Piše: Danijela Blažeka

Ponekad, najčešće nakon malo žešćeg nevremena, nestane nam slika na TV-u. Događa se to vrlo rijetko, ali povremeno ipak da. Prvo što pomislim je da nam se televizor pokvario. Druga misao je da je (opet) u pitanju antena. Kako ustanoviti što je od toga? Najjednostavnije je otići do prvog susjeda na katu i upitati ga je li sve u redu s njegovom slikom na TV-u. Ako jest, kvar je u televizoru. U suprotnom, kvar je na anteni. U ovom drugom slučaju trebam samo pričekati da predstavnik stanara uoči problem i riješi ga. Jednostavno, zar ne?

Ugovori s različitim operaterima

  Nažalost, i nije baš tako jednostavno. Odem kod prvog susjeda, onog kod kojeg sam ranije uvijek provjeravala u takvoj situaciji o čemu je riječ – i ustanovim da čovjek, za razliku od nas, ima normalnu sliku na TV-u. Za svaki slučaj upitam prima li i dalje signal samo s antene. Ne, sklopio je ugovor s ovim ili onim operaterom i prima sada TV signal preko kabela. U redu. Odem kod drugog – ista priča. Hodajući tako po ulazu, otkrila sam da većina stanara ima takve ugovore (i svi su mi odmah nahvalili broj programa koje sada mogu gledati). Samo još nekoliko starijih ljudi prima signal s antene. Kako stvari stoje, za koju godinu neću imati više kod koga provjeriti gdje je kvar.

  Signal se inače vrati relativno brzo, ali posljednji put pojavio se tek idućega dana poslijepodne. Zašto toliko kašnjenje s nečim za što znam da se može brzo riješiti? Odgovor sam doznala koji dan kasnije susrevši predstavnika stanara. Čovjek jednostavno nije uopće uočio da je došlo do kvara na anteni. I on, naime, od nedavno ima ugovor s nekim operaterom za TV programe. Sada, kaže, konačno opet ima što za gledati.

Komercijalizacija

  Razumijem ga. Zaista, kad gledam kvalitetu javnih TV programa (pogotovo HTV-a koji plaćamo svakog mjeseca!) pred 10 i više godina i ovu sada, razlika je dramatična. Emisije koje volim pogledati postale su toliko rijetke da ih više ni ne tražim, a i ostatak programa srozao se do negledljivosti. Jasno mi je o čemu je riječ: Sve se komercijalizira i program javne televizije mora se srozati da bi ljudi pristali svaki mjesec plaćati razne pakete samo zato da mogu povremeno pogledati na TV-u nešto što žele (i što već plaćaju 80 KN mjesečno). Po toj istoj logici srozavaju se i javno zdravstvo kao i školstvo da bi ljudi s vremenom privatnicima plaćali ono što već plaćaju kroz davanja državi. Tako to ide.

U kući pornografije

  No da nije „kvaka“ samo u toj činjenici srozavanja javnog kako bi se plaćalo posebne ugovore privatnicima za TV programe preko kabela, spoznala sam tek nedavno. Pri posjetu jednom znancu on nam se pohvalio dobrim ugovorom koji, kaže, ne plaća puno, a prima nekoliko stotina TV programa. Moj je suprug sjeo s njim da pogleda o čemu je riječ, dok sam se ja zadržala u kuhinji u razgovoru s njegovom suprugom. Kasnije tog dana, suprug mi je na moje pitanje što je s tim „paketom“ samo odmahnuo glavom. Ispalo je da su, mijenjajući programe, svako malo naišli na neki pornografski. Ne gleda to taj naš znanac, ali došlo je, kaže, s paketom. Na pitanje moga supruga (koji je ostao „paf“) mogu li se ti programi zaključati rekao je da ne mogu. Super. I eto tako čovjeku, zajedno s paketom zanimljivih programa koji plaća zato što se na javnoj televiziji namjerno srozala kvaliteta programa, u kući pornografije... Kao dio „povoljnog paketa“, dostupnih svima, treba samo malo „provrtjeti“ programe. Vrtiš programe i jedan tren je na TV-u crtić, a s drugim klikom eto pornografije. Pa nešto o kuhanju ili sport ili lijepa priroda, film... pa opet pornografska scena. Sve tu, dostupno svima, cijeloj obitelji, bez potrebe za ugovaranjem specijaliziranih programa te vrste, što je ljude ipak sram. Zgodno, zar ne?

Izum za zaglupljivanje

  Nemam pojma kako stoji stvar s TV paketima za koje ljudi kod nas većinom sklapaju ugovore, ali nekako mi se čini da uz „povoljne TV pakete“ u kuće ljudima dolazi na „mala vrata“, onako „usput“, i nešto vrlo opasno i štetno: pornografija. Na javnoj TV ima također koječega, ali taj je program ipak koliko-toliko pod lupom javnosti i kontroliran. Preko TV paketa na koje nas sve lošijim programom na javnoj televiziji polako navlače da ih prihvatimo, otvaramo vrata svojih domova i obitelji ponekim dobrim programima, ali i mnogim vrlo lošim. To su programi koji zaglupljuju, koji služe samo tome da ljudi bulje u televizor umjesto da svoje vrijeme koriste za nešto korisno i zdravo, programi puni ružnih poruka (čak i u crtićima), programi koji ljude navikavaju na nasilje i na koješta što im šteti... i, na kraju, na pornografiju. A treba li uopće reći koliko je razorno i štetno za čovjeka gledanje takvih programa?

  Gledanje TV-a „preko antene“ uskoro će vjerojatno i kod nas postati nešto što treba „svijećom tražiti“, relikt vremena. Veliki paketi prepuni raznoraznih programa i „zanimljivih serija te najnovijih filmova koji se ne mogu pogledati nigdje drugdje“ već su sada nešto što se „mora imati“. No ne i kod mene. A i svima drugim iskreno savjetujem da promisle kakve „pakete“ kupuju. I tako ih većinom, u današnje vrijeme kad ljudi rade od jutra do sutra, neće gledati oni već njihova djeca. Treba li im taj izum za zaglupljivanje, kvarenje i gubljenje vremena? Vjerujte mi: Ne treba!