Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Babić rođen je 1996. u Žepču, od oca Mate i majke Jele,rođ. Bošnjak. Gimnaziju je kao sjemeništarac Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa Petar Barbarić završio u istoimenom Katoličkom školskom centru u Travniku, a kao bogoslov Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa završio je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Za svećenika ga je 29. lipnja 2020. u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova zaredio tadašnji nadbiskup Vinko kard. Puljić, te je potom obnašao službu župnog vikara na Stupu do 2023. Kratko je bio i župnikom u župi Gromiljak, a od 2023. do 2025. bio je tajnik nadbiskupa Tome Vukšića. Župnikom župe u sarajevskom Novom Gradu imenovan je 2025.

Kada bih morao u nekoliko riječi opisati što je krunica, rekao bih: krunica je molitva srca koja nas, s Marijom, vodi k Isusu Kristu. Ona je jednostavna, a istodobno duboka. U njoj se ponavljaju molitve koje dobro poznajemo, ali srce ne bi smjelo ostati samo na riječima. Dok izgovaramo Zdravomariju, mi s Blaženom Djevicom Marijom promatramo Krista – njegovo rođenje, njegov život, njegovu muku, smrt i uskrsnuće, njegovu slavu.

Zato krunicu nikada ne bismosmjeli svesti na puko brojanje Zdravomarija. Ona je škola kontemplacije. Sveti Ivan Pavao II. lijepo je govorio kako je moliti krunicu zapravo „promatrati Kristovo lice s Marijom“.

Meni je posebno drago kada molim krunicu u tišini. Ponekad je dovoljno bez puno riječi sjesti pred Gospodina, uzeti krunicu u ruke i dopustiti da nas Marija uvede u otajstvo svoga Sina.

U vrlo velikoj mjeri. Papa Pavao VI. upravo je istaknuo evanđeoski karakter krunice i nazvao ju „sažetkom cijelog evanđelja“.

Kada molimo radosnu krunicu, ulazimo u otajstvo Isusova rođenja i njegova skrivena života. Žalosna otajstva vode nas pod križ, slavna nas vode prema uskrsnuću, Duhu Svetomu i proslavi. A otajstva svjetla, koja je u krunicu uveo Sv. Ivan Pavao II., još snažnije stavljaju pred nas Kristov javni život, njegovo krštenje na Jordanu, svadbu u Kani, navještaj Kraljevstva, preobraženje i ustanovljenje euharistije.

Zato bih rekao kako je krunica svojevrsna mala škola evanđelja. Tko ju ustrajno moli i razmatra, ne može ostati isti. Evanđelje treba prijeći s naših usana u naš razum, iz razuma u srce, a iz srca u život. Krunica nas ne odvodi od Krista prema Mariji. Naprotiv – Marija nas uvijek vodi Kristu.

Bog nije daleki Bog. On je Bog koji dolazi čovjeku. To je najljepše vidljivo upravo u otajstvu utjelovljenja. Marija je prva prihvatila tu Božju blizinu na poseban način. Ona je povjerovala, rekla svoje „da“ i cijeli svoj život stavila u Božje ruke.Zato je marijanska pobožnost uvijek put blizine s Kristom.

Ako neka pobožnost čovjeka udaljava od Krista, od evanđelja, od euharistije, ispovijedi i ljubavi prema bližnjemu, onda moramo zastati i preispitati je.

Meni je lijepa upravo ona Marijina šutnja. Ona nije žena velike buke. Ona je žena koja sluša, čuva Božju riječ u srcu i djeluje kada treba. Sv. Ivan Pavao II. upravo je Mariju opisivao kao uzor kršćanske kontemplacije.

Zato volim reći: u krunici učimo od Marije kako biti pred Bogom.

Mislim da krunica nikada nije nestala iz života našega naroda, naših vjernika. Možda se ponekad čini kako je potisnuta drugim sadržajima, ali kada čovjek dođe u teškoću, bolest, nevolju ili pred neku veliku životnu odluku, vrlo često ponovno uzme krunicu u ruke.To sam mogao osjetiti i kao župni vikar u svetištu Gospe Stupske. Ljudi dolaze s različitim životnim pričama. Netko dolazi zahvaliti, netko moliti, netko nosi svoj križ, a netko opet tražeći snagu u životnim teškoćama za sebe, za svoje dijete, supružnika ili roditelja. Netko dolazi jer više ne zna što bi učinio osim ustrajao u molitvi. A krunica je tu tako jednostavna.

Papa Leon XIII. naglašavao je kako krunica pred oči vjernika stavlja glavna otajstva naše vjere i da treba biti često u rukama kršćanina.I zato bih volio da je krunica ponovno češće vidljiva: u obitelji, u crkvi, na hodočašću, na putu i, prije svega, u srcu.

Mladi se ne mogu osvojiti samo riječima. Oni žele vidjeti da ono što im govorimo i sami živimo. Ako svećenik govori mladima da mole, a oni ne vide svećenika koji kleči, moli, ide na ispovijed, provodi vrijeme pred Presvetim i nosi krunicu, teško će prihvatiti njegov poziv. Zato mislim kako je prvi način evangelizacije svjedočanstvo vlastita života. Mladi ne trebaju od nas uvijek velike govore. Ponekad trebaju vidjeti svećenika koji s njima sjedne, uzme krunicu i kaže: „Pomolimo se zajedno.“Mladu čovjeku treba pokazati kako krunica nije nešto staro i beživotno. Ona može biti molitva mlada čovjeka koji ima svoje strahove, pitanja, planove, ljubavi, razočaranja i nade.

Ta se izreka često pripisuje Sv.Padru Piju, ali rekao bih da je važnije od provjeravanja same izreke razumjeti njezinu poruku: molitva djece je dragocjena i nikada ju ne smijemo podcijeniti. Dijete moli jednostavno, ne komplicira,ono vjeruje. Kada dijete uzme krunicu i kaže: „Isuse, čuvaj mamu i tatu“, tu već imamo prekrasnu molitvu.

A kada se više djece zajedno moli, to je veliko svjedočanstvo, možda svijet neće odmah vidjeti plodove te molitve, ali Bog vidi srce koje moli.

Mi često želimo odmah vidjeti plod, molitva nas, međutim, uči strpljenju. Ne moramo uvijek znati što Bog čini– naš je zadatak biti vjerni.

Kroz povijest Crkve krunica je bila i ostala snažno sredstvo molitve, osobito u trenutcima velikih kušnji i opasnosti. Jedan od najpoznatijih povijesnih primjera povezuje se s Bitkom kod Lepanta 1571. kada se kršćanska Europa suočila s Osmanskim Carstvom. Papa Pio V. pozvao je vjernike moliti krunicu za pomoć i zaštitu, a nakon kršćanske pobjede ustanovljen je blagdan Gospe od Pobjede, koji je kasnije povezan s blagdanom BDM-a od Krunice, a koga slavimo 7. listopada. Zato njezina snaga nije u samim riječima, nego u vjeri i pouzdanju s kojima se obraćamo Bogu. Blagdan Kraljice svete Krunice poziva nas ponovno otkriti ovu jednostavnu, ali duboku molitvu. U svijetu buke, nemira i straha, krunica nas vraća Kristu, donosi mir srcu i podsjeća nas kako u svojim životnim bitkama nismo sami. Možda se zato trebamo ponovno zapitati: jesmo li zaboravili koliko je snažna molitva kada ju izgovaramo s vjerom i ustrajnošću? Uzmimo krunicu u ruke kao oružje vjere, nade i ljubavi, i s Marijom se približimo Kristu.

Za mene je krunica prije svega oslonac.Svećenik svakoga dana susreće ljude s različitim križevima. Tu su bolesti, smrti, obiteljski problemi, nepravde, rastave, izgubljena djeca, roditeljske brige, pitanja vjere, ljudska usamljenost… Svećenik ne može sve riješiti, i ne treba misliti da može.

Zato je meni krunica vrlo bliska. Nakon razgovora, nakon ispovijedi, nakon nekog teškog susreta, lijepo je uzeti krunicu i reći: „Gospodine, ja ovo ne mogu nositi sam, pomozi i osnaži Ti ove ljude.“ Krunica me podsjeća da nisam ja spasitelj, Krist je Spasitelj. A Marija nas uči kako biti učenik njezina sina Isusa Krista.

Sv. Ivan Marija Vianney, poznati Župnik Arški, cijeli je svoj svećenički život razumio kao služenje Bogu i dušama. Njegov primjer posebno pokazuje koliko su svećeništvo, molitva, klanjanje i ispovijed povezani.

Zato bih rekao: svećenik bez molitve vrlo brzo ostaje samo čovjek koji radi vjerske poslove. A svećenik koji moli, ostaje svjestan da je službenik Božjih otajstava.

Ne treba početi velikim planovima.Treba početi s jednom deseticom, neka obitelj navečer isključi televizor i mobitele, neka se okupi oko stola ili pred slikom Gospe i neka izmoli jednu deseticu, ako ne mogu cijelu krunicu, neka izmole jednu deseticu.Ako ne mogu ni to, neka izmole jednu Zdravomariju.Važno je ponovno stvoriti trenutak u kome će obitelj biti zajedno pred Bogom.

Sv. Ivan Pavao II. snažno je poticao obiteljsku molitvu krunice i govorio o obitelji kao prvom mjestu na kome se kršćanska molitva uči i živi.

Sv. Majka Terezija svojim je životom pokazivala nešto vrlo jednostavno: ljubav prema Bogu ne ostaje samo na riječima. Ona se pretvara u služenje čovjeku.

Zato bih obiteljima rekao: molite zajedno, ali nakon molitve budite jedni prema drugima bolji.

Ako smo izmolili krunicu, a nakon toga vrijeđamo supružnika, djecu ili roditelje, moramo se pitati jesmo li doista dopustili da nas molitva promijeni.

Istinska pobožnost čovjeka čini poniznijim, mirnijim, strpljivijim i spremnijim ljubiti.Ako nas molitva čini oholima, ako mislimo kako smo zbog svojih pobožnosti bolji od drugih, ako osuđujemo one koji ne mole kao mi, tada trebamo zastati.Pobožnost bez ljubavi može postati samo vanjska forma.

Marija nas nikada ne uči prezirati čovjeka. Ona nas vodi Kristu, a Krist nas uči ljubavi.

Zato bih rekao kako je jedno od najboljih mjerila naše pobožnosti – ispovijed i život nakon ispovijedi.

Jesam li nakon molitve spremniji oprostiti? Jesam li strpljiviji? Jesam li spremniji pomoći? Jesam li spremniji priznati vlastitu pogrješku?Ako jesam, onda molitva donosi plod.

Papa Leon XIII. upravo je naglašavao kako krunica ne treba ostati samo pobožna praksa, nego treba voditi prema kršćanskom životu i djelima.

Vjerujem kako je budućnost krunice upravo u tomu što je ona suprotna kulturi brzine. Danas želimo sve odmah. Brzu informaciju, brz odgovor, brzo rješenje. A krunica nas uči ostati.

Ostati pred Bogom. Ostati u tišini. Ostati u molitvi i kada ne osjećamo ništa.Ostati vjeran i kada ne vidimo odmah plod.To je velika škola života.

Možda će upravo zbog toga krunica ponovno postati posebno važna. Čovjeku današnjice potrebna je tišina. Potrebno mu je mjesto na kome ne mora ništa dokazivati. Potrebno mu je vrijeme u kome može jednostavno reći: „Isuse, evo me!“Krunica nije način Boga prisiliti da učini ono što mi želimo.Ona je molitva povjerenja. Mi po Mariji dolazimo Kristu i govorimo mu svoje radosti, svoje boli, donosimo svoje obitelji, svoje pokojne, svoje bolesne, naše mlade, svoje svećeničke nakane, cijelu Crkvu i cijeli svijet.I zato vjerujem da krunica neće nestati.

Možda će se oko nas sve više toga mijenjati, ali čovjek će i dalje imati potrebu kleknuti i moliti.

Marija nas ne zadržava kod sebe – ona nas vodi svome Sinu. Kada bih vjernicima mogao ostaviti samo jednu poruku za ovaj listopad, ona bi bila jednostavna: uzmite krunicu u ruke. Počnite s jednom deseticom.Molite za svoju obitelj. Molite za svoju djecu. Molite za svoje pokojne. Molite za bolesne. Molite za svećenike. Molite za Crkvu. Molite za one koji su se udaljili od Boga.

Krunica je tiha molitva. Ona ne traži pozornicu. Možemo ju moliti dok hodamo, u crkvi, na hodočašću, kraj bolesničkog kreveta, u obitelji ili sami u svojoj sobi.

Ja osobno volim upravo tu tišinu. Ne moramo uvijek govoriti mnogo. Pred Bogom je dovoljno biti iskren.

Sv. Ivan Pavao II. krunicu je nazivao svojom omiljenom molitvom i govorio kako u nju možemo unijeti sve događaje svoga života – radosti i teškoće. A to je možda i najljepša tajna krunice: u njezine desetice možemo staviti cijeli svoj život.

Zato bih volio da ovaj listopad ne bude samo mjesec u kome ćemo više govoriti o krunici, nego mjesec u kome ćemo je više moliti.U tišini. U vjeri. Ustrajno. I s povjerenjem u zagovor Blažene Djevice Marije.

Jer kada se obraćamo Mariji, ne završavamo kod Marije. Ona nas uvijek upućuje na Isusa.

A njezina najveća poruka čovjeku ostaje ona iz Kane:„Što god vam rekne, učinite.“To je srce svake istinske marijanske pobožnosti.I zato neka svaka naša krunica na kraju bude jednostavna molitva:

Marijo, vodi nas svome Sinu.

Čuvaj naše obitelji.

Čuvaj našu djecu i mlade.

Čuvaj naše svećenike.

Izmoli nam ustrajnost u vjeri, snagu u križu i mir u srcu.

I dovedi nas jedinom svome Sinu, Isusu Kristu.

Amen.