Piše: fra Šimo IVELJ, OFM

Bože, ti si zapovjedio po zakonodavcu, sluzi svojem blaženome Mojsiju, da se načine srebrne trublje, pa kad svećenici u vrijeme žrtve zatrube u njih, da se narod milim zvukom opomene i pripravi na poklon tebi te dođe na službu: podaj, molimo, da Duh Sveti po službi neznatnog sluge tvoga posveti ovo zvono, pripravljeno za tvoju svetu Crkvu, da njegovo udaranje i zvonjava poziva vjernike svetoj crkvi i višnjoj nagradi. Kad njegovi zvuci odjeknu u ušima naroda, neka u ovom raste predana vjera, neka daleko budu otjerane sve neprijateljske zasjede, udaranje tuče, silovita oluja, neka se primire opasni gromovi i snažna desnica tvoja obori zle sile u zraku; kad čuju ovo zvono, neka zadršću i pobjegnu od znamenja svetoga križa, što je na njemu načinjen. To nek se udostoji poslati sam Gospodin naš, koji je uništio smrt na drvetu križa i kraljuje u slavi Boga Oca s istim Ocem i Duhom Svetim Bog po sve vijeke vjekova. Amen (Iz Rimskog obrednika blagoslova zvona).

Nekoć nije bilo teško odgovoriti na pitanje komu zvona zvone. Sve je bilo jednostavnije. Kad bi zazvonila crkvena zvona, ljudi su znali da se događa nešto što se tiče Boga. Zvonilo se za svetu misu, za Anđeo Gospodnji, za pokojnika, za Uskrs, za Božić, za krizmu ili za neku veliku crkvenu svetkovinu. Zvono je bilo glas Crkve.

Danas, međutim, stvari više nisu tako jednostavne. Ako zvona zazvone usred dana, čovjek više nije siguran treba li poći prema crkvi ili uključiti televizor. Je li danas svetkovina? Je li započela sveta misa? Je li reprezentacija pobijedila? Je li osvojena medalja? Je li izabran novi predsjednik? Ili je možda netko procijenio da svaka pobjeda, svaki državni uspjeh ili svaka javna proslava zaslužuju i crkvena zvona. Naravno, nema ništa loše u radosti naroda zbog sportskih uspjeha, državnih blagdana ili drugih događaja koji bude zajedništvo. Kršćanin se raduje svemu što pridonosi općem dobru. Međutim, ostaje pitanje koje nije sentimentalno nego pravno i liturgijsko: Smiju li se crkvena zvona koristiti za svaku društvenu radost ili ona imaju vlastitu, svetu svrhu? To pitanje nije pitanje ukusa, nostalgije ili osobnih preferencija. O tome ne odlučuje trenutni entuzijazam, nego liturgijska tradicija i narav samih crkvenih zvona.

Glas Crkve, a ne glas trenutka

Crkvena zvona nisu tek zvona postavljena na crkveni zvonik. Nakon blagoslova ona postaju sakramental, blagoslovljeni liturgijski predmet namijenjen isključivo svetoj uporabi. Njihov "glas" nije prvenstveno glas župnika, biskupa, države ili naroda, nego glas Crkve koja poziva svoje vjernike na susret s Bogom. Stoljećima su zvona označavala ritam kršćanskoga života: jutarnju molitvu, Anđeo Gospodnji, svetu misu, Liturgiju časova, procesije, blagdane, pokorničke dane, sprovode i velike trenutke liturgijske godine. Njihova je svrha bila posvetiti vrijeme i podsjetiti čovjeka da iznad svakodnevice postoji Božja stvarnost.

Upravo zato Crkva nikada nije gledala na zvona kao na neutralno tehničko sredstvo. Ona su liturgijski znak. Kao što se posvećeni oltar ne koristi kao govornica za političke skupove, niti se kalež upotrebljava za svakodnevno blagovanje, tako ni crkvena zvona nisu izgubila svoju vlastitu narav samo zato što mogu proizvesti lijep zvuk.

To, naravno, ne znači da zvona nikada ne mogu pratiti događaje od općega značenja. Povijest poznaje zvonjenja povodom završetka ratova, izbora pape, proglašenja mira ili drugih izvanrednih događaja koji se neposredno tiču života Crkve i naroda. Međutim, upravo zato što su takvi slučajevi iznimni, oni potvrđuju pravilo: zvona nisu opće sredstvo javnoga slavlja.

Pravni okvir uporabe crkvenih zvona

Premda Zakonik kanonskoga prava ne sadrži poseban naslov o crkvenim zvonima, njihova je uporaba jasno određena kroz više pravnih izvora. Prije svega, zvona nakon blagoslova postaju sakramental te pripadaju liturgijskim predmetima namijenjenima svetoj uporabi. Njihovo značenje proizlazi iz liturgijskih knjiga, osobito Obrednika blagoslova, koji navodi da zvona okupljaju Božji narod, navještaju liturgijska slavlja, pozivaju vjernike na molitvu, potiču kršćansku pobožnost i navještaju važne trenutke iz života Crkve.

Opća uredba Rimskog misala spominje zvonjenje tijekom euharistijskoga slavlja, dok Rimski misal propisuje posebnu uporabu zvona tijekom Vazmenoga trodnevlja. Stoljetna liturgijska predaja poznaje zvonjenja za Anđeo Gospodnji (6, 12, 18 sati), sprovode, procesije i druge crkvene obrede.

Veliku važnost ima i partikularno pravo pojedinih biskupija, koje često vrlo detaljno uređuje kada, kako i kojim zvonima treba zvoniti. Ondje gdje takvih pisanih odredbi nema, značajnu pravnu snagu ima zakoniti mjesni običaj, ali samo ako nije protivan općem pravu i liturgijskoj naravi zvona.

Iz svega proizlazi jedno temeljno načelo: crkvena zvona služe prvenstveno liturgiji, molitvi i pastoralnom životu Crkve. Njihova uporaba za druge svrhe može biti moguća samo kao razumna iznimka, nikako kao novo pravilo.

Između pastorala i populizma

Kada zvona redovito počnu pratiti političke pobjede, sportske rezultate ili druge događaje koji nisu liturgijske naravi, postupno se mijenja i njihovo značenje u svijesti vjernika. Ona više ne označavaju prvenstveno Božji poziv, nego postaju znak društvenoga raspoloženja. Time se, možda nesvjesno, liturgijski znak pretvara u sredstvo javne komunikacije.

Crkva se uvijek raduje uspjesima svoga naroda. Ona moli za domovinu, sportaše, državne vlasti i mir među narodima. Međutim, radost zbog tih događaja može se izraziti na mnogo načina. Pitanje nije treba li se radovati, nego treba li za svaki razlog radosti koristiti upravo crkvena zvona. Ako zvona zvone za svaku pobjedu, svaku obljetnicu, svaki politički događaj ili svaku društvenu manifestaciju, tada se neizbježno postavlja pitanje: U čemu je onda posebnost kada zazvone zbog Kristova uskrsnuća na Veliku subotu?

Liturgijski znakovi svoju snagu ne dobivaju učestalošću, nego jasnoćom svoga značenja. Zato je potrebno ponovno otkriti izvornu svrhu crkvenih zvona. Ona nisu glas trenutne euforije, nego glas Crkve. Njihov prvi i temeljni poziv nije okupiti građane oko nekoga događaja, nego okupiti vjernike oko Kristova oltara. Možda će tada odgovor na pitanje iz naslova ponovno postati jednostavan. Komu zvona zvone? Prije svega, Bogu i njegovu narodu. Ostalo može biti iznimka, ali nikada ne smije postati pravilo.