Piše: Sandra Martinović, pravoslavna teologinja i studentica master programa Međureligijski studiji i izgradnja mira

Kada kažete da ste završili pravoslavnu teologiju, a zatim upisali master program na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ljudi često čuju samo dvije riječi: pravoslavni i katolički. Sve ostalo kao da se izgubi između njih. Odmah počinju tumačenja, sumnje i pitanja, a ponekad i presuda donesena prije nego što je čovjek uspio objasniti kamo je krenuo i zašto.

Pravoslavni bogoslovni fakultet Univerziteta u Beogradu završila sam 2022. Nakon stanke upisala sam master program Međureligijski studiji i izgradnja mira u Sarajevu. Program je obuhvaćao pravoslavne, katoličke i islamske predmete, a za matični fakultet izabrala sam Katolički bogoslovni fakultet. Nisam došla tražiti novi vjerski identitet. Došla sam kao već formiran pravoslavni teolog, sa stečenim znanjem, vlastitim duhovnim iskustvom i jasnim osjećajem pripadnosti Crkvi.

Kada se jedna vrata zatvore
Moj odlazak u Sarajevo nije počeo tek onoga dana kada sam ušla u učionicu. Prethodile su mu godine u kojima sam pokušavala shvatiti što dalje sa znanjem koje sam stekla. Nakon pravoslavnih studija obraćala sam se ljudima od kojih sam očekivala makar odgovor ili smjernicu. Često nije stizala ni povratna riječ. Istodobno sam gledala kako se neki putovi lakše otvaraju onima koji imaju odgovarajuća poznanstva, veze i potporu sustava.

Jedan đakon rekao mi je da je danas ponekad lakše doći do Isusa Krista nego do vladike. Ta rečenica zvuči pretjerano, gotovo kao šala, ali u sebi nosi gorčinu mnogih koji ne znaju komu se obratiti. Kristu čovjek može prići u svakom trenutku. Pred vratima institucije ponekad se dugo čeka da netko uopće čuje zašto je došao.

To iskustvo nije me odvojilo od Pravoslavne Crkve. Natjeralo me je da jasnije razdvojim Krista od naših ljudskih slabosti, Crkvu od ponašanja pojedinaca i vjeru od sustava povlastica koji se ponekad oko nje stvori. Nisam željela cijeli život provesti čekajući da me netko primijeti. Ako su jedna vrata ostala zatvorena, morala sam vidjeti kamo vode ona koja su se otvorila.

Nastavak studija zahtijevao je i sredstva koja nisam mogla u cijelosti osigurati sama. Dio smo zaradili i izdvojili moj sin i ja, pomogla mi je majka, a jedna monahinja željela je sudjelovati novcem koji su joj povjerili prijatelji. Pomoć je stizala s više strana i spajala se s onim što smo sami imali. O tomu ne pišem da bih se prikazala kao žena kojoj su drugi nešto udijelili. Pišem jer zahvalnost traži da se dobro ne prešuti. Moja će diploma nositi moje ime, ali će u onomu što sam naučila ostati trag svih onih koji su mi pomogli do toga znanja doći.

U učionicu bez odlaganja identiteta
Kada sam prvi put ušla na Katolički bogoslovni fakultet, nisam znala kakav će odnos imati prema meni. Bila sam svjesna da dolazim iz druge crkvene tradicije i da će se to vidjeti u mojim pitanjima, rječniku i načinu razmišljanja. Najvažnije je bilo što nisam osjetila da na vratima moram ostaviti svoj pravoslavni identitet. Ušla sam kao pravoslavni teolog i tako sam bila prihvaćena.

Željela sam provjeriti koliko dobro poznajem vlastitu vjeru kada se preda mnom pojave drukčija pitanja, pojmovi i iskustva. Dok čovjek razgovara samo s onima koji misle slično, lako povjeruje da mu je sve jasno. Susret s drukčijim prisiljava ga da ono što zna izgovori vlastitim riječima, da razliku obrazloži bez straha i da svoje temelje pogleda pozornije. Tu znanje prestaje biti naučena formula i postaje odgovornost.

Sarajevo je za takav program bilo više od mjesta studiranja. U njemu se različite vjere, narodi, sjećanja i rane ne susreću samo u knjigama. Susreću se na ulici, u učionici i u razgovoru nakon predavanja. U takvoj sredini brzo postane jasno koliko je lako govoriti o miru izdaleka, a koliko ga je teže graditi ondje gdje svatko nosi svoje nasljeđe i svoju istinu o prošlosti.

Moja odluka nije u svima izazvala istu reakciju. Mnogi su je prihvatili s oduševljenjem i radoznalošću. Drugi su me gledali kao da sam učinila nešto nerazumno. Jednom sam prijatelja koji pripada protestantskoj Crkvi zamolila da se pomoli za mene. Odgovorio mi je da ne može i upitao zašto sam otišla „na islamski fakultet“. Nisam mogla razumjeti kako spremnost da se pomolimo za drugoga može ovisiti o fakultetu koji je taj čovjek upisao. Još manje da upoznavanje tuđe vjere postane razlog da se nekomu uskrati molitva.

Tada sam jasnije vidjela koliko duboko predrasuda može ući u čovjeka i uzeti čak i ime vjernosti Bogu. Čovjek ponekad misli da brani vjeru, a zapravo brani vlastiti strah od onoga što ne poznaje. Osuda mu daje privid sigurnosti: više ne mora pitati, slušati ni provjeravati. Dovoljno je drugomu zalijepiti etiketu.

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu zatekla sam nešto posve drukčije: slobodu da postavljamo pitanja i kritički razmišljamo. Profesori su ostavljali prostor studentu da obrazloži svoje mišljenje i kada se ono razlikovalo od njihova. Nije bilo dovoljno ponoviti stav. Trebalo ga je razumjeti i objasniti.

Posebno pamtim profesoricu Zoricu Maros i teme koje je otvarala kroz etički pristup nasilju i oprostu. Kod nje kritički osvrt nije značio napad na vjeru, Crkvu ili autoritet, nego obvezu da razlikujemo ideal od stvarnosti. Lako je govoriti o oprostu kao uzvišenoj kršćanskoj vrijednosti. Mnogo je teže govoriti o odgovornosti, granicama i posljedicama nasilja, osobito kada se od povrijeđenoga očekuje da prebrzo izgovori da je oprostio.

Ta su mi predavanja pokazala da teologija ne smije služiti prikrivanju stvarnosti. Njezina je zadaća stvarnost osvijetliti, čak i kada ono što vidimo nije ugodno. Vjera ne gubi dostojanstvo kada joj postavimo teško pitanje. Gubi ga kada je koristimo kako bismo izbjegli odgovornost.

Šest stotina krila i jedan osmijeh
Poštovanje koje sam osjetila nije izbrisalo dogmatske razlike. One su postojale i jasno sam ih prepoznavala. S pojedinim stavovima nisam se slagala, a neka su me pitanja vratila pravoslavnim izvorima i potaknula da produbim ono što već znam. U tome vidim vrijednost ozbiljnoga obrazovanja: čovjek ostaje pri svome, a razgovor mu pokaže gdje mu je znanje čvrsto i gdje tek treba rasti.

Kroz predmete na Fakultetu islamskih nauka islam više nije bio samo ono što sam ranije čula od drugih. Zanimalo me je što muslimani doista vjeruju, kako razumiju svoje izvore i što im je duhovno važno.

To znanje danas često koristim posve spontano. Kada razgovaram s ljudima islamske vjeroispovijesti, ponekad ih pitam: „Znate li koliko je krila imao melek Džibril kada ga je Muhamed vidio u njegovu izvornom obliku?“ Kada kažem da islamska predaja govori o šest stotina krila, čovjek se najprije iznenadi što takvo pitanje postavlja pravoslavni teolog. Razgovor odmah dobije drugu boju. To je simpatično, izmami osmijeh i završi prijateljski. Čovjek osjeti poštovanje jer vidi da ste se potrudili upoznati ono što je njemu sveto.

Upravo u tome prepoznajem snagu znanja. Ono ne služi tomu da drugoga nadmudrimo, nego da mu priđemo bez karikatura i predrasuda. Nekoliko točnih riječi ponekad učini više za bliskost među ljudima nego veliki govori o miru.

Duhovnost je za mene postala najvažnije mjesto susreta. Na duhovnoj se razini možemo približiti dovoljno duboko a da se nitko ne odrekne onoga što jest. Zato trebamo težiti povezivanju, a ne vjerskom sjedinjenju. Povezivanje znači susret, suradnju, poznavanje i poštovanje. Sjedinjenje bi podrazumijevalo brisanje stvarnih dogmatskih i razlika Predaje, a to od nas nitko ozbiljan ne traži. Različitost ne mora biti razlog za neprijateljstvo, kao što ni blizina ne mora značiti odricanje od vlastitoga identiteta.

Granica nije isto što i zid
Pravoslavni fakultet dao mi je temelj i bogoslovni jezik iz kojega polazim. Katolički fakultet pokazao mi je koliko akademski prostor može biti otvoren za pitanje i kritički osvrt. Kroz islamske predmete naučila sam da jednu vjeru ne promatram samo izvana, kroz ono što se o njoj govori u mojoj sredini. Ta su me iskustva zajedno učinila pozornijim teologom.

Postala sam i kritičnija prema predrasudama u vlastitoj sredini. Vjerske zajednice moraju ozbiljno ulagati u obrazovanje svoga naroda, u misiju i u ljude koji umiju svjedočiti vjeru suvremenomu čovjeku. O miru često govorimo svečano, a ljude ostavimo bez znanja o onima s kojima žive. U tu prazninu brzo uđu strah, glasine i gotove slike o drugima.

Zato me uznemiruju osude koje se javljaju svaki put kada se patrijarh, papa ili drugi vjerski poglavar susretne s predstavnikom druge Crkve ili vjerske zajednice. Sam susret ne znači suglasnost sa svime što druga strana uči i čini. On otvara prostor da se govori ondje gdje bi šutnja mogla ostaviti još dublji nesporazum.

Vjera se čuva životom, znanjem, molitvom i jasnim svjedočenjem. Stalni strah od razgovora pokazuje da vlastitim temeljima ne vjerujemo dovoljno. Granica je potrebna, jer bez nje sve postaje nejasno. Zid je nešto drugo. Granica nam omogućuje da znamo tko smo; zid nam onemogućuje vidjeti tko stoji preko puta.

Ne osjećam potrebu pripadati bilo čijem taboru niti braniti nečiju stranu samo zato što iza nje stoji autoritet. Svoj život nisam gradila oko crkvenih osoba, funkcija i krugova. Mjerilo mi je Krist, a putokaz Sveto pismo čitano u živoj Predaji Crkve. Titula, mantija ili funkcija same po sebi ne mogu od pogrešnoga postupka napraviti ispravan.

U dijelu pravoslavne javnosti ponekad vidim strah koji sebe naziva revnošću. Mnogo je lakše tražiti nekoga od koga treba čuvati vjeru nego se pitati zašto mladi ne razumiju jezik kojim im govorimo, zašto znanje ostaje bez misije i zašto nam je lakše osuditi tuđi put nego osvijetliti vlastiti.

Isti korijen, širi pogled
Iskustvo studiranja u multietničkoj i multireligijskoj sredini donijelo mi je više nego što sam očekivala. Danas se osjećam potpunije kao teolog. Nemam odgovor na svako pitanje, ali ljude više ne promatram samo kroz ono što sam o njima ranije slušala. To je velika promjena.

Povijest ovih prostora ne dopušta nam površne rečenice o pomirenju. Prošlost ne možemo izbrisati, a tuđe rane ne smijemo mjeriti samo vlastitom boli. Budućnost, ipak, nije gotov tekst. Ona ovisi i o tome hoćemo li sljedećoj generaciji ostaviti iste predrasude ili ćemo joj pokazati da upoznavanje drugoga ne oduzima ništa od dostojanstva vlastitoga naroda i vjere.

Apostol Pavao kaže: „Sve provjeravajte: dobro zadržite“ (1 Sol 5,21). U tim riječima prepoznajem zrelost vjere, hrabrost da se susretnemo, mudrost da razlikujemo i snagu da ostanemo vjerni Kristu. Dijalog traži znanje, granice i odgovornost. Traži i poniznost da priznamo kako o drugomu ponekad znamo mnogo manje nego što mislimo.

Zato danas znam da nisam pogriješila što sam upisala ovaj program. U Sarajevo sam došla kao pravoslavni teolog. Iz njega odlazim s istim korijenom i širim pogledom na čovjeka.

Krist kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ (Mt 5,9). Mirotvorstvo ne doživljavam kao lijepu riječ za svečane skupove. Ono je težak duhovni posao. Počinje onoga trenutka kada u drugome čovjeku, ispod imena, pripadnosti i naslijeđenih strahova, ponovno vidimo lice koje je Bog stvorio.

Prošlost ne možemo promijeniti. Budućnost još možemo.

NAPOMENA: Tekst je izvorno pisan srpskim jezikom i ćiriličnim pismom