Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Generaciji iz pedeset i neke (a, doduše, i onima malo starijim i malo mlađim) vjerojatno su se, baš kao i vremešnome potpisniku, nakon izbora u Turskoj vratile neke slike iz prošloga stoljeća, da ne velim iz prošloga života. Naime, izborni je pobjednik, s kojim nas, je li, vežu vrlo bliske veze, Recep Tayyip Erdogan na putu ka predsjedničkoj palači gdje će položiti prisegu za svoj treći predsjednički mandat, zasut laticama ruža. Baš, eto, kao što smo – lako se sad rugati! – i mi iz rečenih naraštaja zasipali Josipa Broza gdje god bi se pojavio u onome svome mitskom kabrioletu, s drugaricom Jovankom na čelu.

Zašto karanfili?!

Istina, nisu se oduševljeno bacale ružine latice k'o na brata nam Tayyipa, već karanfili. I to prije negoli trostruki narodni heroj dođe kako bi onda njegova limuzina, obično crna, nemilosrdno došla glave tomu simbolu socijalizma i radničkoga pokreta. Crvenim karanfilima, dakle. S ove mi vremenske distance, međutim, nikako nije jasno zašto nas je tjeralo Titu zasipati karanfilima kad je (već) u narodnu pjesmu ušao kao ljubičica – sad crvena ili bijela, svejedno?! No, to će pitanje, iz razumljivih razloga, ostati bez odgovora.

Kako bilo, ulazak ovodobnoga turskoga sultana u 22. godinu vladavine (11 godina je bio premijer, a deset predsjednik) ove godine, zgodno čini mi se, korespondira s rođendanom (ipak!) pokojnoga Jože koji je, zapravo, vladao ex-SFRJ-om držeći čvrsto (gotovo) kraljevsko žezlo (pa, dakako, i ovlasti) u svojoj desnici. Pomalo (…) bizarna manifestacija u Kumrovcu pod nazivom Dan mladosti – radosti i ove je godine, izvješćuju neki radosno a neki skandalizirajući se, okupila tisuće poklonika jednoga od najvećih autokrata prošloga stoljeća. Ove su pak godine mediji zabilježili i jedan incident. Naime, mlađahna je Sandra Džemaili iz Bihaća u rodni grad Ljubičice Bijele/Plave došla s kapom i pripadajućoj joj petokrakom. Relativno ljubazni policajci upozorili su je da skine kapu ili će joj u suprotnom naplatiti kaznu. A usput će, zaprijetili su joj, ostati bez toga (simboličnog) pokrivala koje, misli valjda, glavu čuva.

Kult ličnosti dostojan Sjeverne Koreje

Slijedom je čega nužno podsjetiti – i Džemailu, kojoj su o kumrovačkom vragolanu vjerojatno bajke pričali roditelji, a i ine – na knjigu francuskog pisca Olivera Gueza Stoljeće diktatora, u kojoj je tekst o doživotnom predsjedniku stare Juge napisao stručnjak za Balkan i pomoćnik direktora časopisa Figaro Magazine Jean-Christophe Buisson koji na pitanje: Što je bila Titova Jugoslavija, odgovara: „To je bila zemlja s punim zatvorima oporbenjaka i dužnosnika koje se smatralo neprikladnima. Neki su bili i ubijeni. Zemlja u kojoj se oko Tita njegovao kult ličnosti dostojan Sjeverne Koreje. Zemlja u kojoj je gušena svaka disonantna riječ, kao što se to dogodilo studenskom pokretu 1968. Ranković je govorio da Tito nikomu nije vjerovao jer mu je to bilo urođeno. Bio je slijep prema jačanju nacionalnih napetosti, a nakon njegove smrti 1980. te napetosti dovele su do raspada Jugoslavije koju je 35 godina držao ujedinjenu diktaturom i terorom.“

Usprkos, međutim, tomu što su ove Buissonove riječi notorna (povijesna) istina, usred brojnih, gotovo kroničnih kriza na ex-jugoslavenskom prostoru nerijetko se čuje: Eh, kako bi to Tito riješio! Neki, primjerice, zloglasni Goli otok, bez imalo sućuti spram tamošnjih žrtava Brozova zločinačkog režima, prizivaju kao model kako treba s ovim našim razbojnicima svih boja. Pa, još prije samo nekoliko godina, nakon smrti organizatora toga Titina logora strave i užasa Jove Kapidžića, sarajevski je profesor Zdravko Grebo kazao kako je Kapidžić (bio) moralna vertikala…

Vratit će se Tito (ili makar Valter)…

Štoviše, SDP BiH znao je Brozov svijetli lik rabiti u ranijim predizbornim kampanjama, ili (makar) prizivati njegova glasovita ilegalca – Valtera. Zapravo, misli se, poglavito u Bosni napaćenoj, kako balkanskim narodima naprosto treba čvrsta ruka. I to se – taj sindrom čvrste ruke – prenosi, dojam je i nakon kumrovečkog slučaja „Džemailina petokraka“, s koljena na koljeno.

Uostalom, u Hrvatskoj, bilježi Nova Yuga.info, 28 mjesta i gradova ima trgove i ulice koji nose ime toga nemilosrdna čvrstorukaša. A ni BiH nije zaboravila najvećega sina, pa se ploče (da spomenike ne spominjemo…) s njegovim imenom kače u 22 grad(ić)a, među kojima i glavna sarajevska ulica kojoj je, istina, manji dio svojedobno otkinuo i Alija Izetbegović, o čijem demokratskom kapacitetu svjedoči i to kako je uoči preseljenja u listopadu 2003., Bosnu ostavio bratu Recepu. Znajući – valjda nekako – kako će on vladati dugo, dugo…

Pri čemu bi trebalo znati kako prizivanje Broza obično vodi u propast. O tomu zorno svjedoče kasne 1980-e, vrijeme uspona onoga požarevačkoga bankara. „Narod se pita, Slobo poslije Tita“, čulo se na brojnim mitinzima koji su sondirali Miloševiću put do državnoga vrha. I bi Slobo koji se uspinjao (i) uz slogan: Slobo, slobodo… i bi rat. Ostalo znate… Stoga tihu jezu izaziva jedna nedavna koincidencija. „Ne ruše neki izvana Srbiju zbog nekog Vučića, već ruše nekog Vučića zbog Srbije. Za njih je važno da je Srbija što je moguće slabija. Mi moramo raditi da Srbija bude jača, da bude snažnija“, kazao je, tradicionalno na rubu plača, srbijanski predsjednik, čime je podsjetio na 5. listopada 2000. „Ne napadaju Srbiju zbog Miloševića, nego napadaju Miloševića zbog Srbije“, rekao je tada (padajući) predsjednik Srbije usred „oktobarske revolucije“ koja će mu doći glave. Već, naime, iduće godine, 1. travnja (bez ikakve šale), predan je Tribunalu u Haagugdje je jedne noću u ožujku 2006. zanoćio, ali nije osvanuo.

Tirani ne dolaze sami

Nakon čega se edukativnim čini podsjetiti na tekst Mirka Kovača Cvjetanje mase, što ga je ’97. objavila Bosanska knjiga. „Tirani su uvijek izvor napetosti. Drago im je kad se o njima šire fame. Tu su obvezne priče o pokušajima atentata, o sjenama koje ih vrebaju na svakom koraku, o ucjenama. Ipak je najmanji broj tirana stradao od ruke atentatora, a najčešće su umirali prirodnom smrću i u dubokoj starosti iscrpljeni dugotrajnom vladavinom. Tirani ne dolaze sami, niti slučajno; Njih stvara naša bijeda. Oni društvo vode unatrag, a svoje narode u izolaciju. Lako kidaju veze s onima koji im se ne povinuju. Oni su proroci katastrofe, vulgarni političari“, poručuje, dakako neizravno, pokojni Kovač – Vučiću kako, makar glede atentata, može mirno spavati.

Ali, i njegovim poklonicima gdje ih (to) vodi ovaj bivši Miloševićev ministar informiranja. Usput, u Srbiji se demokracija zakotrljala, ponajviše beogradskim, ulicama u svibnju i – traje… A Acin je odgovor, vidjeli smo, na nju isti kao i Slobin. Samo što je on kao prijetnju naveo – ustaše… koje ga, veli, vrebaju već dugo…

Zanimljivo je kako jeviši suradnik vašingtonskog Jamestown Foundationa Janusz Bugajski  još u ožujku prošle godine tvrdio kako je Srbiji potreban novi Mejdan. Što je, međutim, prilično netaktično prizivanje budući da je na tomu kijevskom trgu 2014. potekla krv prosvjednika. Danas pak Bugajski kada je riječ o aktualnim masovnim beogradskim prosvjedima protiv nasilja, vjeruje kako oni ukazuju na to da je Srbija možda na ivici demokratske revolucije koja će zamijeniti korumpirani, autokratski režim.A još prošle godine, obilježavajući 10. obljetnicu dolaska na vlast – prvo kao ministar obrane, a potom kao premijer i predsjednik – Vučić je govorio o tomu kako se tijekom njegova desetljeća Srbija modernizirala, promijenila te shvatila kako može biti zemlja uspjeha, a ne propasti i pada.

Naša bijeda, moralna…

Po mišljenju srbijanske oporbe, aktualni je tamošnji predsjednik u slobodnom padu. Ukoliko, međutim, usporedimo Tursku, Rusiju i Srbiju – te tri države, kojima čelnici autokratski vladaju makar jedno desetljeće, imaju jednu zajedničku značajku. Niti jedna od njih nema jaku oporbu koja bi, u figurativnom smislu dakako, mogla doći glave trenutačnim vladarima. Uz to, i vrlo su međusobno povezani. Ruski je predsjednik Vladimir Putin, kojega je na mjesto premijera još 1999. postavio Boris Jeljcin, u ljeto 2016. obavijestio Erdogana kako mu pripremaju puč. Što mu, dakako, ovaj turski prijatelj nikad, pa evo ni sada usred ukrajinske krize, nije zaboravio.

Jasno, podatke o tomu kako dio turskoga vojnoga vrha predsjedniku radi o glavi, imale su i zapadne „tajne službe“. Ali su, priželjkujući Erdoganov pad, šutjele. Zato se sada ruski i turski neprikosnovenici jedan drugome obraćaju s „dragi prijatelju“, a Ankara sve više okreće leđa Zapadu s kojim je, zbog općepoznatih razloga, Moskva u neprestanu sukobu. Kojemu se, inače, kraj ne nazire…

A na pitanje iz nadnaslova: Zašto ljudi vole diktatore (?), vratimo se jednome od najvećih. U intervjuu za Slobodnu Europu znanstveni suradnik Balkanskog instituta iz Beograda Milan St. Protić tumači kako su nas još od vrtića učili da se divimo Brozu (učilo nas se i pjesmicu Mene tata pita, da li volim Tita) i vjerujemo kako će nam on razriješiti sve probleme. „… Otuda i to tugovanje za Titovim vremenima zato što moderno vrijeme i demokracija zahtijevaju osobnu odgovornost, a s njom se mnogo teže suočiti nego živjeti s logikom da o nama ne ovisi ništa, kako sve zavisi od nekoga drugoga, a na nama je samo da se umilimo i pronađemo najbolji i najsigurniji put kroz kanale partijske vlasti kako bismo se negdje uhljebili i sve će onda biti u redu“, drži Protić.

Ili, što bi kazao Kovač: Tirani ne dolaze sami, stvara ih naša bijeda. Moralna, ponajprije…