Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Radio-televizija Srbije gotovo je cijeli program u utorak, 4. kolovoza, posvetila obilježavanju 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja. Od ranih jutarnjih sati emitirani su prilozi, javljanja s terena, razgovori i političke izjave, dok je večernji program kulminirao višesatnim izravnim prijenosom državne komemoracije Srbije i Republike Srpske održane u Mrkonjić Gradu.

Siktali su TV sugovornici, ali i govornici, s Aleksandrom Vučićem na čelu, u nekadašnjem Vrcar Vakufu, gdje je u studenomu ’43. održano, da izvinete, Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, o „agresiji“, „progonu“, „etničkom čišćenju“… A, sva je ta srpska, sad već tradicionalna histerija, kulminirala nakon što je predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta zatražio od Beograda da uputi inicijativu Europskoj uniji kako bi ubuduće zabranili Hrvatskoj proslavu Oluje.

Dolazi cirkus

Sve nas to, međutim, vraća 31 godinu unatrag. U ukoričenom dnevničkom zapisu Slavoljuba Đukića, naslovljenom On, Ona i mi, autor, govoreći o nadnevku 5. kolovoza, svjedoči kako je vijest o padu Knina Slobodan Milošević dočekao na Crnom vrhu gdje se odmarao s boljom polovicom, drugaricom Mirjanom (Marković) te s Bogoljubom Karićem i njegovom suprugom Marom. Njegovi sugovornici u telefonskom kontaktima toga povijesnoga dana tvrde kako je ostavljao dojam čovjeka kojega je zaprepastio „pad Knina“. Nije, vele, Sloba rabio riječi pao i(li)  osvojen Knin. „Gledaj, ove budale se povukle“, govorio je. Autor rečene knjige drži kako je ovakav voždov gard dao ton beogradskim režimskim medijima. Ništa se, naime, nije mijenjalo u programskoj shemi Televizije Srbije, koja je zabavljala gledatelje prikazom finala cirkuskog festivala u Monte Carlu.

Što je pak zaprepastilo (samo, čini se) patrijarha Pavla, koji je presavio tabak i uputio prosvjedno pismo direktoru Televizije Miloradu Vučeliću, u kojem s tugom konstatira kako se unatoč tragediji televizijski program ne mijenja. „Vaša odgovornost je ogromna pred Bogom i poviješću“, završio je patrijarh svoja žalosna slova. Nije – baš! – ganuo prozvanoga. Istina, ispričao se zbog cirkusijade kad joj vrijeme nije, ali i dosta nonšalantno uzvratio kako je „posao koji radimo veoma složen“.

Oprosti, ako možeš…

Brojna svjedočenja iz toga vremena govore kako su poraženi kninski balvan-revolucionari s nejači bili neželjeni gosti u „glavnom gradu svih Srba“, gdje im je srpska policija priječila ulazak u Beograd. Ipak, možda je najautentičnije svjedočanstvo ono nekadašnje potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske i saborske zastupnice SDSS-a, Kninjanke Anje Šimprage. „Na granici Srbije htjeli su nas poslati u Niš. Molili smo ih da nas puste u Beograd, tamo smo imali daljnju rodbinu. Ne znam, možda su dječje suze presudile. Pustili su nas do Novog Beograda. Tada sam odrasla. Za tu jednu noć“, sjećala se na 25. obljetnicu Oluje, napomenuvši da su se u Knin vratili 1999.

I, evo, prošloga se tjedna u Mrkonjić Gradu Vučić ispričavao Srbima što je, veli, Srbija bila slaba, što je šutjela, što je krila kninske nesretnike, što nije govorila o zločinima, što im nije dala ući u Beograd i sklanjala ih s autoputova… „Oprostite nam, mi sebi ne možemo“, završio je – kronično patetično - srbijanski predsjednik (na odlasku) ovu svoju ispovijed. A, baš te povijesne ’95., 20. ožujka, pozdravljajući „junački narod srpske Banije i srpske Gline“, koji je, po njegovoj procjeni, prvi 26. lipnja ’91. krenuo na „ustašku vlast“, prisegnuo kako „nikada 'srpska Krajina', nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće natrag u Hrvatsku“.

Na parove razbroj's

„Vi se, braćo, ne borite za ništa što nije vaše, nego kako biste sačuvali ono što je oduvijek bilo srpsko i to mora ostati srpsko“, zaprijetio je praktički u predvečerje kolovoške vojno-redarstvene akcije hrvatskih snaga nakon kojega je pobunjene Srbe i njihove beogradske ideologe dopalo mjesto koje im pripada – stigma povijesnih gubitnika. Naročito je upozoravajuća sudbina kninskih gubitnika koji su na najdrastičniji način shvatili kako su nepoželjni u „vlastitoj matici“, koja ih i jest natjerala u avanturu koja je završila baš onako kako i jest trebala okončati. O čemu tih dana zorno svjedoči i grafit na jednoj beogradskoj zgradi: „Na parove razbroj's: mrtav, gladan, mrtav, gladan.“

Predmnijeva se kako bi se autor mogao naći u beskrajnoj koloni postiđenih, bezvoljnih i nemoćnih koji više nisu imali nikakvu budućnost. U Srbiji… Uostalom, nije li se rečena Šimpraga, prognanica iz ’95. u Hrvatsku vratila četiri godine kasnije, završila fakultet u Zagrebu i ostvarila zavidnu političku karijeru. Pritom i dalje – usred „ustaške Hrvatske“ – u Saboru je govorila – srpski. 

Valja podsjetiti kako je Matija Bečković– odmah! –’96. u zbirci Hleba i jezika objavio – programsku?! – pjesmu Ćeraćemo se još i – proročke?! – stihove: Ovo što smo se ćerali / Samo je uvodno ćeranje / Predgovor glavnom ćeranju / Sve ima svoj kraj / Sem ćeranja

Zanimljivo je, međutim, kako je antirežimski tisak tamo daleko obilježio Oluju. Nisu, istina, posegnuli za omiljenom tezom provučićevskih kolega o „najvećem etničkom čišćenju poslije Drugog svjetskog rata“, nego su se usredotočili na tople ljudske priče. Tako je u beogradskom Danas, izvršni direktor Akademske inicijative Forum 10 iz Novog Pazara Fahrudin Kladničanin, srpski povijesni poraz obilježio tekstualnom konstatacijom: Oluja je bila čin dramatične etničke homogenizacije Hrvatske.

Mićo i ine Miće

Javlja taj Novopazarac čitateljstvu kako je prije nekoliko dana umro Mićo, otac jednoga njegova prijatelja. Rođen je, veli, u Glini, u obitelji koja je imala traumatična iskustva za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Zato je, drži autor, NDH za Miću i najbliže mu bila puno više od povijesne činjenice – bila je obiteljsko iskustvo koje je oblikovalo način na koji su gledali na svijet i osobnu sigurnost. „Zato je kolovoz ’95. za Mićinu obitelj bio mnogo više od novoga rata, to je bio još jedan bolan dokaz kako prošlost ponekad odbija ostati samo prošlost“, piše (nadahnuto) Kladničanin.

Nema, međutim, u tome omažu Mići ništa o tome gdje je bio – i što je radio?! – od ’91. do ’95. Gdje je, primjerice, Mićo bio dok je Vučić blagoglagoljio o „srpskoj Glini“, pa je – kada je Mićo vidio kako je sve to zameo vjetar - Oluja, naime – Mićo završio na traktoru i u Staroj Pazovi. U (srpski) Beograd u kolovozu '95. Mići i nejači nisu dali.

Kako bilo, lažne su Vučićeve današnje suze i za Mićom i za brojnim drugim Mićama. I danas ih zapravo koristi u predizbornoj kampanji, govoreći kako više Srbija neće dozvoliti Oluju i izmišlja kako neki čekaju drugo poluvrijeme.

„Ćeranju“ kraja nema…

Slijedom čega je nužno podsjetiti kako je prošlo, ipak ne tako davno, stoljeće započelo šovinističkim člankom Nikole Stojanovića Srbi i Hrvati iz 1902. i pogromaškom prijetnjom Do istrage naše ili vaše. To turbulentno stoljeće okončala je '95. upravo operacija Oluja, nakon koje se ratoborni susjed s istoka malo primirio. A, valja podsjetiti kako je Matija Bečković – odmah! –'96., u zbirci Hleba i jezika objavio – programsku?! – pjesmu Ćeraćemo se još i – proročke?! – stihove: Ovo što smo se ćerali / Samo je uvodno ćeranje/ Predgovor glavnom ćeranju / Sve ima svoj kraj / Sem ćeranja.

Kada, dakle, Vučić spominje drugo poluvrijeme, samo Srbi misle o njemu, pa smo evo, kako je to lani na stranicama Katoličkog tjednika upozorio hrvatski povjesničar Davor Marijan, na novom početku i na granici „srpskog sveta“ koji postojeće granice ne prihvaća. Ne znam koliko nadahnuće Vučić nalazi u Bečkoviću – Slobi je, primjerice, bio duhovni oslonac! – i krvožednom odnosu prema susjedima, ali ono njegovo iz ’95 „za jednog Srbina sto muslimana“, svjedoči kako za Srbe, vučićevske provenijencije – u Srbiji desetljećima dominantne – „ćeranju“ kraja nema.

„Sudačka nadoknada“

Neki misle, nakon još jedne obljetnice Oluje - koja je opet pokazala kako Srbi teško prihvaćaju povijesne poraze i, kazao bi otac im (nacije) Dobriša Ćosić, lažu iz patriotskih razloga - kako ih treba ignorirati. Štoviše, Zoran Milanović je iz Knina u prošlu srijedu poručio kako ne treba reagirati na svaku besmislicu, ali i da treba pratiti naoružavanje Srbije. Zanimljivo je koliko i iznenađujuće i to da je taj agnostik, tumačeći aktualno „istočno pitanje“, posegnuo za rješenjem na neočekivanu mjestu.

Obrazlažući, naime, osobnu tezu kako je jedino važno kakvim sposobnostima Hrvatska raspolaže, a ne koliko je novca formalno potrošila, hrvatski se predsjednik sjetio Biblije: „Kada je mali David došao u logor kralja Šaula, odbacio je mač i ponio praćku. To je priča o vjeri u Boga, ali i priča o pameti i inteligenciji, o tome kako je Hrvatska pobijedila u ratu.“

A, da parafraziram Slobu, budala uvijek ima, gdjekad, nažalost, baš u susjedstvu, gdje, evo, ratni opsjenar iz Gline priziva (nekakvo) drugo poluvrijeme 31 godinu nakon što je utakmica završena uvjerljivom hrvatskom pobjedom. No ako je Beogradu do „sudačke nadoknade“, neka prvo pogleda prethodni rezultat i shvati kako Hrvatima ni njihova vjera ni povijest ne daju za pravo hvatati se u „vrzino kolo“ zla, ali su spremni svoje braniti. Pri čemu treba kazati kako Hrvatska više – nakon što se jednom (davno) branila praćkom – nije David. Vidjelo se to i 5. kolovoza na nebu iznad Knina, ali i na kopnu…