U koncelebraciji bili su domaći župnik preč. Boris Salapić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić te veći broj svećenika, a sudjelovalo je više tisuća vjernika, prenosi KTA.

Za Gospom…
Svećenici su već od jutra bili na raspolaganju za svetu ispovijed. Tradicionalno prije mise formirana je procesija s čudotvornom slikom Gospe Kondžilske, a nakon uvodnih obreda duga kolona vjernika uputila se uz molitvu krunice prema zavjetnom brdu Kondžilu, udaljenom više od četiri kilometra.

Nakon svetopisamskih čitanja i naviještenog Evanđelja, biskup Pero je najprije kazao kako je lijepo vidjeti hodočasničku rijeku u Komušini i na Kondžilu „koja se ulijeva u nepregledne rijeke hodočasnika koje se danas razlijevaju kuglom zemaljskom da bi svojim hodom odale čast velikom Bogu i počastila njegovu službenicu Blaženu Djevicu Mariju“. Dodao je kako se to hodočašće utkiva u dugu povorku hodočašća na Kondžilu, dugu stoljećima, koju jedva da su uspjele prekinuti najgora vremena i nedaće.

Potom je podsjetio na jedan događaj s početka komunističke diktature. „Kaže priča: Nakon Drugog svjetskog rata, negdje tamo 1947., 1948., izišla je naredba državne vlasti da se više nikakva hodočašća ne smiju odvijati izvan crkvenog dvorištu. Došla naredba i komušanskom župniku i on je primio. Čita okupljenim vjernicima i govori: 'Ove godine nećemo na Kondžilo.' Međutim, jedna skupina mladića, više se ne zna je li bila organizirana ili ne, mladića poput ovih danas koji nose sliku na Kondžilo, uzeli su sliku. Netko je zapjevao O preslavna Božja mati i povorka je krenula. Milicija ne zna što raditi, razmakla se. I od tada do ovog zadnjeg rata Kondžilo je uvijek bilo i ostalo sveto mjesto hodočašća. Koja je to snaga u ovom puku, koja je to snaga u kršćanskoj, katoličkoj duši da na ovaj blagdan hrli u svoja svetišta? Mislim da nema drugog odgovora nego onog Isusovog gorušičina zrna što je posijano u naše duše na krštenju, a onda malo, pomalo raslo. Često nismo svjesni ni zašto, ni kako, ali nešto nas vuče. Vuče nas vjera, uvjerenje Crkve da Bog ostaje vjeran svojim obećanjima“, posvijestio je mons. Sudar.

Ti si stvoren biti u nebesima
Osvrnuo se zatim na misna čitanja dana te naglasio kako je Bog svoju neznatnu službenicu, kako se sama nazvala, po uzoru na svoga Sina, njegovom snagom, dušom i tijelom uznio na nebesa. „To je Velika Gospa, to mi slavimo… Čovječe, ti nisi stvoren da struneš u zemlji. Ti si stvoren biti u nebesima… Mene će Bog spasiti i pobijediti zadnje i najveće zlo. To je smrt, to je grijeh“, kazao je te pozvao vjernike biti vjernima Bogu, utičući se onoj koja je bila potpuno vjerna, Blaženoj Djevici Mariji. „Bez križa nema uskrsnuća, bez križa nema otkupljenje. Ali kad se taj križ povjeri, kad se preda Bogu, kada se čovjek izruči Njegovoj volji, onda, sestre i braćo, život postaje lijep bez obzira kako je težak. Život u vjeri ima smisla jer je na križu pobijeđen besmisao,“ poručio je, između ostalog, biskup Sudar.

Nakon svete mise uslijedio je povratak u procesiji s Gospinom slikom i završetak obreda. Spomenimo i kako je u 11 sati u župnoj crkvi slavljena sveta misa za bolesnike i sve one koji nisu mogli pratiti Gospinu sliku na Kondžilo.

Podsjetimo, o proslavi Velike Gospe na Kondžilu postoje pisani tragovi pri kraju XIX. i početkom XX. stoljeća. Taj se način proslave, uz male izmjene, sačuvao do današnjih dana. U taj oblik, kako kaže usmena predaja, utkan je zavjet starih Komušanaca koji su se zavjetovali da će sliku svake godine donijeti u procesiji od župne crkve u Komušini do brda Kondžila uoči Velike Gospe, slaviti svetu misu, ispovijedati se, noćiti sa slikom moleći na Kondžilu i na samu svetkovinu, nakon pučke mise, u procesiji sliku vratiti u crkvu u Komušinu.

J.P., KT