Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Darja Barbarić magistrica je hrvatskog jezika i književnosti te pedagogije. Osam godina zaposlena je u Caritasu hercegovačkih biskupija gdje radi kao koordinatorica projekata Kućna njega i Jelo na kotačima. Projekt je usmjeren na kontinuiranu pomoć starim i napuštenim osobama koje se nalaze u teškim situacijama, te smo u njoj našli prigodnu sugovornicu na temu siromaštva.

Papa Franjo je, kao i njegovi prethodnici, istaknuo jedno od temeljnih poslanja Crkve, stalnu brigu i skrb za socijalne siromahe i ljude u potrebi jer je siromaštvo jedno od središnjih problema suvremena svijeta, unatoč napretku na brojnim područjima života. Siromaštvo je stanje ljudi u potrebi, ne samo u svijetu, nego i u našoj neposrednoj blizini, u susjedstvu, na selu, u gradu. O njemu se govori u javnosti, ali nisam sigurna da ta poruka dopire do mnogih koji bi mogli pomoći, na svim razinama.

Na temelju iskustva u radu Caritasova projekta Kućne njege, rekla bih da se dovoljno ne posvećuje pozornosti na sveprisutnu pojavu siromaštva i dovoljno skrbi za siromašne. Postoje neke akcije/ideje/programi koji kratkotrajno pomažu, uglavnom u određenim vremenima u godini (došašće, korizma), ali naša pomoć potrebna je kroz cijelu godinu. Posebno zabrinjava činjenica da se siromaštvo ne odnosi samo na nedostatak novca i materijalnih dobara, nego se odnosi i na nemogućnost školovanja djece, liječenja, pronalaska posla, ali i osjećaja isključenosti, srama i nemoći. Zato je važno da se o siromaštvu govori tijekom cijele godine i poduzimaju potrebni programi za njegovo otklanjanje.

Jedan od bitnih ciljeva naše karitativne skrbi jest doprijeti do siromašnih osoba, pokazati im da svatko od njih u Božjim očima ima jednaku vrijednost i dostojanstvo. Na taj način Crkva i Kristovi vjernici svjedoče Isusovu brigu za siromašne: „Zaista vam kažem, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“(Mt 25,40).

Briga o siromasima nije samo prigodan ili kratkotrajan izričaj empatičnosti i humanosti, nego bi trebala biti dugotrajna pratnja i pomoć ljudima u potrebi. Stalna pratnja podrazumijeva izgradnju osjećaja prihvaćenosti, sigurnosti, razumijevanja i podrške. Želi im se pomoći da razvijaju povjerenje i samopouzdanje kako bi prepoznali vlastite mogućnosti i napravili potrebne korake prema samostalnijem životu. Nastojimo ih pozitivno usmjeravati kako bi njihov svakodnevni život bio što kvalitetniji.

Ponekad je mnogo važnije biti uz siromahe, nego im pružiti materijalnu pomoć. Potrebno je izdvojiti vrijeme i darovati ga siromasima, upoznati i osluškivati njihove životne priče, s njima s poštovanjem razgovarati, uputiti im toplu riječ i utješiti ih, i na taj način iskazati bliskost, solidarnost i kršćansko zajedništvo. Takav odnos prema njima nastoji ih ohrabriti i potaknuti da sami prihvate i rješavaju životne poteškoće u kojima se nalaze.   

Da, nažalost, susrećemo se i s ljudima koji imaju stalno zaposlenje, redovito rade, ali im primanja ipak nisu dovoljna za pokrivanje osnovnih životnih troškova. Posebice je teško obiteljima koje imaju brojniju djecu, plaćaju stanarinu, režije i druge svakodnevne obveze. To nam pokazuje da zaposlenje samo po sebi ne znači uvijek i siguran i dostojanstven život. Zato je važno prepoznati i ove ljude jer iza mnogih naizgled običnih životnih priča kriju se velike brige i odricanja. Svaki čovjek koji pošteno radi trebao bi imati mogućnost živjeti od svoga rada dostojanstveno, bez straha hoće li moći osigurati osnovno za sebe i svoju obitelj.

Za rješavanje siromaštva potrebno je cjelovito pristupiti tom problemu – graditi pravednije društvo, razvijati bolju socijalnu osjetljivost i utjecati na promjenu društvenih okolnosti. Važno je sustavno raditi na tomu da ljudi imaju bolje mogućnosti zapošljavanja i sigurnije uvjete života. U tomu država ima odlučujuću ulogu. Ipak, dok se takve promjene ne dogode, ne smijemo zaboraviti one kojima je danas pomoć potrebna.

^{Barbarić: "Potrebno je izdvojiti vrijeme i darovati ga siromasima, upoznati i osluškivati njihove životne priče, s njima s poštovanjem razgovarati, uputiti im toplu riječ i utješiti ih"}

Osamljenost i osjećaj ostavljenosti dodatno otežavaju život ljudima koji se već suočavaju s oskudicom i siromaštvom. To utječe na osjećaj nezadovoljstva, duševno i tjelesno zdravlje, na međuljudske odnose i odnose prema odgovornima u društvu koji su pozvani mijenjati tu stvarnost. Posebice su ranjivi stariji ljudi, bolesni i oni koji žive sami. Zato je važno da ne gledamo samo materijalne potrebe, nego cjelovita čovjeka.

Ljudi su spremni, osobito u posebnim životnim neprilikama, pomoći drugima, ali najčešće onda kada to od nas ne zahtijeva previše vremena, odricanja ili izlaska iz naše svakodnevice. Međutim, pravi izazov je prići onima koje često ne primjećujemo ili ih, svjesno ili nesvjesno, zaobilazimo, onima na margini društva. Kao vjernici pozvani smo životom posvjedočiti ono što vjerujemo. Nije dovoljno samo govoriti o ljubavi prema bližnjemu, nego je važno tu ljubav pokazati konkretnim djelima tjelesnog i duhovnog milosrđa.

Rad s ljudima koji prolaze kroz teške životne situacije nije jednostavan. Ima trenutaka kada, bez obzira na trud i želju pomoći, shvatimo da ne možemo riješiti sve njihove probleme. Takvi susreti znaju biti emotivno teški i ponekad ostavljaju osjećaj nemoći. Ipak, važno je učiniti ono što je u našoj moći. U takvim trenutcima snagu pronalazim u vjeri, molitvi i podršci ljudi s kojima radim. Trudim se ne zaboraviti da i mala gesta pažnje nekome može mnogo značiti. Upravo me takvi susreti podsjećaju koliko su važni strpljenje, razumijevanje i ustrajnost. Najvažnije je ne izgubiti vjeru da ono što činimo ima smisla, čak i onda kada rezultate ne vidimo odmah.

Pomaganje drugima ne bi trebalo biti nešto čega se sjetimo samo za blagdane ili kada se dogodi neka teška situacija. Karitativno djelovanje trebalo bi biti dio našega svakodnevnog života, način na koji razmišljamo, živimo i odnosimo se prema ljudima oko sebe. Ne moramo uvijek učiniti nešto veliko, ali sve što činimo, trebamo činiti s ljubavlju. Kao vjernici pozvani smo prepoznati Krista u svakom čovjeku, posebno u onima koji su zaboravljeni, usamljeni i kojima je najteže. Vjerujem da se ljubav prema Bogu najbolje pokazuje kroz ljubav i skrb prema čovjeku. Zato pomaganje drugima ne ostaje naša obveza i poslanje. „Dobro je činiti dobro“ i „Živimo ljubav“, kako glasi i geslo našega Caritasa u Mostaru.