Poslanica Hebrejima kaže da je Krist došao osloboditi one koji „od straha pred smrću kroza sav život bijahu podložni ropstvu“ (Heb 2,15).

Za nas kršćane to su životno važne poruke. Vjera, koja nam je darovana, ne uklanja biološku smrt, ali može ukloniti njezinu konačnost, može ublažiti strah pred smrću. Kršćanin zna komu ide ususret, zna tko ga čeka iza vrata smrti. Zato se strah od smrti pobjeđuje rastom u povjerenju prema Bogu. Što je čovjekov odnos s Kristom dublji, smrt se sve manje pojavljuje kao ulazak u nepoznato, a sve više kao konačni susret s Onim kojega smo tijekom života upoznavali, ljubili i kojemu smo povjerovali. Tko proživi intenzivni susret s Kristom, a to duhovna teologija naziva mističnim iskustvom, često poželi umrijeti i tako zauvijek s Kristom biti. To je bilo iskustvo Sv. Pavla (usp. Fil 1,23) i brojnih drugih svetaca i svetica.

Problem nije u tome što se čovjek brine za zemaljski život. Zapravo, po Božjoj odredbi, mora se brinuti jer je Gospodin Bog svoje stvorenje predao u ruke čovjeku da se skrbi i brine za nj.  Dakle, kršćanstvo ne prezire ovaj svijet. Drugi vatikanski koncil snažno je naglasio odgovornost kršćana za izgradnju pravednijega i humanijega svijeta (o tome govori gotovo cijela pastoralna konstitucija Gaudium et spes). Problem nastaje kada ovozemaljsko postane jedini obzor, kada se čovjek zatvara unutar ovozemaljskog zaboravljajući svoj poziv i svoje usmjerenje prema vječnosti. Kršćanski odgovor nije suprotstavljanje zemlje i neba, nego njihovo ispravno povezivanje. Vječnost započinje već sada. Način na koji živim, odnos prema bližnjemu, prema siromašnima, bolesnima, vlastitoj obitelji i poslu ima vječnu težinu.

Kristove riječi „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40) pokazuju da se put prema nebu ostvaruje upravo na zemlji. Eshatološka nada ne čini kršćanina manje odgovornim za svijet, nego više budući da ono što činimo u vremenu ima odjek u vječnosti.

Kada u Vjerovanju ispovijedamo „uskrsnuće tijela“, ne tvrdimo da će Bog jednostavno ponovno sastaviti iste materijalne čestice od kojih je naše tijelo bilo građeno u trenutku smrti. Naše se tijelo tijekom života neprestano mijenja, a ipak spada na naš ljudski identitet te je, kako su govorili već stari crkveni oci, „sposobno spasenja“. Kršćanski nauk govori o identitetu osobe i istodobno o preobrazbi njezina tijela. Sveti Pavao koristi sliku sjemena: sije se raspadljivo, a uskrsava neraspadljivo; sije se tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno (usp. 1 Kor 15,42-44). Uskrsnut ću doista ja, sa svojim tijelom, ali ono će biti preobraženo i proslavljeno po uzoru na Kristovo uskrslo tijelo. Stoga za Božju svemoć nije nikakav problem je li tijelo postalo prah, bilo kremirano ili su njegovi dijelovi sačuvani kao relikvije. Uskrsnuće je čin Božje stvarateljske moći. Bog koji je čovjeka pozvao iz nepostojanja u postojanje može istoga čovjeka pozvati u konačnu puninu života. Sv. Toma Akvinski uči da ako je Bog pozvao čovjeka na život vječni, tada je uskrsnuće tijela nužno jer bez tijela čovjek nije čovjek. No, naša nada u uskrsnuće tijela ne temelji se na ljudskoj logici, nego na Božjem obećanju da će nas uskrisiti, odnosno da će i naše propadljivo tijelo sudjelovati u slavi koju je pripravio za nas, svoju djecu.

Crkva proglašenjem svetaca ne „stvara“ svetce. Ona svečano potvrđuje da je određena osoba živjela evanđelje na herojski način i da se nalazi u zajedništvu s Bogom, te ju može staviti pred vjernike kao primjer i zagovornika. Svetci, dakle, imaju ponajprije uzornu, egzemplarnu vrijednost. Naime, oni svjedoče da evanđelje nije nedostižan ideal. Svetost je moguća u konkretnom ljudskom životu. Među svetima nalazimo pape i kraljeve, ali i majke i očeve obitelji, radnike, redovnike, mlade, znanstvenike, siromašne i bolesne. Svetost nije privilegij nekolicine, nego poziv svakoga krštenika. Svetkovina Svisvetih osobito nas podsjeća da je broj svetih neusporedivo veći od broja kanoniziranih. Slavimo veliko mnoštvo koje „nitko ne mogaše izbrojiti“ (Otk 7,9). To je ujedno jedna od najljepših poruka te svetkovine: svetost je konačna svrha kršćanskoga života. Potom, mi katolici vjerujemo da se svetci zauzimaju za nas na našem životnom putu kako bismo i mi stigli onamo gdje su oni. Svetci sudjeluju u Božjoj milosrdnoj ljubavi prema nama, putujućoj Crkvi, kao i onoj čistilišnoj kojoj su potrebne i njihove i naše molitve i djela ljubavi.

Vjerojatno nedovoljno. Prvi su kršćani živjeli snažno prožeti iščekivanjem Kristova ponovnog dolaska. Njihov zaziv „Marana tha – Dođi, Gospodine!“ (Otk 22,20) izražavao je čežnju za drugim Kristovim dolaskom, odnosno za dovršenjem povijesti. Tim se usklikom završava Knjiga Otkrivenja, odnosno cijeli Novi zavjet koji nam je posvjedočio dolazak Sin Božjega u našu povijest kako bi nas poveo u Očev dom. Po uzašašću u nebesku slavu, odnosno po povratku Ocu, nije nas napustio, nego nam je dao nadu da i nas čeka njegova sudbina, odnosno udioništvo u njegovoj slavi. Crkva i cijeli svijet, štoviše cijeli svemir, nalaze se u procesu preobrazbe, u procesu oduhovljenja koji će biti dovršen o Kristovu drugom dolasku. Mi tu istinu redovito ispovijedamo kada, primjerice, u Vjerovanju kažemo da će Krist „opet doći u slavi suditi žive i mrtve“. Ta važna istina nedostatno je prisutna u svijesti vjernika, premda u svakom slavlju sv. mise naviještamo njegovu smrt, ispovijedamo njegovo uskrsnuće te iščekujemo njegov ponovni dolazak. Problem je što izgovorene riječi često nemaju odgovarajuće mjesto u našoj svijesti. Kršćanstvo je po svojoj naravi usmjereno prema budućnosti, prema kraljevstvu Božjemu koje je ipak kao prvina i zalog već prisutno. Povijest nije beskonačno kruženje, niti uvire u ništavilo. Ona ima cilj, a taj cilj nije nešto, nego Netko: uskrsli Krist.

Rekao bih da se zanemaruje, pa katkad čak i u kršćanskom navještaju. Mnogo govorimo o tome kako vjera pomaže kvalitetnije živjeti sadašnji život, što je svakako važno, ali kršćanstvo se ne može svesti na projekt boljega zemaljskog života. Dugo je vremena kršćanska poruka usmjeravala svijest vjernika prema onostranom, prema vječnom, tako da je s pravom došlo do kritike da su kršćani zaboravili zemlju i ovozemaljski život. Danas se pretjeruje s naglaskom na kršćanskoj poruci koja može osmisliti i učiniti lijepim i dobrim ovozemaljski život. To je istina, ali je još veća i važnija istina da nas je Gospodin Bog stvorio za vječnost, za nebo, za sebe. Život vječni je najveća kršćanska nada, „velika nada“, kako ju naziva papa Benedikt XVI. (Spe salvi, 31). Ako uklonimo vječni život, uskrsnuće, sud i zajedništvo s Bogom, uklonili smo ono najbitnije iz evanđelja.

Uvijek treba imati na umu da nas je Bog stvorio za vječnost. Svetkovina Svisvetih upravo o tome govori, naime o zajedništvu ljudi s Bogom u njegovoj blaženoj vječnosti. Svetkovina svetih poručuje nam da je čovjekovo konačno određenje zajedništvo s trojedinim Bogom, ono što teologija naziva blaženim gledanjem. Nebo nije beskonačno produženje ovoga života, nego njegova preobrazba i punina u Bogu.

Ako se pod sudbinom misli na slijepu silu koja je unaprijed odredila svaki događaj našega života, takav pojam nije spojiv s kršćanstvom. Čovjek nije lutka kojom upravlja neka nevidljiva nužnost, konstelacija zvijezda ili horoskop. Bog je stvorio čovjeka kao slobodno biće i ozbiljno poštuje njegovu slobodu. Sloboda je jedna od značajki ljudske bogolikosti. Što je čovjek Bogu sličniji, po moralnosti i svetosti života, to je slobodniji. Drugačije rečeno, sve veća blizina i sjedinjenje s Bogom rezultiraju sve većom slobodom.

Umjesto o slijepom usudu kršćanstvo govori o Božjoj providnosti, odnosno o tome da Bog vodi stvorenje prema njegovu konačnu dobru, ali pritom djeluje i kroz ljudske slobodne odluke. U svijetu se događaju nesreće, bolesti, prirodne katastrofe i posljedice ljudskih pogrješaka. Ne smijemo svaki takav događaj pripisivati izravnoj Božjoj odluci. Svaki događaj ima vlastiti uzrok. Kad netko nastrada u prometnoj nesreći, to se nije dogodilo jer mu je takva bila sudbina ili jer je Bog tako htio, nego jer je moguće prebrzo vozio, jer je vozilo bilo neispravno, jer je cesta bila neuvjetna, itd. Naša kršćanska vjera uči da Bog može dopustiti zlo, ali ga ne može htjeti ni željeti. Toj istini važno je pridodati još jednu. Naime, povijest spasenja otkriva nam kako Bog u svojoj providnosti može i iz zla izvesti dobro. Najbolji je primjer Kristov križ: najveća nepravda ljudske povijesti postala je mjestom spasenja svijeta. I to Bog redovito čini ondje gdje postoji povjerenje u njegovu očinsku ljubav.

U suvremenoj kulturi postoji neobičan paradoks: smrt je istodobno sveprisutna i odsutna. Gledamo bezbrojne smrti na ekranima, u filmovima i vijestima, pa se ona na neki način banalizira. Ali kada se pojavi stvarna smrt – smrt roditelja, supružnika, prijatelja ili vlastita bolest – često ostajemo bez riječi. Danas se rijetko umire u krugu obitelji; bolesnu se osobu upućuje u bolnicu ili na palijativnu skrb, jer se želi smrt prognati, o njoj ne razmišljati i ne govoriti. Ali ona je tu. Za nas kršćane proces starenja, umiranja i sama smrt mogu biti spasenjski događaji ako ih znamo proživjeti u zajedništvu s Isusom Kristom, trpećim i umirućim.

Suvremeni svijet promovira kult mladosti, zdravlja, ljepote i uspješnosti, a jedan od važnih razloga zapravo je strah od smrti. Starost se doživljava gotovo kao poraz. Kršćanski pogled potpuno je drukčiji. Vrijednost čovjeka ne proizlazi iz njegove mladosti, zdravlja, produktivnosti ili društvene korisnosti. Ona proizlazi iz činjenice da je stvoren na sliku Božju i pozvan na vječno zajedništvo s Bogom. Zato jednako dostojanstvo imaju još nerođeno dijete, maleno dijete, mlad čovjek, starac, teško bolesna i umiruća osoba. Kršćanstvo nas uči ars moriendi, umijeću umiranja, ali upravo zato i ars vivendi, umijeću istinskoga življenja. Tko zna prema čemu ide, bolje razumije i vrijednost puta kojim sada hodi.

Kršćanstvo se tijekom dvije tisuće godina inkulturiralo u različite kulture i mnoge je njihove običaje prihvatilo i oplemenilo. Zato nije problem što postoje različiti pogrebni običaji. Pa i unutar našega naroda pogrebni su se običaji veoma promijenili. Prije su se formirale pogrebne procesije od obiteljske kuće do crkve i groblja, a danas gotovo svako mjesto ima mrtvačnicu te je to nužno dovelo i do novih običaja. I to ne mora nužno biti loše. Crkva ne traži kulturnu uniformiranost. Problem nastaje kada određeni običaj proturječi kršćanskoj vjeri ili zamagljuje njezin smisao.

U pogrebnim običajima lako preživljavaju tragovi praznovjerja, magijskog shvaćanja smrti ili novopoganskih vjerovanja. Potrebno ih je razborito razlikovati od zdravih narodnih običaja koji izražavaju poštovanje prema pokojniku i povezanost obitelji.

Katolički sprovod prije svega čin je vjere i molitve, kojim okupljena zajednica vjernika preporučuje pokojnika Božjem milosrđu, za njega prikazuje euharistijsku žrtvu te moli za njegovo spasenje. Ožalošćenima pak naviješta nadu uskrsnuća te nudi utjehu vjere. Zato je dobro sačuvati sve što izražava dostojanstvo pokojnika, zahvalnost, zajedništvo obitelji i molitvu, ali izbjegavati ono što je povezano s praznovjerjem ili se protivi kršćanskoj nadi u uskrsnuće i život vječni. Posjet groblju, paljenje svijeća i polaganje cvijeća lijepi su znakovi sjećanja, ali za kršćanina je najvažniji čin ljubavi prema pokojnicima molitva, osobito sveta misa u kojoj svoju ljubav prema pokojniku sjedinjujemo s Kristovom ljubavlju. Na groblje stoga ne odlazimo samo čuvati uspomenu na svoje pokojne, nego odlazimo ispovjediti vjeru da naši pokojni u Kristu nisu nestali te da zajedništvo Crkve nadilazi granicu smrti.