Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik  

Početkom prošloga tjedna Recep Tayyip Erdoğan i Aleksandar Vučić u Ankari su obznanili kako će (uskoro) okupiti lidere Bošnjaka, Srba i Hrvata. Slijedom čega su neki beogradski dnevnici potrčali s naslovima: Poštivati integritet i Sarajeva i Banje Luke (ne, dodao bih, nužno tim redoslijedom). Kako bilo, nametnulo se, uz ina, i pitanje: Ignorira li to osovina Ankara-Beograd najavu novih pregovora pod američko-europskom paskom potkraj ovoga mjeseca u Sarajevu?!

Povratak na mjesto zločina

Naime, američki izaslanik za izbornu reformu Matthew Palmer i direktorica pri Europskoj službi za vanjske poslove Angeline Eichhorst vraćaju se na „mjesto zločina“ koje su, usprkos prethodnoj najavi, napustili uoči Božića. Prilično demonstrativno. Jasno, Baja iz Laktaša spremno je podupro tursku epizodu Aleksandra (umalo...) Velikog, podsjetivši kako je prošle godine, prilikom susreta s Erdoganom u Sarajevu, ukazao kako je situaciju u BiH moguće riješiti kroz posredovanje predsjednika Turske, predsjednika Srbije i predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića.

 „I sada sam mišljenja da bi oni mogli doprinijeti da dođe do dijaloga političkih predstavnika triju konstitutivnih naroda u BiH i rješavanja aktualne situacije. Bilo čije drugo miješanje u događanja u BiH neće donijeti ništa dobro. Sudbina BiH je u dijalogu domaćih političara u konstelaciji: Erdogan, Vučić i Milanović“, poručio je Dodik.

S druge pak strane, Bakir Izetbegović se (malo) drugačije sjeća dogovora o tursko-srpsko-hrvatskom posredovanju. Predsjednik SDA je nakon sjednice Kolegija te stranke prošle srijede obznanio kako ne postoji dogovor o održavanju sastanka lidera triju naroda u Bosni i Hercegovini s predsjednicima Republike Turske i Republike Srbije, te da je riječ o pogrešnoj interpretaciji.

Jasna je želja prvoga u Bošnjaka

„Radi se zapravo o jednoj odavno dogovaranoj trilaterali između BiH, Srbije i Turske. BiH će predstavljati institucije, a ne predstavnici stranaka ili naroda“, kazao je Izetbegović II. otkrivši tako kako mu zapravo odgovara da Hrvata nema za (tim) stolom. Isključuje, za razliku od eresovskoga vožda, Zagreb, a kako u kolektivnom šefu bh. države sjede dva člana izabrana bošnjačkim glasovima te jedan legitimni Srbin – jasne su želje prvoga u Bošnjaka.

A što se tiče njegova inzistiranja da BiH predstavljaju institucije, posljednja je osoba koja bi o tomu smjela govoriti. Već su ga, naime, stranke tzv. probosanskog bloka raskrinkale kako je izravno pregovarajući s, primjerice, nedavno Andrejom Plenkovićem dezavuirao jednog od dvojice bošnjačkih članova troglavog bh. vrha Šefika Džaferovića. A bio je, prema osobnom priznanju, spreman ići i Vučiću na noge kako bi poboljšao odnose Bošnjaka i Srba (s obiju strane mitske vode Drine.)

Bošnjaci – Hrvati, hladnoratovski

Kako bilo, ove njegove opservacije na temu trilaterala – gdje, kako i s kim – dovode nas do bolne teme: Odnosi Bošnjaka i Hrvata koji su, bez pretjerivanja, hladnoratovski (s obiju strana mitske vode Save.) Ili, što bi kazao Safet Softić: „Odnosi Hrvata i Bošnjaka se trebaju postaviti na neki drugi nivo. Vjerujem da je to put koji bi mogao sve ove odnose i stabilizirati i relaksirati.“ Nada se potpredsjednik temeljne u Bošnjaka naglašavajući kako je kada su u pitanju pregovori o izmjenama Izbornog zakona, nemoguće doći do kvalitetnih rješenja bez jake međunarodne intervencije.

„Jer sve što bi se eventualno prihvatilo kao neka moguća vrsta kompromisa, na neki način bi se tumačilo kao određena izdaja u ovoj zemlji. Tako su stvari i postavljene. Ne mislim da smo mi blizu bilo kakve vrste izdaje. Treba relaksirati stvari i doći do normalnih rješenja“, ustrajava Softić, što je izazvalo brojne reakcije iz bošnjačkih redova, kako službenih, tako i neslužbenih.

A kakva je narav tih reakcija, najbolje govori to što se i sam Softić (malo) pokolebao nakon početnog osobnog entuzijazma glede hrvatsko-bošnjačkog kompromisa pa, valjda, i pomirenja.

„Da vam budem iskren, prije ove izjave koja je završila u usputnom intervjuu bio sam puno optimističniji, sada vidim da je stanje pod psihozom i upalom i bojim se da smo dalje od onoga što bi se moglo protumačiti kao neka vrsta rješenja u BiH. Sada se postavlja pitanje: Što onda kada se ne dođe do rješenja“, pomalo će i rezignirano taj visoki esdeaovski dužnosnik.

Izvanredno (stanje)!

Dojam je, također, kako su i Hrvati na Softićevoj (skeptičnoj) crti. Usprkos proteklih tjedana višekratno iskazanu, gotovo kroničnom, optimizmu Dragana Čovića glede raspleta pregovora o (ključnom) Izbornom zakonu, za 19. veljače zakazano je izvanredno zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora. S, dakako, naglaskom na – izvanredno!

„Suočeni s približavanjem roka za raspisivanje Općih izbora u BiH te očiglednom opstrukcijom bošnjačkih stranaka oko postizanja dogovora o ograničenim izmjenama Ustava i Izbornog zakona, a sve u cilju ispunjenja odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, predsjednici stranaka su odredili termin izvanrednog zasjedanja Sabora“, stoji u prošlotjednom priopćenju za javnost koje je objavljeno na službenim stranicama HNS-a BiH.

Poručuje se, uz to, i da će u slučaju da propadnu pregovori u svezi s izmjenama Izbornog zakona BiH, Hrvati u BiH, okupljeni oko krovne političke organizacije hrvatskog naroda u BiH, dati kvalitetne odgovore na predstojeće izazove. Pomalo, dakle, i prijeteći ton...

No, hrvatski se stavovi znaju: Legitimno predstavljanje, konstitutivnost i ravnopravnost naroda, otklanjanje diskriminacije pri kandidiranju, predstavljaju ključne elemente u postizanju dogovora u procesu ograničenih izmjena Ustava i Izbornog zakona.

Herceg-Bosna (ponovno) je opcija

A, čini se prvi put nakon dugo vremena netko je ispod HNS-ova krova kazao ono o čemu, zapravo, svi sanjaju. „Pregovarački proces ide svome kraju i za dvadesetak će se dana znati ima li od ove zemlje išta ili nema. Tu ćemo završiti priču o nekoj budućnosti BiH, je li ona svijetla i jesu li zadovoljni svi konstitutivni narodi i građani, ili je ona jedna tvorba koja se nalazi pred raspadom“, ocijenio je predsjednik HSS-a Mario Karamatić dometnuvši, za Srnu doduše, kako je revitalizacija Hrvatske Republike Herceg-Bosne jedna od opcija za kojom bi Hrvati mogli posegnuti ukoliko propadnu pregovori o izmjenama Izbornog zakona BiH.

Zanimljivo, nije nakon ovih Karamatićevih riječi u Sarajevu proglašena opća opasnost?! Valjda su se već ranije – ispucali. Poput, primjerice, povremenoga esdeaovskoga disidenta Šemsudina Mehmedovića. „Ustav svake države štiti njezine građane i nacionalno bogatstvo – Beograd i Zagreb žele se putem političkih satelita domoći istog. Čović i Dodik (Palmer i Eichhorst) su izvršitelji Janšina i Orbanova non papera o promjeni granica na Balkanu“, otkrio je na svome Facebook profilu taj esdeaovski državni parlamentarac kako je, zapravo, cijeli svijet protiv Bošnjaka.

I nije mu to dovoljno. „Ukoliko dobiju Čović i Dodik što traže, započet će veliki rat koji će biti gori od prethodnog, a mi nemamo kapacitet da institucionalno odgovorimo“, konstatira Mehmedović etablirajući tako bošnjačke dužnosnike kao one koji najviše prizivaju rat. Pritom, redovito apostrofirajući lidere Srba i Hrvata kao temeljni remetilački čimbenik, poput sarajevskog profesora Senadina Lavića koji – dapače! – poručuje kako više nitko ne bi smio sudjelovati u razgovorima o Izbornom zakonu dok se država Bosna i Hercegovina ne odblokira od koordiniranog antibosanskog pakta Dodik & Čović.

Mir i prijateljstvo...

Zanimljivo je, međutim, kako taj osvjedočeni unitarist te povremeni (...) prizivač rahmetli Republike BiH gleda na aktualnu posvađanost u Bosni i Hercegovini napaćenoj. Lavić, naime, drži kako se potpuno neopravdano odnos između političkih stranaka predstavlja kao odnos između cijelih naroda – između Bošnjaka i Hrvata, ili Bošnjaka i Srba.

„Bošnjaci, kao jedan bosanski narod, i Hrvati, kao drugi bosanski narod, nisu u zavadi ni u konfliktu i nitko ih ne treba miriti jeftinim pričama o 'malo uzeti', pa 'malo popustiti'. Pokvarene su one politike koje su 30 godina pokušavale u Bosni i Hercegovini razviti i držati na djelu mržnju između kolektiva, a danas se pretvaraju u zagovaratelje prijateljstva, suradnje, ljubavi i mira. To ne mogu raditi dosadašnji akteri političke scene u Bosni. Bosanskohercegovački narodi (B, H, S) zaslužuju novu epohu mira i prijateljstva, oslobođeni od naciofašističkih ideologija i destruktivnih projekata“, konstatira Lavić.

I, 'ajde, da mu – što nije baš lako! – ne sporimo dobre namjere u svezi s prizivanjem nove epohe. No, kako restaurirati „mir i prijateljstvo“ kada se ovdje nakon 30 godina termin kompromis doživljava kao psovka, uvreda i na kraju – izdaja.

Dojma sam, također, kako su u boljim odnosima Čović i Izetbegović, negoli prosječan Hrvat i prosječan Bošnjak iz, primjerice, (zapadnog) Mostara. Sve u svemu, od međunarodnih, u posljednje vrijeme zbratimljenih, euro-američkih poklisara previše očekujemo kad povremeno, pompozno najavljeni, navrate u ovu našu balkansku dolinu suza.

Pogled iz Bruxellesa

A očekuje se da ekspresno pomire – nepomirljivo. Sad političare ili narode, gotovo je svejedno... Kad, eno, hrvatska europarlamentarka (i Mostarka) Željana Zovko usred Bruxellesa mrtva-hladna prošlog tjedna veli: „U BiH nitko nikoga ne voli, to je zemlja gdje su svi protiv svih ratovali...“

A gdjekad se čini – i opet bi neki!