Josip Vričko, Katolički tjednik

Pod egidom Narod a ne „ostali“, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić na sjednici je Hrvatskog narodnog sabora, uz ino, kazao: „Ako su Hrvati samostojan, samonikao, izvoran narod u BiH – a jesu, i to ne od jučer – onda pozdravljam ovaj Sabor koji će kao mjerodavan čimbenik međunarodnoj zajednici reći da ne smišlja zakone koji će dva druga naroda promicati u prave narode s pravnim političkim i državnim institucijama, a Hrvate postupno micati u rubriku „ostali“, ugrožavajući im političku volju, i stoga također ime, jezik, vjeru, kulturu i sve ono po čemu se narod smatra narodom. To ne bi smjela dopustiti ni druga dva naroda. S njihovim će se narodnim predstavnicima ovaj Sabor na ravnopravnoj nozi nositi i konsenzusom donositi najbolja rješenja, pa ako treba i u prisuću međunarodne zajednice.“

Bilo jednom u Novom Travniku

   Ove, dijelom i upozoravajuće, riječi mons. Ratko izrekao je prije više od dva desetljeća, 3. ožujka 2001. u Mostaru, otprilike pola godine nakon što je 28. listopada 2000. u Novom Travniku održana utemeljiteljska sjednica HNS-a, na kojoj je usvojena Deklaracija o pravima i položaju hrvatskog naroda u BiH. U biti, Sabor je nastao kao odgovor na proces majorizacije hrvatskog naroda koji je kulminirao nametanjem Barryjevih amandmana na Izborni zakon. Slijedom čega je (više) no jasno na što je biskup Perić mislio kada je izrazio svoja očekivanja glede uloge HNS-a u srazu s međunarodnim čimbenikom.

   No, deset godina kasnije, u ožujku 2011., na mostarskom zasjedanju HNS-a Ante Paponja propitivao je proteklo desetljeće, od, dakle, utemeljenja u Novom Travniku. „Zašto je uspostavljen Hrvatski narodni sabor i zašto ponovno moramo definirati svoje ciljeve i svoj odnos spram uređenja Bosne i Hercegovine i odnos spram drugih dvaju naroda u BiH?!“, zapitao se taj predsjednik Hrvatskog kršćanskog domovinskog preporoda te odmah i odgovorio: „Odgovor je jednostavan – hrvatski narod nije ravnopravan u BiH s drugim dvama narodima. Na takav položaj mi nemamo pravo pristati i nećemo nikada, bez obzira na sve otvorenije prijetnje sankcijama iz dijela međunarodne zajednice.“

Splasnuo Čovićev optimizam, ali...

   Vrlo je, međutim, zanimljiva (još jedna) opservacija biskupa Ratka iz toga vremena. Neposredno prije mostarskog zasjedanja HNS-a u Mostaru je zasjedala i Biskupska konferencija BiH. Na konferenciji za novinstvo održanoj potom spomenuo je „fenomen žabe“ te rekao kako je hrvatski narod pokazao kako je kadar trpjeti do određene mjere, ali ima trenutaka kada se ta temperatura poveća i taj narod skoči i brani svoja prava, svoju slobodu i svoju zemlju. „Ako se hrvatski narod pritisne“, zavapio je (ili, svejedno, zaprijetio) biskup, „može biti svašta.“

E, sad, a u kontekstu nedavne mostarske izvanredne sjednice krovne hrvatske političke organizacije, moram (nažalost!) biti malo osoban. Nakon ovih Perićevih riječi zapitao sam se (više-manje retorički) u komentaru: „Jesu li Hrvati spremni skočiti, pa će 'biti svega', ili samo – baš kao prije deset godina – krekeću?!“

    Od tada je, čini se, prošla „čitava vječnost“. Možda bi bilo pretjerano kazati kako se na mostarskoj – za javnost zatvorenoj - sjednici čulo samo kreketanje. Činjenica je ipak kako je nemali broj onih što su očekivali više, poglavito zna li se kako je, uoči toga (potencijalno) povijesnoga skupa, Dragan Čović obznanio kako je njegov, inače kronični, optimizam – splasnuo. A kako bismo ilustrirali u kakvom političkom ozračju Hrvati žive (i) danas, vratimo se „fenomenu žabe“, ili sindromu kuhane žabe. Kada žabu stavite u hladnu vodu, žaba će uživati. Kako se temperatura povećava, ona prilagođava svoju tjelesnu temperaturu. Kada voda dođe do točke ključanja, žaba se više ne može prilagoditi. U tom trenutku žaba odluči iskočiti, ali je nesposobna za to jer je iskoristila svu svoju snagu prilagođavajući tjelesnu temperaturu. I slijedi koban kraj.

Dosta je meškoljenja

    Glede mogućnosti da se u Mostaru 19. veljače (samo) „kreketalo“, treba kazati kako su mišljenja podijeljena, baš kao što je uostalom postignut konsenzus glede toga da se Hrvati već dugo, zapravo predugo, krčkaju, meškolje u vreloj vodi, koža im je sve napetija... Slijedom čega neki misle kako je vrijeme da – iskoče. Međutim, neki su od članova HNS-a, dojam je, unaprijed znali kako se u Mostaru, ipak, neće dogoditi – povijest. Primjerice, Slaven Raguž je uoči samoga svehrvatskoga saborovanja obznanio na RTV-u Herceg Bosne kako Hrvatska republikanska stranka neće u Kosaču. Prije svega, naglasio je, kako Republikanci poštuju HNS kao instituciju – no, navijestio je, kako drži da će na kraju zaključci biti – kamilica.

    U okolnostima kada se Hrvatima gazi dostojanstvo, a ne samo, veli, politička prava, oni, zapravo, nemaju budućnost u ovakvoj BiH. Uz to, kazao je jednu vrlo snažnu misao koja – znakovito?! – nije izazvala reakciju iz haenesovskih redova. Raguž, naime, drži kako Hrvatima funkcionalna država ne treba biti primarni cilj te tvrdi kako mu je prioritet zaštita interesa hrvatskog naroda, a ne funkcionalnost BiH. Mada su, vjeruje, te dvije stvari komplementarne.

    Uz sve to Raguž smatra kako (je) HNS mora(o) donijeti „jasne i nedvosmislene poruke koje će ići ka ustavno-administrativnim reformama. Zanimljivo, tzv. (sarajevski) „probosanci“ su baš tako pročitali 7. točku mostarskih zaključaka. A njihov je korifej, dakako, i ovoga puta Ljiljan Zlatni. „Treba uputiti veoma jasnu i nedvosmislenu poruku da federalizacije BiH neće biti, na etničkoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi. BiH ionako trpi radi loše unutarnje organizacije, tako da svako njezino reorganiziranje može biti samo na racionalnim osnovama, kao što je regionalizacija zemlje, ali da te regije nisu etnički utemeljene i da nemaju ovlasti za vršenje zakonodavne, izvršne i sudske vlasti“, drži građanin Komšić vraćajući se staroj mantri „probosanaca“ kako, zapravo, HNS pribjegava ostvarenju ratnih ciljeva u mirnodopskim uvjetima. A bizarno je, u najmanju ruku, da „problem“ detektira i nudi rješenje osoba koja je nakon trostruke bošnjačke izborne ujdurme njegova instaliranja u hrvatsku fotelju u državnom vrhu, postala sinonim za – problem u Bosni i Hercegovini.

Zašto se VKBI boji „udruge građana“?!

   Na njegovoj je crti – očekivano – i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca. „Može se reći da je HNS udruženje građana koje pokušava doći do institucionalizacije političke forme jedne neformalne skupine građana, odnosno postupno uspostavljanje skrivene Herceg Bosne koja se skriva iza njega, a čemu služi sva mašinerija HNS-a. Oni predlažu konsocijaciju i federalizaciju BiH. Pritom, federalizacija je očigledno zamišljena kao 'unija triju etničkih republika' koje će onda vrlo lako dovesti do naracije o disoluciji“, poručili su bošnjački intelektualci ne odustajući od patetičnih stavova kako u BiH ne postoje etnički teritoriji bilo kojeg naroda.

     Simptomatična je, uz ino, potreba VKBI-ja relativizirati značaj HNS-a. Zapravo, VKBI je udruženje građana, mala pričaonica srodna (i kompatibilna!) Kulenovićevu deplasiranom Krugu 99. Uostalom, nemali je broj onih koji mudroslove i u jednoj i u drugoj – udruzi. Dok HNS okuplja 14 hrvatskih stranaka i predstavlja 90% hrvatskog biračkoga tijela. 

      U takvu ozračju kada, dakle, voda dolazi do točke ključanja, pa se Hrvati sve teže mogu prilagoditi, krovna bi se hrvatska politička organizacija morala, kao što je to naglasio Raguž, posvetiti zaštiti interesa hrvatskog naroda. Prioritetno!

Sjetite se Bl. Alojzija!

Slijediti pritom slogan posljednje izvanredne sjednice Narod odlučuje, na koji se nadahnuto nadovezao aktualni biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić koji je sabornike u Kosači, uoči njihova zasjedanja, potaknuo: „...Treći razlog zbog koga sam danas među vama je činjenica da je Katolička Crkva preko svojih pastira uvijek bila uz svoj narod na ovim prostorima. A ta je činjenica sažeta u riječima najsvjetlijeg lika Crkve u Hrvata - Bl. Alojzija Stepinca čiji smo blagdan proslavili nedavno. Na montiranom komunističkom procesu 3. listopada 1946. izrekao je poznate riječi: 'Ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda.' To je ujedno moja želja i moja molitva i za sve vas. Da uvijek osjećate bilo svoga naroda, da se nikada ne udaljavate od naroda, da čuvate i štitite interese i prava svoga naroda i da svoj narod 'oplemenjujete i pribavite mu poštovanje i ljubav od strane drugih naroda' (Bl. A. Stepinac).“

    Gore rečeni mali vremeplov HNS-a svjedoči kako montirani proces protiv Hrvata traje više od dva desetljeća. Voda je sve vrelija... da bi se (samo) kreketalo.